Kako bi izgledala kafkijanska situacija u kojoj se, nakon Drugog svjetskog rata, neki rabin  koji je kao dijete uspio preživjeti Auschwitz, podvrgava istrazi tužilaštva i policije. Razlog je to jer je u nastojanju da otkrije uzroke doživljenog zla ukazao na ulogu pape Pia XII. ili Alojzija Stepinca, na utjecaj Heideggera, Nitzchea ili pak nekog lokalnog prosvjetitelja na one koji su nadahnuti njihovim idejama okrvarili ruke?

Upravo nešto slično se danas događa hafizu Amiru ef. Mahiću, glavnom imamu u Kozarcu, koji je pozvan da u svojstvu osumnjičenog dođe na saslušanje u policijsku stanicu Prijedora – Odjeljenje za borbu protiv terorizma, ekstremizma i istrage ratnih zločina.

Ono zbog čega se tereti je hudba, odnosno propovjed, održana u džamiji gdje je hafiz Mahić tematizirao islamski stav o idolopoklonstvu kritizirajući i pobornike teorija zavjera, širenje predsrasuda i zabluda. U svom govoru Svetosavlje je nazvao sektom koja širi nacionalizam i fašizam. Svoj govor Amir ef. Mahić započeo je historijskim osvrtom na lik i ulogu Rastka Nemanjića (Sv. Save) u spomen kojeg su baš tog dana entitetski čelnici prisustvovali svečanostima obilježavajući zvanični praznik koji se u školama u Srbiji i manjem BH entitetu obilježava kao školska slava.

S obzirom na klerikalne elemente tog entiteta gdje su sveci uvedeni u sve sfere života, uključujući političke institucije i škole, gdje vam se političari i nastavnici obraćaju kao da su teolozi, potpuno je logično da, valjda, imate pravo reagirati i kao građanin i kao pripadnik religije koji se takvim svetkovanjem osjeća diskriminiranim. Upravo ukazivanjem na sektaški karakter onih koji stoje iza genocida i zločina fašističke prirode počinjenih u ovom kraju jasna je bila namjera Amira ef. Mahića da za to ne pripiše odgovornost pravoslavnom, hrišćanskom učenju. U biti, sve što ono što je govorio bilo je bazirano na tezama odavno poznatim u historijskoj literaturi, a od kojih većinu možete naći i u tekstu historičara Milivoja Bešlina ‘’Svetoslavlje bez Svetog Save’’.

Prepoznati uzroke zla

Hafiz ef. Amir Mahić glavni je imam u Kozarcu, gdje svoju imamsku dužnost obavlja u džematu ‘’Kamičani’’ u džamiji koja se službeno zove „Šehidskom džamijom“, a čiji je nekadašnji imam Hamid ef. Softić ubijen u logoru Omarska 1992. godine.

Efendija Mahić jedan je od najzaslužnijih pojedinaca kada je u pitanju obnavljanje života u Kozarcu koji je tokom agresije bukvalno sravnjen sa zemljom. Među porušenim i popaljenim objektima bilo je i 15 džamija i 10 mesdžida, koji su u međuvremenu obnovljeni. Amir ef. Mahić je također jedan od pokretača ideje za izgradnju Memorijalnog centra žrtvama s područja doline rijeke Sane ubijenim tokom agresije.

Bez obzira na vlastita teška i tragična iskustva iz rata, efendija Mahić svjestan je odgovornosti i vlastite uloge u ovom povratničkom mjestu, i kao povratnik i kao vjerski službenik. Jedna od tih stvari je ne samo lamentirati nad sudbinom već i prepoznati uzroke zla tako strašnih zločina. Pokušaj da se dođe do odgovora na ta teška pitanja prirodna su potreba svakog mislećeg čovjeka, za što je potrebno i znanje i moralni integritet. U tome ne postoji ništa skandalozno, kako su mnogi opisali njegov govor prilikom hudbe koja će postati predmetom hajke na ovog čovjeka.

U svom govoru imam Mahić nije se dotakao nikakvih dogmatskih, već isključivo historijskih tema, a o kojima postoje različita mišljenja ne samo u vjerskim, već i u znanstvenim krugovima. Poštivati vjerske dogme je jedno, ali ne imati pravo raspravljati o historijskim ličnostima je sasvim nešto drugo.

Stoga, nije baš jasno zbog kojeg dijela govora je Islamska zajednica pokrenula disciplinski postupak i zatražila izvinjenje od imama Mahića.

Nije jasno ni zbog čega je ‘’Međureligijsko vijeće’’ optužilo imama Mahića i, bez i da udahne, “osudilo neprihvatljiv govor”. Nikakvog objašnjenja zašto bi ono što je imam Mahić rekao bilo uvredljivo ako se radi o iznošenju jednog historijskog pogleda na tu temu. Bizarno je i istupanje kontroverznog mitropolita Hrizostoma iz Vijeća koji inače muslimane naziva “muhamedancima”, a na snimku iz perioda agresije, 1994. godine u toku napada na Bihać, poput nekog netalentiranog vojnog analitičara tumači situaciju prijeteći tamošnjem narodu “radikalnom promjenom”.

Očigledno zastrašivanje

Ekspeditivnost tužilaštva se čini posebno zabrinjavajućom kada znamo da se radi o kraju gdje se brojni zločinci potpuno slobodno kreću ulicama, a žrtve se gotovo svakodnevno zastrašuju i vrijeđaju. Sa političkih govornica nerijetko visoki funkcioneri tog entiteta negiraju zločine, genocid ili slave ratne zločince. Zato je potpuno nadrealno da Okružno javno tužilaštvo Prijedor Amira ef. Mahića sumnjiči da je izvršio krivično djelo “javno izazivanje i podsticanje nasilja i mržnje” po članu 359. Stav 1 Kaznenog zakona RS-a, jer se očigledno radi o zastrašivanju ne samo glavnog imama Mahića već i cijelokupne povratničke populacije tog kraja.

Zločini počinjeni u ovom djelu Bosne spadaju u najmračnije stranice evropske historije. Tu je, u Tomašici, otkrivena najveća masovna grobnica u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Presudu o počinjenom genocidu u Prijedoru donio je Vrhovni sud BiH 1995. godine, a premda još uvijek ne postoji takva međunarodna presuda mnogi smatraju da će ta nepravda prije ili kasnije biti ispravljena. Međunarodni sud u Hagu ustvrdio je kako je na prostoru Prijedora, Kozarca i okoline izvršen zločin protiv čovječnosti. Ne računajući dvije doživotne kazne, za zločine počinjene u ovom kraju Sud je donio više od 60 presuda, zbog čega je Prijedor grad s najviše presuđenih zločinaca na svijetu. Upravo, zločini protiv čovječnosti počinjeni u Prijedoru, Kozarcu i okolici odigrali su ključnu ulogu u formiranju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Preko 3000 ubijenih građanki i građana među kojima i 102 djeteta, te masovno odvođenje nesrpskog stanovništva u logore i protjerivanje s ovog područja, pokazatelj su stravične činjenice da je ovdje nemoguće sresti niti jednu jedinu osobu koja, direktno ili indirektno, nije bila žrtvom te agresorske politike. Jedna od karakteristika zločina počinjenih u Prijedoru bio je i elitocid.

Iz ovog kraja, par stotina metara zračne linije od džamije u kojoj je ef. Mahić imam, došle su prve slike koncentracionih logora. U jednom od njih, među zatočenicima bio je i tada devetogodišnji dječak Amir Mahić. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, porodica ovog dječaka kao i drugih vratila se u razrušeni Kozarac, obnovila svoj dom i svojim prisustvom i zalaganjem nastavlja svjedočiti o snazi ljudskog duha.

Stoga, stati na stranu Amira ef. Mehića i time stati na stranu svih tih hrabrih povratnika stvar je elementarne kulture, a napad na njega potrebno je posmatrati isključivo kao napad na cjelokupnu povratničku populaciju.

(AJB, foto: N1)