Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović potpisao je ukaz o raspuštanju 27. saziva Skupštine Crne Gore.

Ukaz o raspuštanju parlamenta stupa na snagu danom donošenja, a biće objavljen u Službenom listu.

U saopštenju Đukanovićevog kabineta navodi se da je ukaz donešen na osnovu člana 92 tačke 3 Ustava Crne Gore.

Pozivajući se na Ustav, Đukanović je tako ostao dosljedan stavu da neće učestvovati u primjeni neustavih izmjena Zakona o predsjedniku.

Naime, akt usvojen voljom „stare“ većine u parlamentu, u članu 7e predviđa da je predsjednik države dužan da donese ukaz o raspuštanju Skupštine, ako ona ne izabere vladu u roku od 90 dana od dana kada predsjednik prvi put predloži mandatara.

Lideru Demosa i mandataru Miodragu Lekiću dansa je istekao rok koji je, shodno spornim izmjenama Zakona o predsjedniku, imao da sastavi i parlamentu predstavi novu vladu.

Lekić je za mandatara „konstatovan“ na posljednjem prošlogodišnjem zasijedanju Skupštine, a mandat mu je, na osnovu volje „stare“ parlamentarne većine, povjerila predsjednica Skupštine Danijela Đurović.

Iako je zvanično bio mandatar od 29. decembra, rok od 90 dana – koji mandatar inače ima da sastavi kabinet – u slučaju Lekića, zahvaljujući završnim odredbama izmjena Zakona o predsjedniku, počeo je da teče od 16. decembra, odnosno od dana usvajanja tog akta.

Neuspješni pregovori

Iako se do posljednjeg dana dok je imao mandat trudio da udovolji strankama „stare“ većine ne bi li uspio da formira vlast, Lekić je još početkom januara, nekolika dana po dobijanju mandata, nakon neuspješnog sastanka predstavnika stranaka saopštio da vlade neće biti.

-Rekao sam jednom – ili će vlada biti ozbiljna, ili je neće biti. Evo je neće biti. Ko je bio ozbiljan, a ko neozbiljan ostavljam građanima da protumače. Crna Gora je opet na raskrsnici racionalnog ili iracionalnog puta. Znamo da će se obradovati mnoge snage poražene 2020. godine – istakao je tada Lekić.

Plan je tada bio da stranke većine upute zahtjev za zakazivanje vanredne sjednice Skupštine za 19. januar na kojoj bi se birala nova izvršna vlast, ali poslanici Građanskog pokreta Ura, Socijalističke narodne partije i Civisa nijesu htjeli da ga potpišu.

Oni su, tada, tražili od Demokratskog fronta da im dostavi imena kandidata za ministre koji bi dolazili iz reda tog političkog saveza, a kako bi njihovi stranački organi odlučili o tome jesu li prihvatljivi da budu dio vlade koju bi vodio Lekić.

U međuvremenu su raspisani predsjednički izbori, pa se fokus javnosti usmjerio ka tom pitanju, ali „konstatovani“ mandatar Lekić nije odustajao od vlade. Povremeno je saopštavao kako su pregovori i dalje u toku, ali da ne idu planiranom dinamikom.

Prepreku u svom tom periodu predstavljali su poslanici Građanskog pokreta Ura koji nijesu pristajali ni na jedan prijedlog Lekića. I dok su saopštavali da će bilo kakav dokument potpisati i zahtjev uputiti tek kada se dogovore oko svega – po principu „ništa nije dogovoreno, dok se sve ne dogovorimo“, lider te partije, premijer u tehničkom mandatu Dritan Abazović imao je svoj plan – plan za opstanak u fotelji premijera.

Abazovićev plan

On je, kako je Pobjeda i izvijestila početkom marta, na jednom od sastanaka zatražio od Lekića da vrati mandat parlamentu, a da „stara“ parlamentarna većina podrži njega za novog-starog premijera. Zauzvrat bi dobili značajan broj ministarskih mjesta, a Lekiću bi, zbog „izuzetnog diplomatskog i političkog iskustva“ pripalo mjesto ministra vanjskih poslova.

Takav plan Abazovića nije prošao, jer na to nije pristao lider Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović, a bezuspješan je bio i pokušaj da privoli predsjednika Force Gencija Nimanbegua da bude 41. glas koji bi podržao njegovu novu vladu.

Nakon što je o tome izvijestio Lekića, on je još jednom obnovio pregovore nudeći koaliciji „Crno na bijelo“ da budu dio njegovog kabineta ili da manjinski podrže vladu.

Iako se o tome nijesu javno odredili, GP Ura koji sa SNP-om upravlja tehničkom Vladom, takva kombinatorika nije odgovarala – članovi Glavnog odbora na sjednici prošlog petka većinski su bili protiv podrške bilo kojoj Lekićevoj vladi.

Time su propali pokušaji Lekića da nakon usvajanja spornih izmjena Zakona o predsjedniku zahvaljujući kojima je i dobio mandat postane predsjednik nove crnogorske vlade.

(Pobjeda, foto: Kabinet predsednika Crne Gore)