Skip to main content

MILENKO A. PEROVIĆ: Groteskne „vojvode“

Stav 07. нов 2014.
4 min čitanja

Uobičajeno se značenje riječi groteska ponajprije vezuje uz istoimenu literarnu vrstu koja označava jedan tip komičkog. No, mnogo su šire i obuhvatnije heurističke mogućnosti koje pruža njen literarni obrazac. Moguće ih je naći i u onim životnim područjima koja su vrlo daleko od umjetničkih i literarnih realija. Grotesku je moguće prepoznavati među ljudima koji pokazuju neka od obilježja bolesti karaktera. Od tih bolesti oduvijek žive svi oblici komedije. Bolesti karaktera – kao individualne, ali i kao kolektivne – pokazuju se kao patološka nenormalnost u moralnim stvarima. One nastaju poremećajima u sposobnosti razlikovanja dobra i zla. Mnoge se groteske znaju ukazati u ideološkim konstrukcijama koje su se pojavljivale i još uvijek se pojavljuju u savremenoj epohi. Mnogi politički programi, doktrine i učenja u svojoj biti skrivaju ili otkrivaju vlastitu dublju grotesknost. Groteskni znaju biti ljudi i njihovi postupci. Groteskne mogu biti manje, veće, pa i najveće moguće skupine ljudi. Posebno mogu biti takve kad se poduhvate da osmišljavaju ono što je sudbinski važno za njihove živote, organizacije zajednica u kojima žive, kao i za svoju budućnost. Izvjesno, ničega grotesknijeg u ljudskom svijetu nema od onoga što nastaje kada se ljudi poduhvate vojnih i ratnih stvari, poduhvata, strategija, ratnih pohoda i ishoda, vojnih parada etc. U svim tim raznolikim životnim ispoljenjima zna se iskazati komička groteska najfantastičkijih oblika. Beskrajne razlike među njima obično sadrže i nešto zajedničko što ih čini beskrajnim varijacijama na temu groteske. Zajednička im je seriozna, smrtonosno ozbiljna i jednako smrtonosno opasna sklonost da se spaja nespojivo, čak da se smatra najprirodnijim odgovorom na sva životna pitanja u svim oblastima života. Groteska je onaj oblik spajanja strašnog i smiješnog koji se ni s čim drugim ne može uporediti. Nastaje u onim pomućenjima i suženjima svijesti i karaktera kad se počnu priviđati kao prirodne, normalne i svrsishodne ideje i namjere da se neljudskim svrhama pokušaju davati ljudski oblici. U takvim se spojevima sljubljuju banalno i zlokobno, ono što je nevjerovatno i ono što je vjerovatno. Na taj se način izvitoperuje ono normalno i od njega nastaje ono nenormalno. U groteski se oblik pretvara u bezobličnost. Groteska svrhu čini besmislenom, jer sama je oprirođena neprirodnost, oblik koji je postao čudnovat i čudovišan. U njoj ono obično postaje bizarnim, ono otvoreno i transparentno postaje opskurnim.
Upečatljiv primjer višestruke groteske pokazala je skorašnja beogradska vojna parada. Nikako ne bi valjalo da je pregazi dnevni huk događaja. Nikako ne bi bilo dobro da se potisne u potonju komoru śećanja i da bude zaboravljena. Ona je paradigma ideološke, političke, duhovne i moralne grotesknosti, te stoga ne smije biti notirana samo kao jedna u beskraju fantazmagorija kojima nas neprestano napada život na – manje više – cijelom bivšem jugoslovenskom prostoru. Beogradska vojna parada mora biti držana u najaktivnijoj komori javne kritičke svijesti. Ona je udžbenički primjer šta ne treba da se čini. Ona je bukvar iz koga se može učiti zašto ne treba da se čini ono što se čini. Ona je više nego razumljivo ideološko, političko i moralno učilo koje savjetuje kako ne treba nešto da se čini. Ona je najpregnantnija sinopsa u kojoj se sabiraju opisi svih načina kako se lako gubi normalnost političke svijesti jednoga društva. Groteska je kad trijumfalitet vojničkog paradiranja slijedi poslije serije teških ratnih poraza. Jednako je groteskan militaristički trijumfalitet u zemlji u kojoj godinama dominira propagandistička mantra da ona ,,nije učestvovala u ratovima“ od 1991. do 1995. godine na prostorima bivše Jugoslavije. Groteska je kada se pokušava demonstrirati vojna moć koje nema. Groteska je kada ,,pobjedonosno“ egzercira vojska koja je bez para, bez elementarnih resursa, bez mogućnosti modernizacije, bez ideologije, bez vojne doktrine. Groteska je kada se prividom moći pokušava bilo ko u suśedstvu i svijetu fascinirati ili zaplašiti. Groteska je kada ,,politička elita“ ekonomski potpuno posustale zemlje pokušava fingirati visoku vojnu sposobnost. Groteska je kada se vojnom paradom slavi antifašistička pobjeda u Drugom svjetskom ratu u zemlji koja je antifašizam gurnula na rub ideološkog i političkog legitimiteta. Samo po sebi je groteskno da se obilježava zajednička pobjeda partizanske i sovjetske vojske u borbama za oslobođenje Beograda 1944. godine u zemlji koja oficijelno ne baštini rezultate partizanske i sovjetske borbe u Drugom svjetskom ratu. Groteskno je da se rezultatima te borbe ad hoc pokušavaju ponositi ideološki i politički sljedbenici onih koji su bili poražena strana u tom ratu. Groteskno je da poklonici četništva slave partizansku i sovjetsku pobjedu. Groteskno je da tu pobjedu pokušavaju nekako prokrijumčariti kao svoju pobjedu. Groteskno je da je pokušavaju prikazati kao pobjedu srpske i ruske vojske, a svakome je dobro znano da u Drugom svjetskom ratu nije učestvovala nikakva srpska vojska niti nekakva ruska vojska. Učestvovali su Srbi u partizanskim i Rusi u sovjetskim vojnim jedinicama.
Od svega grotesknog na beogradskoj vojnoj paradi najgroteskniji su bili dvojica četničkih ,,vojvoda“. Jedan je ,,predstavnik“ bratske Srbije, a drugi ,,predstavnik“ bratske Crne Gore. Bizaran je sam pojam ,,četnički vojvoda“! Bivalo je u povijesti da se vojvodama imenuju ,,oni koji predvode vojsku“, dakle, feudalci i vojni zapovjednici, posebno u Srednjoj, Istočnoj i Južnoj Evropi. Bivalo je da su vojvode starješine ,,krežina i plemena“. Bilo je da i Turci na upravi u Srbiji svoga starješinu zovu vojvoda, kako svjedoči Vuk Karadžić. Vuk svjedoči i da se u Hrvatskoj njegovog vremena vojvodom nazivao šumar koji ide na konju. Jedna od uloga u stavovima, obično mladoženjin ujak, nazivan je vojvodom. Vojvoda je bio i generalski čin. Pojam vojvode doživio je čemernu semantičku i moralnu karijeru tokom Balkanskih i Prvog svjetskog rata kada su se njime počeli imenovati predvodnici para-militarne organizacije četnika. Da ispod moralnog dna uvijek postoji nešto još dublje pokazalo je iskustvo s ,,četničkim vojvodama“ u Drugom svjetskom ratu. No, da ispod najdubljeg dna postoji još dublji revir neljudskosti pokazala je pojava ,,četničkih vojvoda“ tokom godina raspada Jugoslavije. Biti danas ,,četnički vojvoda“ – to više nije stanje mentalnog i moralnog sloma, nego apsolutna groteska. Njenu apsolutnost pokazuje i bizarnost situacije koja je na beogradskoj vojnoj paradi namjestila da je – od dvojice nazočnih ,,četničkih vojvoda“ – jedan na dužnosti predśednika države Srbije, a drugi u ulozi jednog od opozicionih ,,lidera“ u Crnoj Gori. Ako je moguća gradacija u grotesknosti, onda je ona postignuta činjenicom da ,,četničke vojvode“ dovodi na svečanu tribinu paradnog egzerciranja u slavu partizanskog i komunističkog ratnog oružja. Da li su oni shvatali apsolutnu političku, duhovnu i moralnu nespojivost svojih četničkih ,,vojvodstava“ i partizanskog antifašizma? Da li su bar mogli ośetiti da nekome na toj vojnoj paradi nije bilo mjesta: njima ili proslavljanju pobjedničkog partizanskog oružja? Da li oni znaju da su tim oružjem pobijeđeni njihovi ideološki četnički oci? Da li su oni uopšte mogli sabrati toliko da fašizam i antifašizam ne mogu nikako u istu vreću?
Šta je, zapravo, najviši stadij groteske? To što groteska ne može shvatiti da je groteska niti mari što je groteska? Ona je samoj sebi sasvim normalna. Sve drugo – što bi bilo normalno – njoj je nenormalno! No, postoji viša mjera nadležnosti za sudbinu groteski. Kao što priroda uklanja vlastite groteskne pogreške, tako i povijest ništi svoje groteske tako što ih čini bezopasnim, jadnim i smiješnim.
(Pobjeda)