Postizborni govor Aleksandra Vučića – kojim je priznao poraz – najveći je uspjeh međunarodne zajednice prema Srbiji u posljednjih dvadesetak godina.

Nije bilo drame, niti pokušaja negiranja rezultata. Projekcije o nemirima i sukobima su se, bar za sada (i srećom!) pokazale netačnim. Neće biti ni prelivanja krize na susjedne države – Kosovo, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru.

Onaj koji je savjetovao/naredio Vučiću da prizna da je pobijeđen je dobro uradio. Konačno!

Dolazak Miloševićevih radikala/naprednjaka i Miloševićevih socijalista na vlast je bio projekat sa zapadnih strana, sa adresa nezadovoljnih nesposobnošću vlasti koju je tada personifikovao Boris Tadić. Strpljenje se bilo istrošilo, očekivanja su ostala iznevjerena. Srpska vlast – i tih Demokrata – je bila i ostala talac kosovskog pitanja i zarobljenik nacionalističkih ideja.

“Prenesite premijeru Đukanoviću da će sljedeća vlada u Srbiji biti Vučić-Dačić ili Dačić-Vučić, svejedno”, rečeno mi je, doslovno tako, na nekom ručku u Pentagon Sitiju …

Gotovo sedamnaest godina kasnije – taj eksperiment se pokazao pogrešnim, bar po posljedicama povodom razloga i motiva koji su ga pokrenuli.

Ta paradigma srpske politike, s jedne, i očekivanja zemalja evro-atlanske zajednice, s druge strane, ostaje. Sjetićemo se oduševljenja Vojislavom Koštunicom na početku i potpunog razočaranja njime i njegovima, na kraju.

To se, neizbježno, ponovilo i sa Aleksandrom Vučićem, kojem je išla u prilog želja SAD i EU da se pronađe neka “kompenzacija” za poraze srpske politike tokom raspada Jugoslavije. Politike koja ne može pobjeći od svoje zločinačke, istorijski sramotne i, po posljedicama, tragične strane.

Vučić se održao na vlasti zahvaljujući dugogodišnjoj diplomatiji povlađivanja (appeasement) i insistiranja na “stabilnosti” kao osnovnom kriterijumu. Ekonomski interesi – prije svih Njemačke i Francuske – uslovili su da se Vučićev režim “podrazumijeva” i trpi.

Na kraju se i indirektna prodaja oružja i municije Ukrajini javila kao tas na vagi …

Zapad je predugo trpio Vučića kako Srbija ne bi otišla u zagrljaj Rusiji, a Kremlj je držao Vučića u nemogućnosti (ali, istina, i bez velike potrebe) da mijenja srpski politički poredak. Tako ispada da su juče u Srbiji izgubili dugogodišnji favoriti i Zapada i Istoka. Što je pozitivno i korisno, naravno.

Razlike u odnosu na Studentsku listu (koja je, neizbježno, amalgam različitih politika i ideologija, ali sa, nažalost, dominantnim nacionalističkim crtama) se tiču odnosa prema korupciji. Studenti i njihovi politički šarenoliki prvaci su protiv u korupciji i kriminalu ogrezlog SNS sistema. To je logično i, još jednom, neizbježno.

Ostaje pitanje – da li je to dovoljno?

Nove vlasti, kada se uspostave, moraće da se odrede prema ideološko-političkoj zaostavštini.

Za sada je jasno da studenti/“studenti” – bar kada se radi o glavnim političkim porukama – “ne daju Kosovo”, ne žele da uvode sankcije Rusiji, ne govore ni o NATO, ni o EU. Njihov lider, dr Ilija Srdanović, se ponosi svojim ratnim angažmanom i najavljuje bolje odnose sa susjedima.

Vjerovaćemo Srdanoviću za obje stvari, mada je jasno da ponos tim ratnim učešćem dolazi iz politike Miloševića, Koštunice, Tadića i Vučića. Oni su, svi redom, bili “za najbolje moguće odnose sa susjednim zemljama”. (Izuzetak je, svakako, ubijeni Zoran Đinđić – mada ne toliko u otklonu od srpskog nacionalizma, koliko u okretanju Zapadu …)

Zato će nova srpska vlast biti, opet, pred istim upitima koje njihovi prethodnici – od kraja osamdesetih godina prošlog vijeka do danas – nisu htjele/smjele/umjele da riješe.

Poželimo im, ne samo retorički i kurtoazno, da uspiju. Šanse su male, ali, svi zajedno na prostorima Zapadnog Balkana, imamo pravo na takvu nadu.

Pobjeda Studentske liste je – kada je o Crnoj Gori riječ – izazvala politički zemljotres. Bježanija na drugu stranu je počela.

Konvertitskom PES i njegovim liderima – koji vjeruju u sve i ne vjeruju u ništa, po potrebi, neće biti teško da promijene narativ. To je Spajić odmah učinio.

Za njima su, uz neznatno veću muku, odmah pošle srpsko-ruske članice vladajuće koalicije. Služiti nacionalističkoj Srbiji, ko god je na vlasti u Beogradu, njihov je rezon postojanja.

Tu su i srpske službe i njihovi mediji. Period prestrojavanja će biti ubrzan: treba odmah iskazati i dokazati lojalnost.

Tu je i Crkva Srbije. Još od Svetozara Markovića znamo da će ta organizacija služiti onima koji su na vlasti – bilo da vlast traje četiri godine ili četiri stotine godina.

Da li je, dakle, za Crnu Goru, na duže staze, svejedno ko je pobijedio u Srbiji – znaćemo u mjesecima i godinama pred nama.

Izuzetak od tog istorijskog pravila – da je, uglavnom, svejedno – bio bi najljepši poklon za one koji su učeni da nam je Srbija najbliži i najbolji prijatelj, a koje su život i istorija – bez šminke i mitova – naučili da imaju određeni stav o toj optimističnoj teoriji.

(Radio Skala, foto: Huan Fernandez)