Skip to main content

MARKO PRELEC: Ginemo od nedostatka političke velikodušnosti

Info 04. okt 2022.
5 min čitanja

"Budućnost regije je u EU, ali bitni izazovi neće biti riješeni u procesu pristupanja"

Dr. Marko Prelec je viši konsultantski analitičar Međunarodne krizne grupe za Balkan. Studirao je i radio na Balkanu od 1990. godine te je istraživao i pomagao u procesuiranju zločina u bivšoj Jugoslaviji pred Međunarodnim sudom u Hagu. Osnovao je i prvu Jedinicu za istraživanje i analizu ratnih zločina u regiji u Sarajevu 2005. godine. Doktorirao je evropsku historiju na Yaleu, a predavao je na Pomorskoj akademiji Sjedinjenih Američkih Država i Centralnoevropskom univerzitetu. Njegove oblasti stručnosti uključuju postkonfliktno pomirenje, međunarodno krivično pravosuđe i Zapadni Balkan.

Kako komentirate rat u Ukrajini i koliko su opasne nuklearne prijetnje iz Rusije?

– Ruska agresija na Ukrajinu je prije svega zločin i tragedija, no ujedno je najozbiljnija prijetnja miru Europe od berlinske krize 1961. i kubanske krize 1962. godine. Dakle, ovo su najopasniji dani u životu velike većine Europljana. Stručnjaci procjenjuju vjerojatnost upotrebe nuklearnog oružja tokom sljedećih nekoliko godina kao otprilike 10 do 15 posto, s tim da prije 24. veljače te su procjene u pravilu uvijek bile mnogo manje od jedan posto. Ima još jedna bitna stvar, to da je teško naći presedan za ovo što Rusija pokušava uraditi, oteti veći dio susjedne države i sebi je pripojiti. Tako nešto se nije desilo od Drugog svjetskog rata, i tada su zemlje Osovine, koje su to pokušale, doživjele krah.

U kojoj mjeri će se rat u Ukrajini odraziti na Zapadni Balkan, može li se na njega preslikati ukrajinski scenarij?

– Već su vidljive neke posljedice, naročito u Bosni i Hercegovini, gdje je Milorad Dodik prolongirao svoju najavljenu kampanju razgrađivanja države za neko njemu povoljnije vrijeme. Dalji razvitak i krajnji ishod rata u Ukrajini će se snažno odraziti na to. Bojim se da ako Moskva uspije na neki način prisiliti Europu da prizna granice promijenjene silom u Ukrajini, to bi ohrabrilo one u Banjoj Luci, a i šire po Zapadnom Balkanu, da krenu u vlastite avanture. Ali sve to znači samo ojačavanje već poznatih lokalnih tendencija. Ne vidim nikakvu opasnost doslovnog ponavljanja ‘ukrajinskog scenarija’ kod nas, u smislu oružane agresije jedne države protiv druge. Ti dani su kod nas prošli. Uostalom, u regiji imamo četiri države članice Sjevernoatlantskog saveza (NATO), koji čuva mir i u Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

Kako gledate na međunarodne intervencije u etničkim sukobima i koliko su bile uspješne u našoj regiji?

– Tu ima previše pesimizma, da ne kažem cinizma. Valja usporediti sadašnje stanje, koje jest u mnogočemu nezadovoljavajuće i frustrirajuće, ne kao što mnogi rade s nekom imaginarnom utopijom nego s realnom alternativom tokom ratova 90-tih. Na primjer, ne smijemo zaboraviti da u Bosni i Hercegovini nekoliko godina nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma vladao je opći dojam da je Bosna i Hercegovina propala zemlja koja ima male šanse da preživi. Na to su sigurno računali u Zagrebu i u Beogradu, ali ne samo tamo nego i u Washingtonu i po Europi. Nije bilo slobode kretanja, povratnici su trpjeli teror, država kao takva jedva da je postojala, ratni zločinci sjedili su u ministarskim foteljama i nosili policijske uniforme. Da o Kosovu u zadnjim godinama Miloševićeve vladavine, a u drugom pravcu odmah poslije intervencije NATO-a, ne govorim. Stanje je neizmjerno bolje danas, sa svim svojim manjkavostima.

Kako biste ocijenili proces tranzicione pravde na Zapadnom Balkanu?

– Tu je Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju u Hagu odigrao presudnu ulogu. U haškom tužilaštvu sam proveo preko pet dobrih godina, radeći prvo na predmetima Kordić i Blaškić, a kasnije kao glavni analitičar u predmetu Milošević. O ulozi tribunala sam puno mislio i pisao, i došao sam do zaključka da je njegova glavna zasluga bila čišćenje političkog terena od ratnih zločinaca koji bi inače, da tribunala nije bilo, dominirali poslijeratnom situacijom i trovali mir. Možete li zamisliti budućnost Bosne i Hercegovine gdje bi Radovan Karadžić sjedio u Predsjedništvu? Osim toga, tribunal je sačuvao bogatu građu za povijest ratnih godina, koja se tek počinje koristiti, a moja nekadašnja koleginica Iva Vukušić je upravo objavila sjajan rad o paravojskama upravo na tom temelju. No moram reći i da je nakon dobrog početka, domaće pravosuđe zakazalo skoro svuda.

Ko najviše ugrožava mir i sigurnost na Balkanu i koji su to dezintegrativni faktori?

– Mislim da su unutrašnje napetosti daleko najopasnije, a ima ih skoro svuda, s time da su dakako najjače i najopasnije u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Mislim da nije korisno raspravljati o pitanju ko ugrožava mir, zapravo mir je ugrožen kad se odgovorni državnici ne mogu složiti o pravcu države.

Koliko su opasni selektivni pristup i različite interpretacije prošlosti u regiji?

– Koliko pratim medije, više od dvadeset godina, svaka sredina ima svoju skoro ili gotovo isključivu verziju ratne prošlosti. To državne medije, i medije pod stranačkom kontrolom ili utjecajem, sistematski šire. Poznat mi je hrvatski primjer, gdje mi se činilo da do nedavno jedna od ‘vijesti’ u dnevniku bi bila godišnjica neke ratne strahote 1991. ili 1992. godine. U zadnje vrijeme se širi nešto još gore, cinični revizionizam koji pretvara dokazane zločince u narodne heroje.

Kako komentirate sve izraženije etno-nacionalističke politike?

– Mislim da je prava dijagnoza drugačija: nije ‘etno-nacionalizam’, što god to točno značilo, nego isključivost i netrpeljivost političkih ideologija koji su u porastu. Jednostavno, ginemo od nedostatka političke velikodušnosti. Prefiks ‘etno’ i pojam nacionalizma se često koriste na ideološki prazan način, kao ništa više od etikete koja se lijepi na onoga s kojim se ne slažem, ili jednostavno na neku politiku koja mi ne prija. I to ne samo kod nas nego u širem svijetu. Jer nije od presudne važnosti da li je neki političar ili neka stranka nacionalistička u klasičnom smislu nego kako se odnosi prema drugima. A tu nema velike razlike. Imate naprednjačke, lijeve i centrističke stranke koje pljuju po nacionalizmu a istovremeno odbijaju samu ideju da netko ko se s njima ne slaže ili ko pripada drugoj stranci ima pravo da od države nešto traži. Možda ima poneka stranka koja se ponaša drugačije, ali u pravilu lijeve i desne, nacionalne i građanske, konzervativne i napredne stranke su u tom smislu veoma slične, rigidne i isključive i nesklone kompromisu. Da o korupciji ne govorim.

Jesu li višestruki identiteti prednost ili mana našeg podneblja?

– Višestruki identitet se svuda nalazi! Nije to neka balkanska posebnost. Nekad mi se čini da je to ljudska potreba, razdvajati ljude na one koji su ‘naši’ i koji nisu, s tim da snaga tih osjećaja ne ovisi o temelju identiteta. Nisu, naime, etnički identiteti nužno jaki. Sve ovisi o osobi i o kontekstu. U Sjedinjenim Američkim Državama ovih dana, politički identitet je veoma snažan, do te mjere da ljudi ne žele ići zubaru ako ustanove da on glasa za drugu stranku. Klasni identitet, spolni, regionalni, vjerski, sve to može u određenim uvjetima prevagnuti. Ali znam na što mislite. Opet bi se vratio na pojam velikodušnosti u politici. Mislim da čisti šovinizam, netrpeljivost prema drugima jednostavno jer su drugog naroda, kod nas dugo vremena slabi. Nema puno tih stranaka koje bi odbile nekog perspektivnog člana zbog krivog prezimena.

Koliko je pogubno kada je politika iznad prava?

– Činjenica je da je pravni sustav preslab, previše otvoren političkom utjecaju, a često i podložan korupciji, u svim zemljama jugoistočne Europe, uključujući neke nama susjedne zemlje članice Europske unije. To jest pogubno. Narod to osjeća, svako zna da ne može računati na nepristranu pravdu ako dođe pred sud. Mislim da je to jedna od stvari koji koči razvitak privrede, bar zato što odvraća strane investitore, pa i one iz dijaspore koji bi inače rado ulagali. Ali opet nismo mi jedini, i nije mi poznata niti jedna sigurna metoda, kako transformirati sistem kao naš u jedan, da tako kažem, sjeverozapadno europskog tipa. Težak problem.

Kakva su Vaša predviđanja i koji su sljedeći izazovi za regiju?

– Budućnost regije je u Europskoj uniji ali mislim da bitni izazovi nisu vezani s članstvom i neće biti riješeni u procesu pristupanja, morat će se riješiti vlastitom maštom i voljom. Mislim prvenstveno na unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine, gdje je gotovo nezamislivo da se sa sadašnjim Daytonskim ustavom pristupi Europskoj uniji, i o odnosu Kosova i Srbije. Ima drugih izazova, no ova dva su daleko najsloženija i najteža. Zato, uostalom, na njima uglavnom ljudi rade, zato radim i ja.

(Al Jazeera, foto: RFE)