Dizajner, jugoslovensko-američki strip crtač, ilustrator Mirko Ilić, čovek sa biografijom koja zvuči kao uzbudljiv i dobar film, stvaralac ozbiljne reputacije u New Yorku živi više od 30 godina, ali je sve to vreme prisutan i na području bivše Jugoslavije.

Međunarodna putujuća izložba plakata Projekat „Tolerancija“, nakon više od 150 gradova, nedavno je otvorena i u Zrenjaninu, u Vojvodini. Tačnije, u selu pored Zrenjanina koje se zove Belo Blato. Pre otvaranja izložbe, Ilić je u zrenjaninskom Narodnom muzeju održao predavanje „Dizajn aktivizam“.

Kako je nastao Projekat ‘Tolerancija’? Izložbi u okviru tog projekta, do sada je bilo više od 100, a priča o projektu počinje u Ljubljani.

– U Ljubljani su mi ponudili da na jednom malom trgu napravim izložbu o toleranciji. Mislili su da izložim svoje radove, ali sam odlučio to dići na malo viši nivo i pitati 23 umjetnika iz cijelog svijeta da mi naprave plakat na temu tolerancije. Kada je ta izložba prošla, a bila je dobra i uspješna pogotovo kada govorimo o kvaliteti plakata, pomislio sam da je dobro napraviti putujuću izložbu, pošto mogu uvijek pitati umjetnike da naprave plakate, pogotovo iz tog dijela svijeta u kojem je izložba, tako da imam lokalni glas iz jedne sredine. Osim toga, namjera mi je bila da ljudi iz zemalja u kojima se izložba održava vide napisanu riječ tolerancija na njihovom jeziku. Počeo sam angažirati druge ljude i, evo, do sada izložba je bila u 48 zemalja. Naredna je u Japanu, jedna bi trebala biti u Gani… Predivno je. Svaka izložba je totalno drugačija.

Ove izložbe su na izvestan način i umetničke akcije, a mogu biti i inspiracija za sociološku studiju. Pošto se izložbe ‘Tolerancija’ dešavaju na otvorenim prostorima i reakcije publike su različite, često gotovo dramatične. Ono što je zanimljivo jeste da Projekat ‘Tolerancija’ ima, da tako kažem, tri forme u kojima se može odvijati. Kako biste ih predstavili?

– Postoje tri vrste izložbi. Jedna je kad me zovu na festivale i to su izložbe na koje dođu dizajneri iz cijelog svijeta, tako da ti dizajneri mogu vidjeti da se može raditi nešto drugo, a ne samo prodavati produkte bilo da govorimo o pašteti, bilo o teatru. Dobro je da se vidi alternativa, jer kada vidite da poznati dizajneri to rade, onda i drugi dizajneri imaju potrebu da tako nešto naprave, nešto što nije samo prodaja produkta. Druga vrsta izložbe je kada se organizira neki festival ili događaj, a unutar toga imate i predavanja i govori se na temu tolerancije i vrlo često su predavanja dio izložbe. Treća vrsta je kada se izložba događa u okviru škole, pa učenici rade svoju verziju plakata, imaju radionice…

Ima vrlo slatka priča kada sam imao radionicu u Sarajevu i izloženi su radovi studenata. Bio je tamo plakat jedan na kojem je bila slika muslimanke, koja je pokrivena, a iza nje je bila francuska zastava sa zvjezdicama sa zastave Europske unije. Zvjezdice sa te zastave su na plakatu stajale poput oreola koji ima Madona. Ne znajući tko ga je napravio rekao sam da je jako dobar plakat. Studentica koja je to napravila je istupila i ispostavilo se da je bio strah kako ću reagirati, jer je i ona sama bila pokrivena. Plašila se reakcije, valjda zato što je naučila da se odreagira na tako nešto. Kada je završila plakat, rekao sam joj, preko njenog profesora, da će njen plakat biti uvršten u izložbu. Tako da je ona u ovom trenutku najmlađa dizajnerica na izložbi. Ona je bila tako sretna kada je to čula.

Za mene je tolerancija da ukoliko ona hoće biti pokrivena da to i bude. Isto tako, ako netko u Iranu to neće da ima pravo izbora. Tolerancija je kad svatko odluči za sebe, a vi to tolerirate. Ne možete reći: to može, a to ne. To više nije tolerancija.

Govorim to u kontekstu radionica: i drugi studenti vide kako netko govori, kako se reagira, kako se nešto prihvata i meni je važno da je jasno da je, kada je riječ o ovoj izložbi, dizajn sporedna pojava na periferiji nečega, a glavna stvar je razgovor o dizajnu. To je važno. To je razgovor o toleranciji.

Održali ste predavanje u muzeju u Zrenjaninu. Rekla bih da ste podsetili publiku da smo svi u stanju da menjamo svet, jer smo deo sveta. Šta je Vama važno kada je reč o predavanjima koje držite?

– Kada držim ovakvo predavanje držim ga radi jedne osobe, jer tamo je jedna osoba bila koja će mi jednog dana, ako se opet vidimo, reći da je baš to predavanje bilo za nju veoma važno. To su često mlađe osobe. Ovakva predavanja ne mogu promijeniti nečije mišljenje. Međutim, tamo je sjedila osoba koja ima problema sa školom, roditeljima… i kojoj je predavanje možda pomoglo. Pričam o primjerima iz mog života, jer hoću da vide da postoje i alternative, da se ne mora pristati na tu igru novca, automobila, šminke da bi se živjelo relativno OK.

U jednom od intervjua o kojem govorite o Projektu ‘Tolerancija’ kažete da nas neće upropastiti klimatske promene nego fašizam. Koliko Vam se čini da smo zaista svesni te pretnje?

– Mislim da nas fašizam može stići prije nego klimatske promjene, jer se brže širi. Gledajte, osim ako ste izuzetno pijani, nećete skinuti gaće na glavnom trgu i doslovce unerediti se. Zato što će vam, čak i ako ste lagano pijani, neki moralni dio reći: nemoj to raditi. Taj moralni dio koji ostane u glavi od kućnog odgoja na dalje, bi se trebao pojaviti i kad hoćeš nacrtati kukasti krst na zidu. Toliko sam tolerantan da mislim da ne treba nekog kažnjavati za crtanje kukastog krsta. To bi trebalo biti moralna stvar. E, a kad se nivo morala cijelog društva sruši, onda ti vrhovi ostanu stršati, jer su bili tamo, ali je voda pala pa se vidi dno. Kad se dno vidi, tad se ljudi osile, a imate mlade koji nemaju posla i onda odjednom nađu pleme kojem mogu pripadati, u kom mogu tući i razbijati, a da im neko kaže da je to u redu, onda postanu dio lošeg plemena.

Pojednostavljivanje rešenja je često opasno?

– Tako je. Imate to u Srbiji, a i uopće na Balkanu, gdje se kaže: u se, na se i poda se. Postoji stara izreka koja je meni draga i koja kaže da kada stavite tri ljevičara zajedno, oni odmah naprave četiri partije; kad stavite tri desničara zajedno, oni odmah govore o boji uniforme. Oni su puno bolje organizirani, njima je lakše naći zajednički nazivnik jer im je temelj vrlo mali. Puno je to lakše organizirati i prodati, zato oni kad god je kriza isplivaju na površinu.

Projekat ‘Tolerancija’ traje dugo. Kako ga sada doživljavate u odnosu na početak?

– Mene zanimaju nešminkerska mjesta, ne zato što sam velika potrošio, nego zato što imam osjećaj da se u prisnijem odnosu poruka može lakše reći. Mene šminka ne zanima, nego da napravim nešto korisno. Zato je moj uvjet za ovu izložbu bio predavanje. Nešto reći i možda nešto malo promijeniti. Nisam glup, ne može predavanje promijeniti nešto veliko, ali na nijanse može uticati. Zato ovo mene još uvijek veseli.

Nikad nisam bio u Belom Blatu, mjestu u kojem je postavljena izložba. Ima predivnih mjesta, pa zašto biti u nečemu što se zove Belo Blato? Hoću reći, prvo radi Marte Aničić, organizatorice koja me je pozvala. Pokazao sam na predavanju da smo ovu izložbu izlagali u zatvoru u kojem je bio Nelson Mandela. To je velika stvar, ali je i ovo velika stvar.

Koju biste dali poruku mladim dizajnerima?

– Treba učiti od svega, ali ne od dizajna. Učiti od dizajna je kao dodavati u dobro vino vodu i na kraju ne znate što pijete. Treba se vratiti na osnovne stvari. Najbolji muzičari su oni koji se za to nisu školovali, koji su studirali nešto drugo. Kao Brian Eno, recimo. Oni su napravili čudo u muzici. Treba naći nešto svoje.

(Al Jazeera, Foto: BBC)