„Šapatom se komanduje. Škripi snijeg pod nogama, a inače se ništa drugo nije čulo. Oko 700 ljudi u koloni, oko 50 ranjenih i bolesnih. Na čelu kolone borci Semizovačke čete. Sjesti se ne može, snijeg veliki, a studen takva da niko i ne pomisli da sjedne na ledenu prtinu. Često sam mijenjao mjesto u koloni, ali nisam čuo riječ žalbe ili gunđanja“, riječi su ovo Rodoljuba Čolakovića, učesnika Igmanskog marša, kasnijeg narodnog heroja. Zabilježio je to u „Zapisima iz NOB“.

Iste ove riječi izgovorene su na Velikom polju, 28. januara 2023. godine na 81. godišnjicu Igmanskog marša. Tu je, naime, održana centralna manifestacija obilježavanja godišnjice Marša, uz prisustvo nekoliko stotina antifašista pristiglih od Vardara pa do Triglava, ne bi li se još jednom podsjetili veličine boraca Prve proleterske koji su na marš krenuli sa Romanije u pokušaju da se probiju na slobodnu teritoriju Foče. Krenulo ih je 700, a stiglo tek 40.

Otprilike 700, možda i koja stotina više, okupila se ispred spomenika antifašistima na Brezovači gdje su prvo polagali cvijeće i vijence u spomen 98 palih boraca. Dio se uputio autobusima ka vrhu, a ostatak se pripremao za „marš“ dug devet kilometara.

Na čelu kolone zastava Prve proleterske brigade, a u koloni više onih od 77 ili bar bliži 77. godini života, nego onih blizu sedam, iako se i takvih dalo naći. Istupite li iz kolone reći će vam da ne idete ispred zastave, jer to znači nepoštovanje. Zato su neki krenuli ranije. Istim putem, malo bržim tempom, baš kao Safija na koju smo naletjeli na putu ka vrhu. Safija, već deset godina pješke ide na Igman, što čini i van godišnjica poput ove za Igmanski marš. Ipak ističe da je taj dan nešto posebno. Safija je aktivna u Udruženju antifašista sarajevske općine Centar, a u koloni iza ostavila je mlađu sestru. Za djecu kaže da su u svom svijetu.

„To sve radi kod privatnika, pa nema ni vikend. Rade od jutra do sutra pa i ako imaju slobodan dan onda su premoreni. A sestra i ja smo već u penziji i imamo vremena“, kaže nam dok šetamo ka Velikom polju te dodaje da je ona išla na Igman i dok je radila, a do rata je radila u poduzeću Gradski saobraćaj Sarajevo. Onog posljednjeg, je li. Iskustvo joj govori da su najredovniji posjetitelji Slovenci.

„Najviše ih ima. Kad smo išli na Sutjesku ponijeli su svoju harmoniku, veselili se i pjevali“, prepričava nam Safija.

Kasnije, kad stignemo do Velikog polja baš će nas gore sačekati grupa razdraganih Slovenaca sa pjesmom i harmonikom. Složili smo se da su oni najbolje prošli u onom našem „razdruživanju“, pa je njihova jugonostalgija drugačija od jugonostalije ostalih naroda i narodnosti koji će se prisjećati lagodnijeg života u vrijeme Jugoslavije jer ono što je uslijedilo gotovo da i nije život.

Nisu Igman i Sutjeska jedina mjesta gdje Safija ide. Odlazi i u Jajce, Drvar, dolazi i Beograd na obilježavanje Dana mladosti, kao i u Mostar na Dane antifašizma odakle baš i nema lijepe uspomene.

„Tu je malo teže. Uvijek nas kamenuju, a prije toga dođu i polupaju ploče i ispišu grafite. U početku su bacali i bombe na nas“, požalila nam se Safija.

Kaže da prošle godine nije išla jer su sve ploče na Partizanskom groblju bile polupane, a nije sigurna ni za ovu da li će ići. Ne shvata, kaže, da je omladina to uradila.

„Ne znam zašto je ta omladina toliko zatrovana da nas gađa, da nas ganja … Ja sam rođena u Višegradu, u Titino vrijeme … Za mene je Tito bio najbolje što se tiče života. To kad je on dolazio vozom, kad je prolazio … Najbolje“, sa sjetom će Safija.

Već pri vrhu prolazimo pored objekta na kom piše „Sarajevski begluk“.

„To ti je Bakirovo“, kratko će naša sugovornica te će dodati „nisam vala ulazila nikad“.

Prozborili smo još koju o životu u opsadi jer, eto, koliko god ponavljali usput „ne ponovilo se“, ipak se ponovilo. Pored toga što je Igman postao spomenik antifašističkoj borbi, bio je važna lokacija i u ratnim sukobima devedesetih.

A Slovenci pjevaju, razgledaju štandove sa suvenirima. Kape, šeširi, šalovi, majice, sve na Titu, o Titi. Na jednom od štandova čuje se i psovka upućena Aliji, babi onog Bakira kojeg je Safija spominjala.

„Došta si ti mene doveo da ja moram svog Titu prodavat. Dokle“, pita se čovjek pored štanda, te nastavlja sa psovkama upućenim Aliji. Prilazimo mu i pitamo ga možemo li porazgovarati malo, na što odgovara: „Može sve, rode, samo nemoj tuć!“

U tom prilazi potencijalni kupac i pita pošto vunene čarape?

„Evo, vunene čarape 20 maraka. Slušao sam nekidan, emisija bila da je u čarapama vunenim zdravo spavati“, govori vlasnik štanda. Kasnije ćemo saznati da mu je ime Hamo.

„Jest, jest“, odgovara kupac.

„Oni koji ne guze, a oni koji guze njima ne trebaju“, našalio se Hamo, na što se kupac okrenuo i kaže: „Snima ovaj… Nemoj!“

„Ma nek’ snima, šta ima veze. Pa i on to radi.“, smije se Hamo.

Nakon obavljene transakcije posvetio se i onom koji snima. Kaže da je iz godine u godinu sve lošije, kao i da najbolje idu majice, kape, petokrake … Barem na ovaj dan. Na pitanje da pojasni kako ga je Alija natjerao da prodaje simbole koje voli kaže: „Nužda me natjerala, rode. Imam penziju, za 42 godine radnog staža, 382 marke. I mogu li živit od nje? Sa svojih 70 godina ovo radim. Časno i pošteno. I to je to. Čovjek se dovijava na razne načine da bi koju marku zaradio.“.

Te 42 godine je skupio radeći u robnoj kući „Sarajka“. Trgovac je, dakle, i po profesiji, a sad, iako u mirovini ima registriranu djelatnost, obrt i to što prodaje, kaže, da sam i napravi. Osim što je ljut na Aliju, ljut je i na policiju.

„Policija nas tretira ovdje kao ljude drugog reda. Mi smo došli jutros ovdje, ovi ljudi ovde jadni … Ja se svađam sa njima. Oni bježe. Kažem im STANITE, nemojte nigdje ići. Ima ovdje čovjek sa harmonikom, pa ćemo ga dovest ovdje i igraćemo Kozaračko kolo, ali oni bježe. Iživljavaju se ovdje nad nama, a obiđite da vidite šta sve ljudi prodaju. To je samo da prežive. Ja imam odobrenje, mene ne mogu otjerati ali te ljude … Lako je tako, na tankom uže puca. Ali, eto, to smo mi. Ja sam živio k’o hadžija, a sad se borim da ne prosim i većina ovih ljudi to radi. I onda mi dođu u nekim bijesnim džipovima i kaže mi: ‘Ja sam komandir!’ Pa ja sam ovdje komandir bio od 1992. do 1995. Gdje si ti bio tad? I ja sad moram ovo da radim. Ne tražim penziju 2.000 maraka. Daj mi 1000 da mogu solidno da živim“ ljuti se Hamo.

O Titi ima reći sve najbolje, kao i o državi za koju kaže da je više niko nikad neće napraviti.

„Ja sam 1954. godište, iškolovao se, radio, prije rata sam imao dvije kuće, dva auta. Promijenio sam tri golfa dvojke, staro za novo, u Vogošći. Bilo mi je super. I sad mi je dobro jer radim, iako to ne bi trebao“, iskreno će. Pozvao nas je i kod njega u Hadžiće gdje živi.

„Ako vidiš golfa tu sam, popićemo piće, bićeš počašćen kaišem muškim. Izvoli navrati“, nenametljivo će Hamo dok u pozadini muški glas proziva antifašističke udruge da polože vijence na spomen borcima. Tako nam je zapalo za uho da su prozvani Socijalistička radnička partija (SRP) Istarske županije iz Pule i Društvo „Josip Broz Tito“ iz Poreča.

Mario je predsjednik društva, a društvo mu je pravila drugarica Uliana iz SRP-a. Govore nam da je došao pun autobus istrijanskih antifašista, ali i priznaju da nisu pješačili do vrha već da su busom i došli.

„Mi smo ovdje plesali kolo, pjevali i digli malo moral dok smo čekali hrabre junake. Mi smo tu organizirali sve“, pomalo se pravdala Uliana.

Mario kaže da je značaj ovakvih okupljanja sve veći, te da oni čine sve kako bi sjećanje na Jugoslaviju opstalo jer ovo u čemu živimo danas nije ni kapitalizam, objašnjava nam on. Sve su, kaže, kupili za jednu kunu.

Netko za kunu, netko za marku, netko za dinar, dodajemo na što potvrdno klimnu glavama i kažu: „Je, je!“

Često odlaze na slična okupljanja, a za sebe, reći će to Uliana, kažu da su oni Jugosloveni.

„Može doći Hrvatska, Italija, ja sam Istrijanka, Talijanka, ali ne može nam niko uzeti Jugoslaviju. Nema teorije“, na kraju će ona.

Kraj smo ostavili onima koji su tu državu branili i gradili, jedinom živom svjedoku Igmanskog marša, Albinu Piberniku i Valeriji Skrinjar Tvrz, koja je kao tinejdžerka iz slovenskog Zagorja ob Savi, otišla u partizane.

Pibernik se, iako zadihan, obratio prisutnima: „Dragi drugovi i drage drugarice. Veoma sam veseo što vas ovako vidim ovde. Nosioce nota, proletera koji su riskirali ovde život i nastavili borbu kroz četiri godine do oslobođenja Beograda i Jugoslavije“.

Pibernik je kao dječak prošao Marš, da bi nakon rata bio uspješan pilot pa je kao takav nadlijetao i sam Igman.

I vratimo se na kraju samom početku, odnosno Rodoljubu Čolakoviću, koji je bio i jedan od osnivača Oslobođenja. U njemu je nakon rata radila i Valerija Skrinjar Tvrz koja krajem godine puni 95 godina života.

„Ovdje sam došla sa ponosom, da se prisjetim boraca, a i još drugujem sa posljednjim Igmancem – Albinom Pibernikom koji je još kao dječak sa majkom i ocem prešao Igmanski marš, od Užica do Foče. Majka je tamo umrla od smrzotina“, priča nam jedna od rijetkih još uvijek živih partizanki.

Kaže da je pravu istinu o podvigu „Igmanaca“ čula tek kad je došla u Sarajevo, te da nije znala veličinu boraca Prve proleterske brigade.

„Nacifašizam je zlo, mržnja i tama, a ljubav je svetlost i život. Ti borci su voljeli svoju domovinu i zato su pobijedili, vjerovali su u slobodu i mir i Titovu vojsku i ljubav koja širi i zdržuje ljude, nije bilo mržnje u njima. Ni zla“, objašnjava nam Valerija Skrinjar Tvrz.

Sretna je jer vidi i mlade ljude koji dolaze na Marš.

„Nama je dužnost da im predamo šta znamo. To su temelji u koje je Jugoslavija bila ugrađena, lijepo smo živjeli“, zaključuje na kraju.

Dok smo se opraštali rekla je da je na vrh došla zahvaljujući „Jankovićima“ koji su je dovezli autom jer kaže: „Naš golf je otišao u zrak 1992. godine.“

Hamo je rekao da dolazi svaki mjesec na vašar u Rumu. Na Maršu je logično prodavati simbole te države. Kako je u Rumi to ćemo tek vidjeti. Znamo samo da je na prodaju sve osim golfa, jednog od posljednjih simbola države koja je stasavala i na Igmanu.

(Lupiga)