Petog decembra na snagu je stupilo ograničenje cijene ruske nafte koja se prevozi morem na 60 dolara po barelu. Ovu cijenu su nekoliko dana ranije dogovorile Evropska unija, zemlje G7 i Australija i ovaj potez je označio početak nove faze u ekonomskom ratu između Rusije i Zapada.

Ograničenje cijene možda je jedan od najznačajnijih odgovora na rusku upotrebu energetskih rezervi kao oružja od početka njene sveobuhvatne invazije na Ukrajinu, ali izgleda da je to što ono podrazumijeva i namjerava postići uglavnom pogrešno shvaćeno.

Uprkos onome što mnogi vjeruju, ovo ograničenje cijene nipošto nije nastojanje da se prekine ruski izvoz. Naprotiv, cilj mu je osigurati da izvoz i dalje teče uprkos sve strožijim propisima i sankcijama – iako ne na zapadna tržišta. Zaista, Kina, Indija i ostale treće zemlje koje su kupovale sirovu rusku naftu u velikim količinama i po izrazito povoljnim cijenama od februara i dalje to mogu nesmetano činiti. Svrha ovog ograničenja nije da prekinu ovu prodaju, već da ograniče ruski profit, koji se većinom koristi za finansiranje ratnih napora, osiguravajući da trenutni popusti budu trajni.

Međunarodnoj koaliciji koja se opire ratu Rusije protiv Ukrajine nije bilo lako dogovoriti se o ovom potezu – njene konačne uslove prihvatile su sve strane tek 2. decembra. Pitanje je bilo gdje postaviti gornju granicu. Ove države su na kraju odlučile da to bude 60 dolara, što je više od cijene po kojoj se prodavala većina sirove ruske nafte pred uvođenje ove restrikcije. Kao evropska nacija koja uvjerljivo najviše podržava Ukrajinu nakon ruske invazije, Poljska je pružala najviše otpora. Varšava se pridružila ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom koji je kritikovao ovaj potez rekavši da ograničavanje na tom nivou znači da Rusija i dalje ostvaruje neki profit od barela koje proda.

Ali na kraju su se sve strane dogovorile da se ograniči cijena na 60 dolara, jer su uvidjele da na tom nivou ruska zarada može biti umnogome ograničena bez uzrokovanja velikih poremećaja na globalnom naftnom tržištu koji bi izazvali vrtoglavi porast cijena za sve. Zaista, da su dogovorili nižu cijenu, to bi vjerovatno nagnalo Rusiju da poduzme drastične mjere, poput zaustavljanja izvoza u potpunosti, i nanijelo štetu svim državama koje uvoze naftu, kao i Rusiji.

Kremlj je od februara, uprkos negodovanju i izjavama da su takva ograničenja neprihvatljivo kršenje njegovog suverenitete, već izvozio naftu po znatno nižim cijenama. Stoga je ograničenje cijene na 60 dolara samo nastojanje da se postojeći aranžman učini trajnim.

Zapad će implementirati ovo ograničenje odbijanjem pružanja neophodnih usluga kao što je brodski prevoz i osiguranje, za sirovu rusku naftu koja se proda po većoj cijeni.

Moskva samo sebe može kriviti za ovu tužnu situaciju. Kada je pokrenuo rat protiv Ukrajine i odlučio suprotstaviti se međunarodnom ekonomskom poretku, predsjednik Putin je napravio nekoliko ozbiljnih pogrešnih proračuna.

Prvi i najvažniji je, naravno, njegovo smrtonosno i razorno pogrešno tumačenje Ukrajine – Putin je mislio da će ruske čete većina Ukrajinaca srdačno dočekati i da će njegova „specijalna vojna operacija“ završiti pobjedom za nekoliko dana.

Njegov drugi pogrešan proračun bio je stepen sposobnosti Rusije da poremeti međunarodni ekonomski poredak bez negativnog odgovora. Pretpostavio je da će mu utjecaj njegove države na tržište energije omogućiti da lagano podijeli Zapad i spriječiti njegove neprijatelje da se dogovore u vezi multilateralnih mjera, kao što je ovo ograničenje cijene, koje bi ozbiljno mogle ograničiti njegovu sposobnost da vodi ekonomski rat.

Ali Rusija nije u poziciji da se ekonomski suprotstavlja Zapadu.

Još u junu, naprimjer, otprilike dvije trećine sirove ruske nafte koja se prevozi morem i dalje su prevozili brodovi koji pripadaju nacijama koje su Rusiji nametnule sankcije.

Kako bi se pozabavio ovom onesposobljavajućom ovisnošću i direktnim sankcijama na naftu, Kremlj je pokušao brzo izgraditi „flotu u sjeni“ za transport svoje sirove nafte. Ali i ta flota je ovisna o zapadnim uslugama – kao što je osiguranje koje države zahtijevaju da bi primile pošiljke nafte – i stoga podliježe sankcijama.

Kako bi izbjegao ovisnost o multinacionalnim osiguravajućim kućama koje poštuju zapadne sankcije, Putinov Kremlj je pokušao razviti svoju osiguravajuću kuću. No, mnoge nacije, prvenstveno Kina i Turska, odbile su prihvatiti ovo rusko ‘zaobilazno’ osiguranje.

Utjecaj kineskog i turskog odbijanja bio je značajan s obzirom da je Kina glavni ruski kupac nafte, a Turska kontroliše Bosfor – primarni put preko kojeg ruska nafta izlazi iz Crnog mora.

Ni Peking ni Ankara ne učestvuju u sankcijama koje je Zapad uveo, kao ni u ograničenju cijene. Kina bi svakako mogla iskoristiti svoje velike osiguravajuće kuće da pomogne Rusiji ublažiti udarac. Iako je objavila da je njen odnos s Moskvom na nivou „prijateljstva bez granica“ uoči rata, Peking je od tada revidirao taj stav. Novi sporazum je da Peking neće aktivno pomagati Rusiji da zaobiđe sankcije iako ih neće ni uvoditi također, jer je shvatio kako se Putinov cilj da uništi međunarodni ekonomski poredak sukobljava sa željom Pekinga da zamijeni Washington i dođe na vrh. Ukratko, rado će zaključati popust na sirovu rusku naftu izazvan ruskim ratom koji ograničavanje cijene nafte želi učiniti trajnim.

Sve veća Putinova izolacija i uviđanje da mu navodni prijatelji nisu stvarni saveznici, mogla bi dovesti do tog da on reaguje agresivno. Jedina preostala strijela u ruskom naftnom tobolcu je obustava izvoza na sva tržišta. Međutim, ukoliko bi to napravio, rizikovao bi da spali nekoliko preostalih mostova koje Kremlj još ima, s obzirom na vjerovatan utjecaj takvog poteza na međunarodne cijene nafte. A Saudijska Arabija, koja je sarađivala s Moskvom kroz OPEC+ kako cijene nafte ne bi previše pale, mogla bi pokušati iskoristiti ovu situaciju – njihovo partnerstvo zamalo se urušilo 2020. u borbi za udio na tržištu zbog koje su cijene postale negativne za mjesec dana budući da Rijad ima daleko veću sposobnost povećanja proizvodnje od Rusije. Rijad se već pripremio za veću ulogu na evropskim energetskim tržištima ulaganjem u poljsku mrežu rafinerija.

Sve u svemu, ovomjesečno ograničavanje cijene sirove ruske nafte, označava prekretnicu u ekonomskom ratu između Rusije i Zapada. Naravno, ovaj rat nije blizu kraja, i vjerovatno ćemo iskusiti još remećenja uzrokovana njime u bliskoj budućnosti. Ali sve više liči na početak kraja za Putinove ambicije da uništi svjetski ekonomski poredak.

(Al Jazeera, foto: Pixabay)