Predsjednik Jakov Milatović je vješto odabrao trenutak da napusti Pokret Evropa sad. Bila je subota, to je značilo biti glavna vijest vikenda. Istina, politički život u Crnoj Gori je više nego dinamičan, ali činjenica da predsjednik države napušta partiju u čijem je formiranju sam učestvovao zasjenila je sve ostale informacije pa i one o kriminalu, korupciji i raznim drugim aferama kojih u Crnoj Gori nikada ne manjka.

Još važnije, Milatović je uspio da napusti stranku prije negoli je isključen iz nje i time preuzeo inicijativu u sada potpuno otvorenom sukobu sa premijerom Milojkom Spajićem.

Formalno, povod je bio sukob oko Upravnog odbora Elektroprivrede Crne Gore, najvrednije kompanije u zemlji. Predsjednik je s pravom u obrazloženju svoje ostavke naveo da nije zadovoljan mnogim kadrovskim rješenjima. Istina je da su mnogi kadrovi koje je postavio premijer Spajić nekompetentni za pozicije na koje su postavljeni, ali ne treba zaboraviti i Milatovićevo neslavno kadriranje u kojem je listom zaposlio politički podobne.

Dublji razlozi sukoba

Ali, kao što rekoh, to je bio povod. Stvarni razlozi za sukob predsjednika i premijera su puno dublji ali nikako toliko duboki kao što žele predstaviti neki hronično optimistični analitičari. Da se razumijemo, ja bih volio da su oni u pravu, ali nažalost taj optimizam je bez pokrića. Naime, mnogi su skloni da tumače ovo kao sukob Istoka i Zapada i kao reprizu nekadašnjeg klinča u kojem su se našli nekadašnji partijski drugovi Milo Đukanović i Momir Bulatović, takođe u trenutku sukoba premijer i predsjednik Crne Gore.

Puno je argumenata koji u startu odbacuju ovako uprošćeno viđenje stvari. Prvo, okolnosti su danas bitno drugačije. Crna Gora je 1997. godine bila od presudnog značaja za Zapad na Balkanu, kao jedina država u kojoj funkcioniše multietnička vlast, ali i kao mostobran za demokratske snage u Srbiji i rušenje Miloševića.

Takođe, i sam Zapad je bio puno jedinstveniji i uticajniji u svijetu nego danas. Liberalne vrijednosti su bile dominante i činilo se da će uskoro ne samo Evropa nego i cijeli svijet slijediti isti put.

Drugo, situacija u državi je puno drugačija nego prije 25 godina. Evo da čak i pretpostavimo da Spajić želi da Crnu Goru potpuno i konačno uvede u zapadnu civilizaciju i integriše zemlju u Evropsku uniju. Logično pitanje koje se postavlja je a na koga bi se to Spajić mogao osloniti unutar zemlje? Obavještajno-sigurnosni aparat je bio potpuno vjeran i pod kontrolom Mila Đukanovića u trenutku kada se ovaj odlučio za razlaz sa Momirom Bulatovićem.

Za razliku od njega Spajić ima jedan potpuno nesposoban i kompromitovan sigurnosni sektor sa jakim uplivom stranih službi u isti. I još nešto, Spajić je neko ko ima vrlo malo iskustva u vođenju državnih poslova za razliku od Đukanovića koji je je kada je ušao u sukob sa Bulatovićem, a preko njega zapravo sa moćnim Miloševićem, iza sebe već imao osam godina provedenih na premijerskoj funkciji.

Dakle, razlike su ogromne. Jedino što Spajiću ide u prilog jeste to što mu je politički protivnik jednako neiskusan u obavljanju državnih poslova.Takođe, ono što Spajiću ide na ruku jeste i to što je predsjednik Jakov Milatović čovjek bez harizme, za razliku od Spajića koji je ima. I još nešto,Spajić je čovjek koji se ne boji da rizikuje, a kažu da sreća prati hrabre.

Podjela Pokreta Evropa sad

Ali, ono što će po svemu sudeći biti prva posljedica razlaza predsjednika i premijera jeste podjela Pokreta Evropa sad. Razlaz se već manifestovao na lokalnom nivou gdje je došlo do podjela u lokalnim parlamentima. Sve ovo moglo bi da zakomplikuje sadašnju vlast na lokalnom ali i državnom nivou. Takođe, sve ovo je dovelo u pitanje i rekonstrukciju vlade koju je premijer Spajić planirao već na ljeto ove godine. Naravno, sve ovo u igru uvodi i sadašnje koalicione partnere ali i opoziciju.

Za sada, čini se da se svi ustručavaju od davanja ishitrenih izjava kako bi sačekali rezultat ovog meča koji su započeli Milatović i Spajić. Ono što bojim se većina analitičara previđa jeste da se teško može očekivati promjena kursa države koja god od ove dvije opcije pobijedi. Nikako ne treba zanemariti da su i Spajić i Milatović bliski istim političkim, finansijskim i ideološkim krugovima. Šta više, bojim se da bi rezultat ovog sukoba ako se pretoči u politički rezultat biti dodatno slabljenje sadašnje opozicije. Treba imati u vidu da će oko Milatovića ostati oni glasači koji su čvrsto za veze sa Beogradom i za sadašnju dominantu identitetsku politiku.

Postavlja se pitanje gdje će onda Spajić tražiti nove glasača? Pa jedini mogući rezervoar novih glasova su glasači DPS i manjinskih partija. Moguće je da lideri opozicije zauzeti pokušajima da očuvaju pozicije u okvirima svojih partija ovo trenutno ne vide, ali ako bude novih izbora nemoj da se začude ako završe sa jednocifrenim izbornim rezultatom, a oni sami završe na potpunoj margini.

Podsjećanje na sukob 1993. godine

Ali kako god da se sve ovo rasplete jedno je sigurno: čvrsta ruka Vučića i Beograda nad Crnom Gorom ostaje u svakoj varijanti. Ona je kroz razne institucionalne i vaninstitucionalne forme osigurana. Za sada se ne vidi nikakva relevantna snaga u Crnoj Gori i van nje koja bi mogla promijeniti ovu činjenicu. Stoga je sukob Spajić – Milatović puno više sukob između Momira i Momira nego između Momira i Mila.

S tim što kao i devedesetih, Beograd uvijek u Crnoj Gori među poslušnima nastoji izabrati onog poslušnijeg.Vratiću se opet na istoriju i predsjedničke izbore u Crnoj Gori u decembru 1992. godine.Tada je zvanični Beograd i pored sve servilnosti Momira Bulatovića podržao Branka Kostića , računajući da će isti biti puno poslušniji od aktuelnog predsjednika Bulatovića.

Stvar su spasili opet manjinski narodi u Crnoj Gori, birajući između dva loša rješenja ono manje loše pa je Momir Bulatović njihovim glasovima u drugom krugu koji je održan 10. januara 1993. godine opet postao predsjednik Crne Gore.

Da zaključim, ovaj sukob puno više podsjeća na 1993. nego na 1997. godinu.

A vrijeme će vrlo brzo dati odgovor jesam li bio u pravu.

Edin Smajlović (Al Jazeera, Foto: Beta)