Skip to main content

PAVLE RADIĆ: Isprazni rituali kvazidemokratije

Autonomija 24. авг 2015.
4 min čitanja

Znajući kakvo je političko, kulturološko i medijsko stanje, kao i sveopštu apatiju Srbije umornu od silnih zamajavanja –  spekulacije o vanrednim parlamentarnim izborima nisu samo traćenje vremena i presipanje iz šupljeg u prazno. Radi se o nečem ozbiljnijem, mnogo gorem – o čuvanju loše vlasti izbornim inženjeringom. Kad politikanti na vlasti ne znaju šta i kako da rade, kada osete da im uprkos sveopštoj medijskoj propagandi opada popularnost, kada i sami vide da realan život ide pustoljinom, a propagandne laži širokim carskim drumom – potežu za vanrednim izborima. Ne bi li predizbornom halabukom prikrili da je car go, kupili vreme i sačuvali vlast. Usput, i da se liše balasta partijskih frakcija i raznih nezadovoljnika u vlasti i oko nje, da promovišu nove „prijatelje“ iz privrede, kulture i medija. Pa opet Jovo nanovo, med i mleko samo što nisu.

Šta Vučićevu vlast sprečava da ispuni obećanja na kojima je dobila izbore? U parlamentu ima apsolutnu većinu. Realne opozicije – koju gazi na svakom koraku – skoro da i nema. Nad medijima i javnim mnenjem ima punu kontrolu. Hvali se da uživa veliko poverenje građana. U čemu je onda problem što ne ispunjava obećanja, za šta kao što vidimo, ima sve pretpostavke? Da podsetimo, njegova vlast je obećala bespoštednu borbu protiv korupcije, brze strukturne reforme u privredi i javnom sektoru, sređivanje javnih finansija, liderstvo u promociji dobrosusedskih odnosa u regionu, neupitan i brz put u članstvo EU. Šta je od obećanog ispunila od kada je Vučić na vlasti, ima tome realno više od tri godine?

Borba protiv korupcije svela se na mrtvo slovo na papiru. Više se i ne spominje. Od obećanog preispitivanja 24 sporne privatizacije (po zahtevu EU, na temelju nespornih nalaza Verice Barać) ispade – veliko ništa! Preciznije, „bespoštedno preispitivanje“ svelo se na selektivno teatralno hapšenje nekoliko tajkuna. Što je zbog načina hapšenja i medijskog tretmana uhapšenih obradovalo sluđenu javnost podložnu da proguta svakakve politikantske laži. Nijedan sudski postupak nije završen. Niti se vidi da će uskoro biti. Po svoj prilici, sve će završiti tako da će postupci u medijskoj tišini biti obustavljeni, a nadoknadu štete tajkunuma zbog „duševne boli“ platiće građani iz budžeta. Ili će ponekom manje uticajnom pojedincu uslediti simbolične kazne, kako bi se pokazalo da politikantska dreka o isterivanju društvene pravde nije bila uzaludna.

Od „strukturnih reformi“ u privredi i javnom sektoru, koliko vidimo, takođe ništa. Nešto se bajagi počelo sa „preduzećima u prestruktuiranju“, ali se i tu improvizuje, menjaju rokovi i odložu rešenja. Zašto? Zbog otpora interesnih lobija koji parazitiraju u večitim gubitašima i oko njih, koji žive na teret uspešnih delova privrede i poreskih obveznika. Populisti na vlasti se boje da će im sprovođenjem neophodnih reformi opasti rejting. Od javnosti kriju velike ugovore sa stranim investitorima, kojima pod nerazgovetnim uslovima prepuštaju velike zemljišne resurse, daju subvencije i druge pogodnosti. Nerazgovetan je krug „stručnjaka i savetnika“ oko Vučića koji sklapaju te aranžmane iza leđa javnosti.

Javne finansije su tobože sređene. Privremeno da, na teret selektivnog smanjenja plata u javnom sektoru i protiv ustavnog smanjenja penzija, na teret smanjenja kapitalnih ulaganja i jednokratnih uplata javnih preduzeća u budžet Srbije zaduživanjem javnih prduzeća kod komercijalnih banki. Budžetski deficit je smanjen, ali za koliko dugo i po koju cenu? Uz to, laž je da su selektivno smanjene penzije za 10 procenata. Neustavno smanjenje dobrog dela penzija je u proseku oko 15 procenata, negde nešto više, negde nešto manje. Sad se obećava povećanje plata i penzija – prvenstveno onih koje nisu smanjivane – a tek potom da se delom kompenzira smanjenje plata i penzija. Zašto se to radi? Zbog populističkog kupovanja poverenja najsiromašnijih glasača pred najavljene prevremene izbore.

Odnosi Srbije sa državama u regionu – sa BiH, Hrvatskom, Albanijom – drastično su pogoršani. Možda krivica nije samo na strani političara iz Srbije, ali iskrenim ili neiskrenim odnosom prema nedavnoj ratnoj prošlosti, Srbija odlučujuće daje ritam poboljšanju ili pogoršanju tih odnosa. Bežanjem od odgovornosti za minule ratove, ignorisanjem brojnih zločina i relativizacijom krivice (svi smo jednako krivi i slično), Srbija s razlogom iritira susede. Što susede ne opravdava zbog neprimerenih odgovora.

Navodno neupitan i brz put ka članstvu u EU – Vučić je obećao da će Srbija pristupne pregovore završiti do 2018. godine – zaglavio se u blatu, na raskrnici između EU i Putina. Navodno je Vučić za EU i sistem vrednosti zapadnih demokratija (što u unutrašnjoj politici potpuno demantuje), a Tomislav Nikolić (verovatno sa nerazgovetnom strukturom vojnih i bezbednosnih službi) i pogotovo SPC – za Rusiju. Dok Vučić u Briselu navodno forsira otvaranje prvih poglavlja pristupnih pregovora, njegov ministar odbrane Bratislav Gašić – za kojim se vuku brojni skandali, bahatost i nekompetencija – dogovara bratske veze i manevre sa Putinovom vojskom. „Slovensko bratstvo“! Vulin za to vreme potpiruje nacionalističku vatru prema susedima. Da za ovu šizofrenu politiku ne upotrebljavamo banalniju reč, ko koga tu zamajava. Može se zamajavati sluđena srpska javnost, ali EU sigurno ne.

Ne jednom je rečeno da narod koji bira lažove i manipulante da uređuju javni život, nije žrtva, nego saučesnik bede u koju potom dospeva. S druge strane je iluzorno očekivati da za sistem sređenog društva prožetog načelima liberalizma, vladavine zakona i tržišne privrede, glasa narod male političke kulture, slabe elementarne pismenosti, sa malim procentom visokog obrazovanja. Uz to još dobrano kompromitovanog i korumpiranog. Sve dakle zavisi od elita koje ga predvode. Savesnih, prosvećenih, odgovornih ili sve suprotno tome. U slučaju Srbije ovo drugo na žalost preteže decenijama. Zato su sa takvim elitama ne samo vanredni, nego i redovni izbori isprazni rituali kvazidemokratije. Strateški se skoro ništa ne menja, sve i dalje ostaje skoro isto, mrtvaja.

(Autonomija)