"Kad zavlada noć, sjaj zvijezda vidi se bolje"

Već desetak dana zalijepljen sam za kompjuterski ekran gledajući kanal N1 Srbija, prateći live izvještavanje o studentskim, pa akademskim i konačno seljačkim prosvjedima u Srbiji. S ishodištem u Novom Sadu gdje je počeo val javnog građanskog žalovanja i protesta zbog užasne nesreće na tamošnjem željezničkom kolodvoru. Te početke nisam pratio tako intenzivno kao sada, nego samo između ostalih strahota koje se odvijaju u realnom vremenu, ukrajinskih, palestinskih, izraelskih, sudanskih. Jedva da se daju pobrojiti, kao ni nemoćni, pretežno nijemi protesti pogođenih stanovništva.
Hrvatski kanal N1, sestrinski onog srpskog – sestrinski i po tome što „ne može dobiti terestralnu frekvenciju“ i jedina ovdašnja televizija koju gledam – iz Novog Sada donosio je dulje komade prijenosa ili dokumentarne sažetke, i vidio sam da nešto nije u redu. No nisam „na fejsu“, a da je taj zbog Novog Sada pod strujom, javljala mi je supruga. A i čuvao sam se. Na snimkama i u prijenosima koje sam gledao vidio sam melankoliju na licima prosvjednika, beznađe koje svatko s „ovih prostora“ dobro zna, i, svako toliko batinaše, koji se zalijeću u tužne kolone, psuju, tuku, pa odustanu i pobjegnu od straha od mase.
Ti novi pripadnici SA, skraćeno za hitlerovski partijski Sturm Abteilung, jurišni odred, sad su okretni, s lancima i bokserima, vole navučene crne kapuljače i marame preko lica (kao i oni u Zagrebu uostalom, gdje su inauguraciju imali hračkajući i batinajući sudionike prvog gay pridea). Bio sam i šokiran da im ni komemoracije nad grobom nisu svete, i teško mi je psihološki padalo gledati dobroćudne Novosađane, što sam pripisivao i klišeju „tipično vojvođanske“ sentimentalnosti, svih, Mađara, Srba, Hrvata, Cigana i bog te pitaj koga sve ne. Također, u svijesti mi je potiho bio i Novosađanin Teofil Pančić, koji je u autobusu odavno dobio željeznim šipkama po glavi, prepričao mi je to direktno, a onda, kakav je, da to nije ništa, da se oporavio. Krajičkom oka dakle N1, rezigniran unaprijed, jer, da stvar bude gora, mimohodnje i šutnje potekle s dramske akademije i od kazalištaraca. Mislio sam, propast je neminovna. Vili Matula i Urša Raukar u vojvođanskom kaputu, fali samo Vjeran Zuppa.
U jednom trenutku to se bilo poklopilo s tragikom poraza Kamale Harris, crne žene, lijepe kao slika kako to samo žene mogu biti, te – „neodređenog porijekla“. Tome se kod nas kaže „iz mješovitog braka“, ne znam da li se Srbiji govori mešoviti brak. U Vojvodini, siguran sam, sve pršti od ljudi „neodređenog porijekla“, pa je bio čas kad su se zupci melankolije i tragike nakratko zadjeli transkontinentalno. Što je tad rekla i načinila Kamala Harris? Predsjednički kandidati u Americi moraju priznati poraz. Ona je da to obavi otišla na jedan studentski kampus. Ne neki „crnački“, kakvi tamo postoje; kamere su snimale i bijele i „obojene“ studentice i studente, a Harrisova im održala govor da je i mene ovdje impresionirao. Trump je bio pobijedio, a ona je studentima na kraju rekla: Kad zavlada noć, sjaj zvijezda vidi se bolje. I vi ćete ih sad bolje vidjeti. I slijediti. Tad se okrenula, krenula prema zgradi rektorata, a na pola puta dočekao ju je muž i primio za ruku. On bijel, a spiker kaže: poznati profesor, istraživač ili tako nešto, Mr … Zaboravio sam ime, nije Harris u svakom slučaju, ali, vidim opet brak na vojvođansku.
Onda preokret: Usred mraka na Slaviji i Studentskom trgu u Beogradu zakrijesilo desetci tisuća mobitela. Slavija kao Trg-zvijezda, Place de l’ Étoile. Jeste da ovo pišem poetično i patetično, ali točno je tako bilo.
(To ti je bilo točno tak, da ti ideju suze, veli se u jednom (mojem) dijelu „regiona“,„regije“, „Zapadnog Balkana“, „jugoistočno-polujužne-poluistočne i ne znam koje Europe“, „zemljama tranzicije i ex-,“ „zemljama-članicama i zemaljama-kandidatima“, klasterskim, adhezijskim i polu, iliberalno slobodnim i onim vrlo, vrlo slobodnim, priznatim ili još polu, sjeverno-imenskim, natovsko-miražovskim i miražovsko-migskim.)
Sad se to proširilo na cijelu Srbiju i ja buljim dan i noć u N1 Srbija na laptopu, imam ga stalno otvorenog iza tekućeg fajla s onom isključenom trubicom lijevo dolje za ton; i to sam naučio pod stare dane, a ne uključuj pa isključuj. Pri tome na ušima imam ili imam spremne studijske slušalice kao svaki normalni hrvatski špijun. Ali i da se cijeli stan ne ori. Jer, demonstracije su tihe, dok u studiju svi uzrujano govore u povišenom tonu. A bogme je i tako da ja s godinama sve slabije čujem, pa mi profesionalne slušalice AKG K72 jako dobro dođu.
Jučer (27.1.) mi je bilo zadnje kad je jedan gost u studiju procijenio da su novosadske demonstracije preko Beograda, Kragujevca i Niša zahvatile sto i pedeset gradova i mjesta, kao i noćne snimke iz beogradskog kvarta Autokomanda, tamo negdje je, mislim, stanovao Petar Luković. Pokazivale su građane kako masovno pohode studente, tihi kao na proštenju.
Prethodno je popodne bio više zabavni program. Seljaci u jednom vojvođanskom selu opkolili su traktorima eskadron policije koji je došao uhapsiti jednog njihovog komšiju jer da ima motornu pilu, pa je to indicija da je otpilo jedno veliko drvo na način da je ono palo preko ceste pod pravim kutom – pred samog predsjednika republike, poradi čega i česa je u obiteljsko u dvorište uletjela i BIA, ako sam dobro čuo. Meni nova riječ, no kako sam iz „regiona“, trenutačno shvatio da je to politička policija. Shvatio po zvučnosti: poa, ozna, udba, bija. Jedan seljak u kameru je govorio da su ih u selo došli zajebavati. Žena pak od zatočenog u kući izašla je i u kameru rekla: nismo pilili drveće, jučer smo se popodne oženili i potom slavili doma s prijateljima; ali podržavamo studente. Malo potom predsjednik republike imao je „obraćanje“. Rekao je da bi se volio priključiti studentskoj blokadi Autokomande da s njima igra šah.
Traktori iz okolice bili su, međutim, gdje se igra šah da paze na studente budući da se ljudi znaju iznenada kolima zalijetati u njih, gaziti, pa ih spasilačke ekipe poslije odvoze pod plavim rotirkama na urgentne kirurgije. Međutim, s tim iskustvom studenti su organizirali da redari, dok se igra taj šah, čuvaju permanentno slobodne prometne trake za odvoz nastradalih. U sklopu toga, N1 Srbija me je jučer obavijestila da je takvih atentata kolima, noževima, lancima, golim šakama, od prvih komemoracija žrtvama pred novosadskim kolodvorom do sada, registrirano njih pedesetak.
U brojku vjerojatno neće ući vješanje mrtvog zeca pred jednom novosadskom školom, za opomenu nastavnicima i roditeljima đaka, jer su se solidarizirali s žalobnim mimohodima. Na što su rečeni roditelji i nastavnici iste, jučerašnje, večeri organizirali veliko okupljanje Novog Sada – jednostavnim telefonskim pozivima. To sa ubijanjem kunića nikako više nije bilo veselo kao ono poslijepodnevno, već gnjusno, ne baš vijest za laku noć.
Epilog: Traktori, traktori.
O srpskim traktorima bi se svašta dalo napisati, od one velike taksi vožnje iz Hrvatske do ovog danas kad su postali ikonama podrške zemljoradnika studentima. Stari su, izraubani, jedan jad srpskog sela. Služe sad u gradovima kao neki civilni tenkovi. Vozači su im mladi momci, možda i pokoji sin i unuk upravo onih tada, iz 1995. Barem po modelima sudeći.
Pula-Pola, 28.1.2024.
Autor je nekadašnji urednik u Grafičkom zavodu Hrvatske i Durieux-u i prevodilac
(Autonomija, foto: Milan Kopčok, društvene mreže)