Možda se nikada kao 2022. godine Crna Gora nije tako nesrećno istorijski vratila na 1918. tokom koje je Srbija – susjed i ratni saveznik, crnogorsku državu najprije okupirala, a onda je i izbrisala sa geografske karte. I tada su, kao i danas, za to glasali crnogorski građani. Istovremeno, i tada su, kao i danas, u toj opskurnoj i po Crnu Goru tragičnoj igri – zbog koje su joj se, vijek kasnije, neke države i zvanično izvinile – učestvovale tzv. velike sile.

„Da će nešto uraditi Velike sile, fraza je kojom se obmanjuju naši sugrađani, uvjereni da nad sudbinom svijeta, na kraju krajeva, bdije neka moralna Velika sila. Kako Velike sile uređuju stvari, poznato je. Treba listati stare kalendare“, zapisao je 1943. godine Miroslav Krleža.

Očito ne pomaže listanje starih kalendara. Niti nada u moral velikih sila.

Sve zavisi od građana Crne Gore, poručuje predsjednik Milo Đukanović, koji na početku novogodišnjeg intervjua Pobjedi odgovara na pitanje po čemu će, u političkom smislu, pamtiti 2022. godinu.

„Na globalnom planu, 2022. godinu pamtiću po novom ratu u Evropi, koji je urušio međunarodni poredak nastao poslije Drugog svjetskog rata, međunarodno pravo i ozbiljno ugrozio bezbjednost Evrope. U Crnoj Gori – po sunovratu vrijednosti koje smo pionirski mukotrpno izgrađivali tokom četrnaest godina poslijereferendumskog razvoja. To je učinjeno zahvaljujući neznanju i, ne manje od toga, lošoj namjeri u upravljanju državnim poslovima od strane dvije vlade smijenjene tokom 2022. Crna Gora, nekad država uzorne stabilnosti, dinamičnog razvoja, pristojne političke kulture i cijenjenih reformskih ostvarenja, danas je primjer nestabilnosti, nefunkcionalnosti i besperspektivnosti“, kaže crnogorski predsjednik Milo Đukanović.

Kada saberete učinke Vlade Dritana Abazovića – od potpisivanja tzv. Temeljnog ugovora sa Crkvom Srbije, namjernog urušavanja institucija, ekonomskog sloma, nezapamćene podijeljenosti društva, do najave pristupanja inicijativi „Otvoreni Balkan“ – ostajete li pri stavu da, u datim okolnostima i s obzirom na alternativu, nijeste pogriješili kada ste Abazoviću dali mandat za sastav manjinske Vlade?

Pitanje je hipotetičko i polazi od pretpostavke da smo imali mogućnost da biramo. Takođe, sugeriše da je politički odgovorna opcija mogla biti i da produžimo vijek Vladi, čije su perjanice bile žena-četnik, ministar pravde koji ni u trenutku smjene nije bio načisto (nažalost, nije bio jedini u toj Vladi) da li je strijeljanje preko osam hiljada ljudi u Srebrenici samo zato što su muslimani genocid ili nije, zatim ministarka zdravlja koja je, u jeku epidemije korone i sa ozbiljnim kašnjenjem u početku imunizacije, odbijala donacije vakcina zato što joj se nije dopadao donator; Vladi koja je ugasila Montenegroairlines i saobraćajno izolovala Crnu Goru kao rastuću turističku destinaciju i koja je otjerala „Aman“ sa Svetog Stefana…

Ili da smo mogli birati s kojim partnerom ćemo smijeniti tu Vladu.

U datim okolnostima i s obzirom na alternativu, to sam rekla, gospodine predsjedniče.

Krivokapićevu Vladu trebalo je srušiti jer je bila kleronacionalistička, anticrnogorska i antievropska. Ona je mogla biti promijenjena samo saradnjom sa Urom, budući da su odnos snaga u parlamentu opredijelili građani na izborima 2020. Svakako, da smo tada znali sve što danas znamo o kandidatu Ure za premijera, ne bismo ga izabrali. Tada smo sa tom političkom grupacijom napravili jasan koalicioni sporazum: na godinu dana, uz samo dva uslova – intenziviranje realizacije obaveza iz evropske agende i vraćanje povjerenja investitora.

Siguran sam da bi, da je manjinska Vlada nastavila da radi poštujući pomenuti sporazum, to bila dobitna formula za Crnu Goru, koja bi danas bila veoma blizu članstva u EU.

A dalje je nego ikad.

Tako je. I to zato što je, vođen drugim, ličnim i tuđim, a ne crnogorskim interesima, premijer napravio zaokret koji je, već sam kazao, najveća izdaja Crne Gore od 1918. do danas.

Zapadna međunarodna zajednica otvoreno je podržala Abazovićevu Vladu, baš kao što je podržala i onu Zdravka Krivokapića. Jesu li ambasadori zemalja Kvinte zaista aktivno učestvovali u dogovorima o formiranju 43. Vlade i jesu li neki od njih, kako su pisali pojedini mediji, „lično garantovali za Dritana Abazovića“?

Kontinuiran dijalog sa evropskim i evroatlantskim partnerima je vanjskopolitička praksa, koja je logična posljedica članstva Crne Gore u NATO i dolaska pred vrata EU. Taj dijalog je i dodatno pojačan tokom posljednje dvije godine, i to više kao posljedica nesposobnosti izvršne vlasti u tom periodu da odgovorno i u evropskom duhu upravlja zemljom.

No, niko iz inostranstva nije presudno uticao na to da Dritan Abazović bude premijer, niti je garantovao za njegovo poštenje i umijeće. Jednostavno, on je u tom trenutku bio jedino rješenje. Alternativa je bila Vlada Zdravka Krivokapića.

Kako to da Zapad nije imao baš nikakvog uticaja na destruktivne odluke onih koje je podržao avgusta 2020? Kako što znate, parlamentarna većina nije se mnogo obazirala na apele Zapada da ne potpisuju tzv. Temeljni ugovor, da ne izglasavaju neustavni Zakon o predsjedniku, da ne biraju novu vladu na temelju pomenutog zakona.

Odgovor na to pitanje zapadni partneri šalju nam svakodnevno, pa moramo naučiti da ga pažljivo pročitamo.

Kakav odgovor?

Jednostavan i logičan: vi, građani Crne Gore, sebi ste birali vlast; vi imate pravo da svoj izbor promijenite kada god to u dovoljnoj mjeri poželite. Ne ljutite se na nas. I ne prebacujte nam krivicu. Kao partneri i važni činioci evropske i međunarodne politike, imali smo pravo na mišljenje da je u Crnoj Gori, poslije trideset godina kontinuiteta jedne vladajuće koalicije, vrijeme da se dostignuti kvalitet demokratskog razvoja testira i promjenom vlasti. Jer dio ste evropske kulture, uključujući i političku. Ako smo i napravili neki previd, kao, recimo, u percepciji SPC kao vjerske, a ne političke, nacionalističke, agresivno imperijalističke organizacije – događa se. Ne očekujte da o tome sad debatujemo. Niti da se pospemo pepelom. Jer, odluka je ipak bila vaša.

I to je tačno.

Da, građani su odlučili. Ipak, zar Vam poruka „zapadnih partnera“, uzimajući u obzir njihov doprinos „osvježenju“, ne zvuči cinično?

Uloga koju je politika nekih od zapadnih partnera imala u tom periodu rezultat je njihove nedovoljne udubljenosti u stanje na Zapadnom Balkanu, kao i u posljedice višegodišnjeg razarajućeg djelovanja ruske, antievropske politike oslonjene na nacionalističke velikodržavne političke partnere u našem regionu.

No, to je nesumnjivo doprinijelo da se u Crnoj Gori uspostavi aktuelna državna politika, bez pameti i odgovornosti, kojoj je sporazum o produžetku strateškog prozapadnog kursa kretanja zemlje samo korisna laž, kako bi što duže sačuvali povjerenje evropskih i NATO partnera, a suštinski obavljali posao za velikosrpske i globalne ruske interese.

Nakon što je otkrivena i nakon što je izgubila međunarodnu podršku, ta državna vlast, „hrabro i pametno“, ignoriše poruke sa partnerskih adresa. Zašto? Zato što je njihov sistem vrijednosti daleko od Evrope i Sjevernoatlantskog saveza.

Nakon ponovnog izglasavanja Zakona o predsjedniku, uočavate li neku promjenu stava Zapada prema suverenističkom bloku i Vama lično?

Mislim da je, nakon demonstracije neodgovornosti i pravno političkog nasilja vezanih za Zakon o predsjedniku, Zapadu postala savršeno jasna nerealnost očekivanja da će ovakva promjena vlasti u Crnoj Gori donijeti blagodet za društvo i unaprijediti naše partnerske odnose. Možda se promjena o kojoj govorite nazire, ali od nje neće zavisiti moje, a ubijeđen sam, ni ponašanje aktera državno odgovorne proevropske politike u našoj zemlji. Svoja politička stanovišta zastupam zbog svojih uvjerenja. Katkad ona nijesu bila u saglasju sa politikom zapadnih partnera, što je logično. Uostalom, niko nas bolje ne zna od nas samih.

Rekli ste da se mnogo ne obazirete na istraživanja javnog mnjenja, koja bilježe pad povjerenja u tzv. suverenistički blok stranaka, na čelu sa Demokratskom partijom socijalista. To potvrđuju i rezultati lokalnih izbora, naročito onih u Podgorici, gdje je „referendumski blok“ osvojio 38 procenata i izgubio vlast. Kako to objašnjavate?

Kao čovjek koji je dugo u politici, ne potcjenjujem važnost istraživanja javnog mnjenja. Ipak, rekao sam da nijesam „zavisnik“ od njih, da ih ne tumačim površno i ne uzimam zdravo za gotovo. Ne mislim, naime, da ona opredjeljuju rezultate izbora, niti da onaj ko je najpopularniji u javnosti ima i najbolje kvalifikacije da obavi odgovorne državne poslove. U toj spoznaji sam se učvršćivao duže od tri decenije.

Kada je riječ o rezultatima lokalnih izbora, bilježi se izvjestan pad podrške i DPS-a i bloka suverenističkih proevropskih partija. Što je, svakako, manji pad od očekivanog. Uostalom, sjetite se: zar nije veliki broj domaćih i inostranih političkih analitičara najavljivao spontani slom DPS i dotadašnje vladajuće koalicije nakon što smo na izborima 2020. zaostali za jedan mandat u odnosu na novu vlast? Ipak, to se nije desilo.

Potvrđuje se, dakle, da politička Crna Gora ima stabilnu državotvornu svijest. Dubinski gledano – siguran sam većinsku. Ne samo zbog osvojenih 55,5 procenata glasova na referendumu o obnovi državne nezavisnosti, nego i zbog svih izbornih rezultata nakon toga.

Napokon, i zbog ishoda predsjedničkih izbora 2018.

Što su Vam oni pokazali?

Kandidatkinja Draginja Vuksanović-Stanković i ja zajedno smo dobili 62 procenta glasova. Ubijeđen sam da za nas – ni za jedno ni za drugo – nije glasao niti jedan nacionalista, protivnik građanske Crne Gore i njenog evropskog puta.

Dugo ste se opirali vaninstitucionalnom načinu političke borbe, ali ste, nakon izglasavanja neustavnog Zakona o predsjedniku, podržali građanski protest „Ima nas“. Imaju li efekta ovi protesti budući da parlamentarna većina nastavlja sa politikom urušavanja institucija?

Nijesam bez razloga insistirao na borbi za nacionalne interese u okviru institucija sistema, budući da u svježem pamćenju, još iz ranih devedesetih, imam i to koliko je tegobno i koliko vremena iziskuje ponovno uspostavljanje institucionalnog reda, bez kojega nema države. Gnijev koji se bilo kada i bilo kojim povodom, makar i najopravdanijim, izlije na ulicu, nije u potpunosti artikulisan; on ima svoje razne, nekontrolisane frakcije, kao i ambiciju da, nakon ostvarenja cilja koji je bio neposredni povod protesta, produži da „uređuje“ društvo.

Naravno, ova iskustva imaju značaja sve dok institucije države, počev od parlamenta, funkcionišu kao uporišta odbrane i afirmacije nacionalnih interesa, od kojih je poštovanje Ustava i vladavina prava primarni interes. Smisao ovakvog političkog pristupa gubi se kada institucije sistema primitivnim političkim nasiljem krenu u rušenje Ustava. I ne samo da se gubi smisao, nego sve to biva bez ikakvog značaja.

Kako bez značaja?

Tako što će sve što danas protivustavnim nasiljem usvaja parlament morati biti poništeno. Takođe, svi koji su donosili takve zakone krivično će odgovarati.

Sa druge strane, mirni, demokratski građanski protesti svojstveni su i najuređenijim demokratijama. U našem slučaju, pribježište su za patriotsku, građansku i evropsku svijest, koja je rezultatima izbora i ustavnim pučem ostala bez institucionalnog uporišta.

Potpisali ste neustavni Zakon o predsjedniku, ali i više puta ponovili da nećete učestvovati u njegovoj primjeni. Očekujete li da do 20. januara nova vlada zaista bude formirana, te da u njoj, uprkos stavu zapadnih partnera, participiraju Bošnjačka stranka i dio albanskih partija?

Objasnio sam zašto sam potpisao neustavni Zakon o predsjedniku: to mi imperativno nalaže Ustav. Nakon toga, Ustav daje pravo ne predsjedniku, nego Ustavnom sudu, da ocijeni ustavnost navedenog akta. Dakle, ne želim da budem dio nasilnog pohoda neodgovornih ljudi protiv Ustava i same države.

Istovremeno, Zakon donijet nasiljem i ignorisanjem domaće i strane stručne i političke javnosti me ne obavezuje.

Parlamentarna većina je na putu bez povratka, koji joj je trasirao Demokratski front. Preciznije, na putu bez povratka koji DF realizuje po nalogu svojih mentora iz Beograda i Moskve. Zato od njih očekujem sve najgore. Ipak, ne očekujem da u toj antiustavnoj vladi participiraju predstavnici manjinskih naroda, budući bi to za njih predstavljalo političku kompromitaciju.

Nijeste očekivali da Bošnjačka stranka napusti smijenjenu Vladu Dritana Abazovića?

To nije krucijalno političko pitanje. Važno je da je Bošnjačka stranka stabilno na principima građanske multietničke i evropske Crne Gore. U Vladi ili izvan nje. Uostalom, oni će najbolje procijeniti dokad im je tu mjesto.

Hoće li EU zaista aktivirati „klauzulu balansa“, što mislite?

Zavisi od politike parlamentarne većine: nastave li putem kojim su se zaputili, to se može lako dogoditi. U slučaju da izaberu Vladu na temelju ustavnog puča, ona će biti politički izolovana; njenom trezoru će krediti zapadnih banaka biti nedostupni, što znači i nemogućnost izmirivanja plata, penzija i socijalnih davanja građanima. Jer, ne zaboravimo: taj dio budžeta je, u godini koja počinje sa 150 miliona eura, naslonjen na kredite koje treba obezbijediti. I to je to, da odgovor na Vaše pitanje zaključim omiljenom uzrečicom aktuelne Vlade.

Mislite da je nastavak destrukcije i zaustavljanje pregovora o pristupanju Crne Gore EU zaista cilj ove parlamentarne većine?

Da, mislim. Ko svjesno a ko ne, ova parlamentarna većina i njena Vlada, pored ostalog, pomažu u liječenju kompleksa nelojalne političke konkurencije iz regiona, koja evo već deceniju precrče zbog ubrzanog razvoja Crne Gore. I na ekonomskom i na planu evropskih integracija. Do mjere da to ne umiju ni da sakriju.

I ne samo to! Nakon zaustavljanja pregovora, cilj im je i finansijski i institucionalni slom Crne Gore, nakon čega bismo, u krajnjem, dobili njeno ponižavajuće utapanje u „srpski svet“ i izmještanje iz evropskog i evroatlantskog bezbjednosnog političkog i kulturnog konteksta.

POBJEDA: Što je onda uslov vraćanja Crne Gore evropskom putu?

Parlamentarni izbori. Bez odlaganja! I prije nego što uđemo u haos koji neće omogućiti ni održavanje izbora. U susret tome, imperativ je izbor sudija Ustavnog suda kao nužne institucionalne instance koja garantuje regularnost procesa. Do izbora i nakon njih, neophodan je dijalog koji bi približio političke strukture koje mogu povratiti stabilnost i osnažiti reformski front na putu do EU.

U DPS nikada nije nedostajalo volje za dijalogom.

Što je mjera kompromisa na koji ste spremni da pristanete u tom dijalogu?

Prihvatljivi su nam svi kompromisi koji čuvaju građanski profil države, multietnički karakter društva i koji vode ka evropskom sistemu vrijednosti.

(Pobjeda, Foto: Kabinet predsednika)