Priča prva – Tomislav

Moji su roditelji kao mladi pravnici trbuhom za kruhom napustili svoj Split i zaputili se u Pulu. Mnoge druge čekao je posao u Splitu, ali oni nisu bili te sreće. Tamo sam rođen i stoga prema Puli gajim snažne osjećaje i njegujem predivne uspomene. Neka tamošnja prijateljstva stvorena su za cijeli život, a neka su prerasla i u kumovanja.

Otkad znam za sebe, znam i za Tomislava. Stanovali su kat ispod nas, a otac mu je bio vojno lice. Išli smo skupa u vrtić „Monte Zaro“, a kada nismo bili u vrtiću ili smo gledali crtane filmove kod jednoga od nas ili gradili kule od pijeska ispred kuće u kojoj smo živjeli. Mene i moju obitelj rat je usmjerio natrag u Split, a njega u Novi Sad. Tomislava nikada više nisam vidio (iako sam puno puta pokušavao uspostaviti kontakt), ali slika njegovog sretnog i nasmijanog lica iz našeg djetinjstva u Puli zauvijek je ostala sa mnom …

Priča druga – Bojan

Odlazak iz Pule u Split vrlo je stresan za dijete od šest godina. Iz mirnog, neopterećenog djetinjstva i poznate okoline u jednom danu završiš na surovom, divljem splitskom asfaltu u kojem nikoga ne poznaješ. Na moju sreću, pri mom prvom izlasku u novo susjedstvo pojavio se i on, plavi dječak s 13. kata mog ulaza. Upoznao me s okolinom i drugim susjedima te se ponašao zaštitnički, poput starijeg brata, iako je bio samo jednu godinu stariji.

Skupa smo se penjali po drveću, razmjenjivali „franje“, a kada sam jednom prilikom pao s tog istog stabla i raskrvario koljeno, odveo me kući svojim sestrama da to saniraju prije nego što moji roditelji saznaju. Bojan me primio i pripremio na Split kao pravi Splićanin što je i bio neposredno prije nego ga je zauvijek napustio. Bojana i njegove sestre nisam vidio nikada više u životu. Oni su zauvijek izgubili svoj Split gotovo u istom trenutku kad sam ga ja upoznao i zauvijek zavolio …

Priča treća – Darko

Krenuo je u prvi razred Osnovne škole Vinko Paić Ožić, koja se danas zove Osnovna škola Trstenik. Vinko Paić Ožić bio je splitski mladić, član Prvog splitskog partizanskog odreda, koji je stradao pri talijansko-ustaškoj zasjedi u Košutama kod Sinja. Osnovna škola nosila je ime u spomen na njegovu žrtvu i junaštvo. Danas to više nije tako. Poruka je vjerojatno trebala biti da za ideale ginu budale. Ili pak da žrtva nekih junaka više ne vrijedi? Očito svi junaci imaju vijek trajanja, kako stari, tako i novi koji zamjenjuju stare, ni ne sluteći da će i oni jednom postati oni stari …

Darko je bio moj prijatelj iz klupe. Dijelili smo čitanke, pernice i bili tu jedan za drugoga. Dijelili smo i prvi razred Osnovne škole Vinko Paić Ožić. Kada je škola promijenila ime, s imenom je otišao i Darko …

Na kraju, rat je sve promijenio. S jedne strane, dobili smo svoju državu koja je meni tada, kroz oči djeteta koje malo toga može razumjeti, malo toga predstavljala i značila. S druge strane, izgubio sam prijatelje koji su mi bili sve, Proklet bio rat i dječje oči koje ništa ne razumiju …

(Lupiga, foto: Pixabay)