S jedne strane inicijativu “Otvoreni Balkan” proglašavali su za veliku Srbiju, otvaranje Zapadnog Balkana istoku, rusku podvalu, Evropsku uniju za siromašne, lažni Schengen, odustajanje od EU integracija. S druge strane, ocjenjivali su je kao veliko zajedničko tržište koje će poboljšati ekonomski razvoj regije, ekonomsko i političko umrežavanje regije i izgradnja stabilnih odnosa, povećanje kvaliteta proizvoda, osoblja i usluga, priprema domaćih tržišta za ulazak u EU.

Šta je, zapravo, “Otvoreni Balkan”, koje su njegove prednosti, a šta nedostaci? I zašto su mu, uprkos podršci koju je ideja deklarativno dobila “sa svih strana svijeta”, svega tri zemlje za sada pristupile?

Zajednička budućnost

Region koji je decenijama unazad klasificiran kao evropsko “bure baruta” zasigurno vapi za kohezijom i povezivanjem. Nužno je rušenje kako fizičkih granica tako i mentalnih zidova koji će moći padati tek kada nekada sukobljene strane ponovno počnu otvoreno razgovarati, razmjenjivati ideje i tražiti zajednički prosperitet. Značaj povezivanja država Zapadnog Balkana je prepoznala i Evropska unija koja je još 2014. godine pokrenula Berlinski proces, inicijativu čija bi svrha trebala biti da zemljama koje imaju aspiracije da uđu u EU ponudi mogućnost da se kroz kreiranje zajedničkog tržišta ekonomski pripreme za žestoku konkurenciju koja će ih čekati jednog dana kada postanu punopravne članice Unije, dok je CEFTA sporazum o slobodnoj trgovini ovih zemalja još i stariji.

Ipak, zastoj u implementaciji potpisanih sporazuma i kreiranju zajedničkog tržišta, kao i druga dnevnopolitička dešavanja unikatna za svaku od članica potpisnica, navele su 2019. godine Srbiju, Albaniju i Sjevernu Makedoniju da krenu sa vlastitom inicijativom, nalik onoj koja je pet godina ranije stigla iz Brisela. Inicijativa “Otvoreni Balkan” nudi mogućnost za šest zemalja Zapadnog Balkana da olakšaju prekogranično kretanje i međusobnu trgovinu, te kreiraju zajedničko tržište koje bi bilo atraktivnije stranim investitorima, pružilo priliku za izvoz lokalnim firmama, ponudilo veći dijapazon poslova radnoj snazi i olakšalo kretanje građana zemalja potpisnica.

Za ekonomski, politički i sigurnosno trusno područje poput Zapadnog Balkana inicijativa koja će ekonomski povezati zemlje potpisnice bi trebala biti pun pogodak, nešto što će olakšati svakodnevni život prosječnom građaninu, pružiti sigurnost smanjenjem šansi od međudržavnih sukoba i privući nove investitore. Ipak, gotovo tri godine od začetka ideje, samo tri od šest zemalja je pristupilo inicijativi. Ostavlja se pitanje šta koči ostale zemlje da pristupe ovoj, na papiru, idealnoj ideji.

Liberalni mir na Zapadnom Balkanu

Liberali smatraju da se povećanjem razmjene ljudi, dobara i usluga kroz povećanje međuovisnosti država smanjuje mogućnost ratnih dejstava između tih država. Ukoliko ekonomska međuovisnost bude na dovoljno velikom nivou, gubici koje će iskusiti države ukoliko se nađu u ratu će premašiti eventualne dobitke i iz tog razloga će učiniti sve što je u njihovoj moći da riješe konflikt na miran način i izbjegnu nasilnu eskalaciju po svaku cijenu. Stanovište je da liberalne demokratije ne ratuju jedna protiv druge.

Sa aspekta sigurnosti, iako u teoriji povećanje ekonomske razmjene između dviju država sa sobom donosi i prevenciju sukoba, to u praksi i ne mora biti u potpunosti tačno. Svjedoci smo da ogromna razmjena koju su decenijama razvijale Ukrajina i Rusija nije spriječila Vladimira Putina da pokrene invaziju na svog susjeda. Štaviše, ni gubitak velikog trgovinskog partnera kakav je Europska unija nije bio dovoljan ruskom lideru da odustane od svojih planova. Ne možemo smatrati liberalnu teoriju pogrešnom na temelju ovog primjera jer je ekonomska razmjena samo jedna od tri strane fenomena zvanog “Kantian Triangle” – ostale dvije su domaće demokratske institucije i međunarodne institucije. Da bi se mogao ostvariti liberalni mir, potrebno je da sve tri strane budu zadovoljene. Na prvu odmah možemo vidjeti koje od stranica spomenutog trougla “ne leži” u slučaju Rusije i koje bi mogle od zemalja potpisnica “Otvorenog Balkana” napraviti izuzetak u pogledu sukobljavanja uprkos razvijenoj ekonomskoj razmjeni. Da bismo mogli uživati u plodovima liberalnog mira ne možemo se osloniti na samo jednu stranicu, zanemarivši ostale.

U ruskom slučaju “štekale” su dvije od tri grane, dok na Balkanu za sada zabrinjava samo jedna. Demokratske institucije nisu pratile ekonomsku povezanost Ukrajine i Rusije, nešto što možemo reći i za članice “Otvorenog Balkana”, no razlika između ova dva slučaja stoji u međunarodnim institucijama. Rusi su gotovo prestali vjerovati da sredstvima multirateralne demokratije mogu riješiti svoje probleme dok zemlje Zapadnog Balkana teže ulasku u EU i privržene su rješavanju svojih sporova kroz međunarodne kanale.

Također, ne možemo previdjeti pozitivni aspekt popravljanja diplomatskih odnosa zemalja čiji odnosi su gotovo zamrli u prethodnom periodu. Zemlje koje su do sada pristupile inicijativi se već mogu pohvaliti napretkom u odnosima većem nego li je to bilo u proteklim desetljećima. Lideri Albanije i Srbije su ponovno otvorili kanale komunikacije koju su bili gotovo nepostojeći duži vremenski period i ovaj razvoj zasigurno povećava šanse za mirnu budućnost turbulentnog regiona.

Negativni publicitet

Mnogi analitičari se slažu da nije problem u ideji zajedničkog tržišta, nego u osobi koja dolazi sa idejom. Strah u sve tri zemlje koje za sada nisu pristupile jeste da bi ulaskom u “Otvoreni Balkan” predale dio svoje suverenosti, prenoseći je na nadnacionalne institucije koje bi morale biti kreirane da bi inicijativa funkcionisala. Taj prijenos nadležnosti nije jednostavno očekivati jer inicijativu predvodi čovjek u koga nemaju nikakvog povjerenja. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić je glavni zagovornik “Otvorenog Balkana” i vjeruje se da su nezainteresiranost i rezerviranost brojnih, kako na Balkanu, tako i van njega, direktno povezani sa srbijanskim liderom.

“Otvoreni Balkan” bi trebao biti projekat vezan striktno za ekonomske veze, odnosno ukidanje barijera koje bi te veze osnažile. Ipak, o inicijativi ne govore previše privrednici, ne predvode je ekonomisti niti se govori jasno iz kog razloga bi se trebalo prebaciti sa već oformljenih inicijativa koje potiču iz Brisela, na onu koja se rodila u Beogradu.

Bilo bi efektivnije i sigurno bi generiralo manju količinu straha da umjesto najviših državnih dužnosnika ekonomski i pravni eksperti raspravljaju o uspostavljanju zone slobodne trgovine na ovom prostoru, pogotovo ako se uzme u obzir količina nepovjerenje koje države imaju jedna prema drugoj.

“Ako se zaista želelo da se nešto ozbiljnije uradi po pitanju granica, carina, slobodnog kretanja ljudi, kapitala, robe i usluga, time bi mogla da se bave odgovarajuća ministarstva i stručne agencije. Ako se to stalno drži na ovom visokom nivou, onda se to zaista može videti kao politička propaganda kako ste vi glavni u regionu”, smatra Naim Leo Beširi, direktor Instituta za evropske poslove iz Beograda.

“Da bi inicijativa mogla biti uspešno provedena smatra se da je osim nadnacionalnih institucija potrebna kreacija i suda koji bi bio vrhovni autoritet po pitanju rešavanja sporova koji će proizaći primjenom sporazuma unutar inicijative”, dodaje Beširi.

Postoji bojazan od srbijanske hegemonije u području obuhvaćenom “Otvorenim Balkanom” i ona čini niz država nevoljkim da pristupe inicijativi. Negativnom publicitetu kod zemalja koje nisu pristupile svakako doprinosi i podrška koju je nedavno ministar vanjskih poslova Rusije, Sergej Lavrov dao inicijativi. Njegova podrška ostavlja gorak okus u ustima onih koji Rusiju gledaju kao destruktivni vanjski faktor na Balkanu i umanjuje šanse da preostale zemlje promijene svoj trenutni stav i priključe se inicijativi.

Budućnost ‘Otvorenog Balkana’

Političari, stručnjaci, novinari i građani svih zemalja Zapadnog Balkana kao i partneri koji dolaze kako iz zapadnih, tako i istočnih zemalja se mahom slažu da je zemljama Zapadnog Balkana potrebna integracija – kako ekonomska, tako i diplomatska.

Ukoliko posmatramo privrede pomenutih država vidimo nužnost integracije i zajedničkog nastupa iz niza razloga. Tržište Evropske unije je izuzetno kompetitivno i da bi mu spremno pristupile kompanije koje dolaze iz zemalja koje su u ovom trenutku kandidati (Srbija, Albanija, Sjeverna Makedonija, Crna Gora) i potencijalni kandidati (Kosovo, Bosna i Hercegovina), moraju biti u stanju da se dokažu za početak na jednom regionalnom nivou.

Također, objektivno gledajući, pojedinačna, sitna tržišta nisu atraktivna velikim stranim investitorima jer jednostavno ukoliko nastupamo zasebno nudimo nedovoljno velik broj potrošača, što bi se drastično promijenilo ukoliko bismo nastupali zajednički i ponudili cjelokupno tržište svih šest zemalja potencijalnim investitorima. Kako kaže ekonomist Faruk Hadžić, “otvorenost tržišta i saradnja omogućavaju da imate pristup većem broju korisnika vaših proizvoda”. “Da pojednostavljeno objasnim: kada ste zatvorena ekonomija, potencijalni broj korisnika je jednak broju stanovnika u državi”, navodi Hadžić.

Potreba diplomatskog umrežavanja i zajedničkog nastupa je jednako značajna. Usljed dugotrajnog zastoja u napretku pristupa Evropskoj uniji, za zemlje Zapadnog Balkana je zajednički pristup možda jedini način za postizanje punopravnog članstva u EU. Zemlje regije moraju dokazati da su podjele po etnicitetu i nemiri koje te podjele donose ostali u prošlosti i da zajedno žele postati članice dijelom evropske porodice.

Ipak, to bi trebalo uraditi na nekoj od široko prihvaćenih platformi, u obliku koji ne izaziva nelagodu kod bilo koje od budućih potpisnica. Već postoje inicijative i sporazumi u okviru euroatlantskih integracija koji bi mogli biti zadovoljavajući za sve zemlje Zapadnog Balkana. Berlinski proces je široko prihvaćen i među članicama EU i onima koje teže ka tom statusu. To je ideja koja je napravila pomake i za koju se svi slažu da je potrebna zemljama Zapadnog Balkana. CEFTA je sporazum koji ima za cilj uspostavu slobodne trgovine između zemalja potpisnica i dokazano služi kao mehanizam pripreme za članstvo u EU. Višegradske zemlje (Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska) su kroz isti prošle u svojoj pripremnoj fazi za ulazak u Uniju i zemlje Zapadnog Balkana bi se trebale koristiti istom oprobanom formulom.

Ovi mehanizmi su uspostavljeni i podržava ih Brisel te služe kao pripremni mehanizmi za EU, dok se inicijativa “Otvoreni Balkan” sa mnogih strana gleda kao neka sumorna alternativa Schengenu, nešto kreirano van institucija EU i nešto što za razliku od CEFTA-e i Berlinskog procesa ne uživa svesrdnu podršku Unije. Umjesto nje, dobija podršku od euroskeptičnih predstavnika Brisela, tradicionalno destruktivnih igrača na Balkanu i ne nudi nikakve garancije da će svojim razvojem pripremati zemlje za članstvo u EU i da će jednog dana članice “Otvorenog Balkana” biti spremne za prelazak iz razvojne lige u elitno takmičenje. I to je možda i glavni problem “Otvorenog Balkana” jer niko ne želi trajno ostati dio slobodnog evropskog tržišta za siromašne.

(Al Jazeera), foto: Beta)