Grozomorne slike koje stižu u svijet iz sirijskog grada Homsa – mrtvi ljudi na ulicama, panika na licima preživjelih koji se trkom bore za život, prašnjavi ostaci srušenih zidova, zvuci konstantnog bombardovanja – teško su probavljive. Svijet još ne reaguje, a nasilje ne jenjava.
Priča počinje 26. januara 2011, kada su u sklopu ‘arapskog proljeća’ i Sirijci odlučili dići glas za političke reforme. Dio sirijske javnosti već je godinama bio ogorčen na vladavinu lidera Bashara al-Assada koji je na vlast došao 2000, nakon smrti oca Hafeza al-Assada koji je Sirijom vladao 30 godina. Narod je očekivao promjene nakon tri decenije autoritarne vladavine, no svekolike i pompezno najavljivane reforme, Bashar je ograničio na nekolicinu tržišnih zakona.
Sporadični sukobi su u godinu dana, koliko traju, kulminirali u vojni, gdje se na jednoj strani nalazi Sirijska oslobodilačka vojska, tj. ‘pobunjenici’ i, s druge strane, snage sirijske vojske koje su odane predsjedniku. Najjači partner te vojske, koju čini oko 300.000 vojnika, jeste Rusija, koja im danas dobavlja oružje, mada je 60-godišnji odnos Moskve i Damaska složena priča.
Procvat s Putinom
Iako je Rusija sada prva na međunarodnom braniku al-Assadove politike, za vrijeme Mikhaila Gorbacheva i Borisa Yeltsina su odnosi zemalja bili veoma loši. No, dolaskom Vladimira Putina na vlast situacija između dvije zemlje postaje sve bolja, da bi procvala 2005. nakon što sirijske snage napuštaju Lebanon. Pitanje duga se potom rješava u korist Sirije, a Rusija vraća pristup mornaričkim bazama u luci Tartus; ruska firma Tatneft stiče ozbiljno uporište u sirijskom naftnom sektoru.
Tako da i ne iznenađuje aktuelni stav Rusije kada je riječ o Siriji: stavljanjem veta na Rezoluciju UN-a stopirali su političku intervenciju Zapada. Objasnili su to time što dokument nije precizno definirao da obje strane, „i vlast i opozicija, zaustave oružane metode pregovora“. Glavni branilac ruskih argumenata Vitalii Churkin, stalni ambasador Rusije pri UN-u, objasnio je da on i Rusija ne žele vidjeti novi ‘libijski scenarij’, aludirajući na egzekuciju Muammara al-Gaddafija, ali i na to kako je ta rezolucija UN-a dovela do intervencije NATO-a, čemu se Rusi (shvatljivo) protive kada je riječ o Siriji.
No, Churkinovi politički stavovi vis-à-vis UN-ovih rezolucija nisu bili ovakvi oduvijek, bila je vijest koju je ove sedmice, podsjećajući na njegovu biografiju, objavilo više zapadnih medija.
Churkinova balkanska uloga
A Vitalii Ivanovich Churkin u biografiji navodi da je rođeni Moskovljanin koji se sa 22 godine (1974.) pridružio ministarstvu vanjskih poslova tadašnjeg USSR-a. Osam godina poslije, u vrijeme perestrojke (poznata Gorbachova reforma, op. a), već je bio prvi sekretar ambasade u Vašingtonu. Kredibilitet u svijetu stiče 1986, kada kao prvi ruski političar govori ispred jednog američkog Komiteta – tema je bila katastrofa u Černobilu.
U vremenu ’90-tih, Churkinova uloga na Balkanu ostala je zapamćena u smislu specijalnog Yeltsinovog izaslanika za pregovore tokom rata u BiH. Tada je Churkin u UN-u podržao sve ono što je danas odbacio kada je riječ o Siriji – dugogodišnji novinar uglednih Guardiana i New York Timesa Robert Mackey na svom blogu početkom februara ove godine piše:
„Churkinovo prisustvo u UN-u podsjetnik je kako je Rusija igrala drugačiju ulogu u međunarodnim naporima da se okonča konflikt u drugom dijelu Otomanskog carstva, Bosni. Kada je 1994. bio specijalni izaslanik Yeltsina, Churkin je otputovao na Pale, srpsko uporište, kako bi nagovorio Radovana Karadžića i Ratka Mladića da se usaglase sa ultimatumom NATO-a koji je zahtijevao od Srba da povuku teško naoružanje iz okolice Sarajeva nakon masakra civila u opkoljenom gradu“.
Kao što se vidi iz ovog britanskog dokumentarca, Srbi su pristali na uslov, ali samo ako će mirovnjaci koji će nadgledati prekid vatre biti Rusi. Sarajlije se dobro sjećaju koliko i kako su trajali prekidi vatre koje su nadgledali Rusi, a dogovorio Churkin. Nedugo potom, nakon što se i svijet uvjerio u neučinkovitost primirja, Churkin je izjavio kako je Rusija zapravo poslala svoje mirovnjake samo da pruže „psihološku podršku Srbima, ništa drugo“.
Churkin je bio čovjek br. 1 koji je svijetu prenosio srpske poruke, ali, iako je dugo stajao kao njihova glavna podrška, u aprilu 1994. izjavljuje kako je „vrijeme da Rusija okonča pregovore sa bh. Srbima“. Izjava je stigla nakon što su Srbi prekršili nekoliko obećanja o prekidu vatre u Goraždu; ruski diplomata, koji je bio izrazito prosrpki orijentisan u svom govoru 1993. na međunarodnoj konferenciji u Ženevi, za Literaturnaya gazetu (download doc.) je 11. marta 1994. kazao kako je „iskreno, samo pokušavao da spriječi nacionalno poniženje Rusije“.
Opstanak
U tom periodu, iako mrzak bh. braniteljima zbog bliskog odnosa sa srpskom stranom, žustro je branio Rezoluciju UN-a protiv Srbije (tada Jugoslavije) i sve što ona nosi; danas, za Siriju propagira drugu diplomatiju.
Ipak, posmatrajući njegov politički život, ne bi trebala čuditi promjena stavova ruskog diplomatskog lisca. Njegova slalom-karijera, koja je opstala i napredovala u vremenu različitih politika (Gorbatchov, Yeltsin, Putin) obično je političko preživljavanje koje samo govori da Churkin očigledno vrlo dobro razumije kako se treba prezentirati vlasti koja pobijedi. I kako napredovati, a ne zbližiti se njom u toj mjeri da i sam mora biti sklonjen kada na vlast dođe neko drugi.
STUPS: Diplomatija