U Kamičanima, malom mjestu na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine, u zimu 2022. sahranjen je Arat Semiullah, 20-godišnji mladić iz Afganistana. Na dženazu, koju su organizovali lokalni aktivisti, je došlo i nekoliko članova Aratove porodice koji godinama žive u EU i koji su ga čekali da dođe nakon što je pobjegao od Talibana i rata u svojoj zemlji. Skupa, nakon dženaze, podigli su nadgrobni spomenik sa godinom rođenja i smrti, te rečenicom na bosanskom i farsiju: “Šehid koji je umro u rijeci Savi pokušavajući da dođe do EU”.

Arat je smrtno stradao dok je pokušavao preći rijeku Savu, prirodnu granicu između Hrvatske (EU) i BiH, sa tri prijatelja, u malom gumenom čamcu koji su sami kupili. Režim zatvorenih granica ne omogućava ljudima iz Afganistana, kao i brojnih drugih zemalja, da slobodno putuju. Nepoštivanje prava na azil i prava na slobodu kretanja, tjera mase ljudi da migriraju koristeći neregularne granične prelaze, sa nadom da će uspjeti doći do zemlje gdje će im biti omogućeno ono što zakoni nalažu – da traže azil.

Prema tvrdnjama mladića koji su preživjeli, i koji su organizovali potragu za Aratom, obavijestili porodicu koja je onda došla u kontakt sa aktivistima u BiH, potonuli su nakon što su graničari sa hrvatske strane pucali i probušili gumeni čamac. Trojica su uspjela doplivati do obale, ali je voda odnijela Arata, koji nije bio dobar plivač. Tijela utopljenika se gotovo svakodnevno vade iz rijeka koje okružuju BiH, čineći prirodnu granicu sa susjednim zemljama. Rijeke su brze, pune virova, i hladne, a zimi izuzeteno opasne.

Na put iz BiH Arat je krenuo iz kampa u Sarajevu. Sa sobom je imao karticu koju je dobio pri registraciji u kampu a na kojoj stoji ime i prezime, slika i zemlja porijekla. Kartica je nađena uz tijelo negdje kod Kozarske Dubice. Nakon što su, a na osnovu njegove boje kože, zaključili da je migrant, njegovo tijelo je stavljeno u crnu vreću i sahranjeno na kraju groblja u Banjaluci ispod daske sa oznakom NN. Ipak, upornost porodice, prijatelja i lokalnih aktivista, dovela je na kraju do toga da se tijelo iskopa, identifikuje i premjesti na groblje u Kamičanima gdje mu je klanjana dženaza. Njegovi roditelji i porodica nisu mogli snositi troškove skupe repatrijacije. Siromaštvo i težak život u Afganistanu su ih i natjerali da jednog sina pošalju u EU.

Prije nego je krenuo ka granici, Arat se ošišao i slikao za mamu u Afganistanu. Poslao joj je sliku i napisao: “Za tri dana sam u Njemačkoj.”

Arat je jedan od nekoliko stotina ljudi koji su, u pokušaju da migriraju, nastradali na Balkanu. Tačan broj tijela koja su pronađena u zemljama između granica EU, odnosno Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Kosova, Srbije i BiH, nije poznat. Prema nekim procjenama, samo u BiH je riječ o nekoliko stotina (moguće preko 300). Tijela se najčešće sahranjuju brzo po pronalasku, u lokalnim grobljima u mjestima gdje su nađeni. Nadležni, koji bi trebali biti zaduženi za identifikaciju i da kontaktiraju porodice, to rijetko rade, te su tijela sahranjena pod oznakama NN, nerijetko i kada je identitet stradalog poznat.

Grupe aktivista na Balkanu već godinama pokušavaju učiniti što mogu u pronalasku tijela, identifikaciji i organizovanju sahrana, bilo u zemljama gdje su tijela pronađena, ili pomažu porodicama u repatrijaciji. Godinama postoji mreža koja povezuje ove aktiviste a koji su zajednički uspjeli pronaći, identifikovati i organizovati sahrane za na desetine ljudi. Među aktivistima je i Nihad Suljić, koji je nedavno pokrenuo akciju koja je rezultirala postavljanjem 14 nadgorbnih ploča na gradskom groblju u Bijeljini, te još 20 u Zvorniku. Suljić ove ploče na grobljima naziva “stubovima srama EU”. Sva tijela su i dalje neidentifikovana, ali su grobovi označeni, a sa većine posmrtnih ostataka je uzeta i DNK uzorak, te postoji mogućnost da se jednom izvrši identifikacija. Da čuva DNK uzorke na sebe je dužnost preuzeo patolog u Bijeljini Vidak Simić, koji se na ovaj način, pridružio ovoj neformalnoj grupi aktivista. Od 2018. do kraja 2023. Simić je uzeo uzorke sa oko 60 tijela koje sam i čuva. Nadu sada svi polažu u Međunarodnu komisiju za nestala lica koja želi da se uključi u identifikaciju ljudi stradalih u migracijama, ne samo na Balkanu nego u Europi. No, taj proces  uključivanja je tek počeo.

“To su nevidljive smrti, a njihova nevidljivost je dio sistema kontrole graničnog režima i upravljanja migracijama”, rekla je Marijana Hameršak, naučnica i aktivistica iz Hrvatske govoreći na konferenciji organizovanoj u januaru 2024. godine u Bijeljini a posvećenoj ljudima koji su umrli tokom migracije.

Smrtonosnoj politici zatvorenih granica godinama svjedoče ribari na rijeci Drini. Neko vrijeme su se trudili da kada vide tijelo ga izvade iz rijeke, te su zvali policiju. Neko vrijeme policija je bila od pomoći i saosjećanja, ali se to počelo mijenjati u posljednje dvije godine, tokom kojih je granična i lokalne policije dobili novu opremu, prošla obuka i općenito pojačana sigurnost. Te obuke, kao i oprema, u BiH dolaze iz EU i pojedinih zemalja članica, a putem IOM, na ime jačanja granica i približavanja BiH EU. Sada policija vrši pritisak na ljude koji izvlače tijela, pa su ribari odustali. Umjesto toga, mnogi samo odgurnu tijela i ne žele o tome više pričati. Jačanjem granica sve je više i push-backova, nelegalnih odvraćanja ljudi pri prelasku naših granice. Migranti, koje vlasti u BiH pa i dio medija i dalje opisuju kao nelegalne, što nije zakonska odrednica niti termin koji se koristi međunarodno, u smrt nerijetko bivaju gurnuti. Djelatnici organizacije KlikAktiv iz Srbije bilježe niz push-backova iz pravca BiH. Prema ispovijestima ljudi koji su prošli kroz to iskustvo, nerijetko granična policija BiH koristi i oružje pucajući ili u zrak ili u pravcu iz kojeg dolaze ljudi. Neki od migranata i fizički su gurnuti nazad u hladnu i opasnu rijeku. U barem jednom slučaju, koji su registrovali aktivisti sa obje strane granice, ovi push-backovi, imali su smrtni ishod.

U spašavanja su se uključili pripadnici gorskih službi širom BiH. Nenad Jovanović, aktivista Gorske službe Bijeljina, kaže da je tokom proteklih pet godina njegova ekipa izvukla više od 40 tijela. “Kako koje žarište u svijetu bukne, tako mi osjetimo na broju ljudi koji prolaze ovom rutom i broju onih koji stradaju,” kaže Jovanović.

“Sudbina tih ljudi čija tijela vadimo iz rijeka je sudbina koja može zadesiti bilo koga od nas. Da nam neko danas kaže da ćemo možda završiti život u nekoj rijeci u Afganistanu, rekli bi da je to nemoguće. A nije. Ova tijela nam govore da je to moguće”, kaže Jovanović koji dodaje da je, ma koliko teško bude vaditi tijela iz vode, nekada i opasno, satisfakcija dolazi kada sazna da je neko identifikovan i sahranjen.

Gorske službe širom BiH djeluju na sličan način i nerijetko pomažu migrantima koji se nađu u nevolji, bilo u rijekama ili na kopnu, u šumama, čak i minskim poljima. Nažalost, njihovo djelovanje je ograničeno. Naime, gorske službe u BiH djeluju kao udruženja građana, i ne postoji zakon koji definiše njihov rad. Iako sarađuju sa institucijama, pripadnici gorskih službi su često prisiljeni sami da se snalaze za opremu, hranu i sve što im je potrebno za rad.

Dok EU i pojedine zemlje članice povećavaju svoje budžete za sekuritizaciju i eksternalizaciju graničnog režima, novac za identifikaciju i sahranu ljudi koji umiru tokom migracije ne postoji. Ove smrti se ne pominju u pregovorima o Novom paktu o migraciji i azilu. Štaviše, kada se spominju od strane onih koji su uključeni u upravljanje migracijama, smrti na granicama, u kampovima i centrima za pritvor migranata se koriste kao oruđe propagande, šaljući poruku da je migracija opasna prijetnja društvu, izostavljajući činjenicu da su ljudi gurnuti u situacije opasne po život zbog strogih graničnih režima i nedaća od kojih bježe. Eksternalizacija graničnog režima postala je prioritet upravljanja migracijama, dok su zemlje koje teže članstvu u EU, uključujući i BiH, prisiljene da budu dio ovog militarizovanog graničnog režima. Samo na Balkanu se u ove svrhe koristi preko 201 milion eura takozvanih fondova pretpristupne pomoći IPA.

Nihad Suljić kaže kako je za smrti ljudi u migraciji kriva EU i njena politika zatvorenih granica, slično kao i Marijana Hameršak koja zakljućuje: “Te ljude ne ubijaju opasni putevi, niti rijeke koje su prisiljeni da prelaze, već granice, pritvori i logori”.

Nidžara Ahmetašević (Tačno, foto: Beta)