Približavamo se trećoj deceniji od okončanja jedne od brojnih krvavih stranica u historiji postjugoslavenskog prostora. Gledanjem kroz retrovizor u navedeni prostor, nije u potpunosti jasno kakve prepreke su onemogućile suočavanje s kolektivnim viktimizacijama iz prošlosti, i zašto?

Rijeke zabluda tekle su u uvjerenjima da će demokratizacija, individualizam i reformiranje klerikalnog (etno)nacionalizma ostvariti prihvatljivi doseg za suočavanje s prošlošću.

Do sada, katarze, ukoliko su uopće bile vjerodostojne, te zagovaranja pojedinaca, nisu ostavila osobiti utjecaj na suočavanje cjelokupnog ili barem znatnih dijelova postjugoslavenskih društava s prošlošću.

Dosadašnja iskustva indiciraju da pokušaji demokratizacije za sada mogu da garantuju barem samo puko odsustvo političkog nasilja, ali ne i održivi mir.

No, iz sadašnjih pozicija evaluiranje suočavanja s prošlošću je manje važno, čak je možda isuviše kasno razmatrati (ne)uspjehe dosadašnjih aktivnosti u tom smislu.

Vrijeme koje dolazi svjedoči da u postjugoslavenskim društvima postepeno se gube karakteristike postkonfliktnosti, a unutar horizonta postaje očiglednije da se radi o predkonfliktnim ili barem predtotalitarnim društvima.

Trenutni poredak stvari demonstrira da je na ruševinama Jugoslavije – ratovima, zvjerskim zločinima, uključujući genocid i agresije – svakodnevni život postao okupiran normama i vrijednostima klerikalnog (etno)nacionalizma. Svakodnevnica je ispunjena toksičnim politikantskim diskursima i praksama te u prošlosti učahurenim društvenim strukturama. Svakodnevni život se može kunderovski sažeti kao nepodnošljiva lakoća postojanja.

Obzirom da dosadašnje aktivnosti suočavanja s prošlošću nisu mogle efektivno odgovoriti na kontinuitete ratovanja drugim sredstvima u politikantskim arenama gdje se trenutno stanje mira razumije kao puko odsustvo nasilja, onda je potreban kopernikanski obrat.

Dosadašnje aktivnosti konvencionalnog suočavanja s prošlošću trebaju evoluirati. Nekolicina znanstvenika, istraživača i organizacija civilnog društva, uključujući novinare, alarmira na često ignorirane prijetnje i potrebu upuštanja u borbu protiv desničarskog ekstremizma kao stanja normaliziranosti. Stoga je, u razumnoj mjeri, potrebna transformacija aktivnosti suočavanja s prošlošću u aktivnosti suprotstavljanja (krajnje) desnom (ne)nasilnom ekstremizmu.

Ukoliko se punim plućima želi živjeti liberalna demokratija potrebno je suočiti se s prošlošću u kontekstu savremenih sigurnosnih, političkih i društvenih izazova.

Kako bi se to ostvarilo proponenti liberalne demokratije ne trebaju odustati od napora da se postigne odgovornost za političko nasilje i održavanje sjećanja na kolektivne viktimizacije iz prošlosti, uključujući suprotstavljanje historijskom revizionizmu.

Neuspjesi u aktivnostima suočavanja s prošlošću ne trebaju biti razlog za minimiziranje – manje ili više – uspješnih odgovora na zločine i viktimizacije iz prošlosti, osobito ne za potpuno isključivanje paradigme suočavanja s prošlosti. Naprotiv, treba se razumjeti da prošlost ima svoje evoluirano naličje u sadašnjosti i može utjecati na konstruiranje budućnosti; to zahtjeva odgovor čitavog društva. Za početak, potrebno je usmjeravanje organizacija civilnog društva sa aktivnosti konvencionalnog suočavanja s prošlošću na aktivnosti preveniranja i suprotstavljanja desničarskom ekstremizmu, te mobilizacija ljudi iz zajednica za pokretanje niza malih promjena dovoljno značajnih da izazovu veću, važniju promjenu. Ukoliko se nastavi ignorirati ili defetistički odnositi prema malignom duhu prošlosti koji proganja u sadašnjosti, procesi liberalne demokratije u fragilnim postjugoslavenskim društvima mogu biti dovedeni u pitanje. Nakon toga, rastom podrške desničarskom ekstremizmu u postjugoslavenskim društvima, ostvareni napredak u dosadašnjim aktivnostima i konvencionalno suočavanje s prošlošću može, ako već nije, postati neostvarivi ideal.

Mirza Buljubašić je asistenta na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu.

(Okruženje)