Serijom tekstova portal „Autonomija“ vas podseća na ratne i krvave, namerno zaboravljene devedesete godine. Ponovo objavljujemo priloge iz štampanih medija iz Srbije i zemalja bivše SFRJ. Tekst „Ludilo i mržnja“ objavljen je u sarajevskom nedeljniku „Naši DANI“ 10. maja 1991. godine. Autor teksta je Ilija Vidović.

Priče strave i užasa najčešće se dešavaju na filmskom platnu. Ovaj put to nije slučaj. Ovdje se radi o pravoj smrti, pravim ljudima i pravom ratu…

U kući smo poginulog hrvatskog policajca Mladena Ćatića u Županji, gradića u Istočnoj Slavoniji, kojega samo Sava dijeli od bosanskog mjesta Orašje. Mladen je jedan od dvanaestorice izginulih mladića u krvavom puščanom obračunu između policajaca hrvatskog MUP-a i Srba u Borovu Selu.

Možda je neprecizno i netočno – pa i nepravedno – napisati Srba, jer način na koji su pobijeni policajci ukazuje da su to uradile profesionalne i dobro obučene ubojice, dakle, to su učinili ljudi koji su od nekamo došli u Borovo Selo među tamošnje Srbe da ih „brane“ od „ustaša“.

U obiteljskoj kući Ćatićevih od bola shrvan otac Nikola i uplakana majka Ivka. Nema više plavokosog dvadesetogodišnjeg Mladena. Dolaze susjedi, neki šute a neki opsjednuti politikom i na ovom mjestu i u ovom trenutku, dok su Mladenovi roditelji skrhani bolom započinju razgovor o politici i budući da su to obični ljudi, koji „balkanske političke igre“ ne razumeju, razgovor klizi prema mržnji i osveti. I tu se zatvara krug mržnje, tu započinje novo kolo balkanskog političkog ludila. U tom krvavom kolu, koje je zaigrano, Mladen Ćatić je jedan od žrtava.

Igra kolo balkanskog ludila i mržnje, igra krvavo kolo: vi ste Hrvati i ustaše, vi koljete Srbe, mi vas mrzimo, mi se moramo od vas braniti oružjem, ne priznajemo vašu hrvatsku državu; vi ste Srbi i četnici, vi ne priznajete našu hrvatsku državu i zastavu, vama Hrvatska nije domovina, vi bi od Hrvatske Srboslaviju, mi vas mrzimo.

Igra kolo…

Plavokosi Mladen je imao dvadeset godina; radnici otac Nikola i majka Ivka od svojih su radničkih plaća štedjeli, i novu kuću sagradili i nadali se da će se njihov Mato oženiti.

Neće Mladenu igrati svatovsko kolo, igra kolo ludila i mržnje.

Na misi zadušnici u katoličkoj crkvi u Vinkovcima izginulim hrvatskim policajcima, u petak predveče, 3. svibnja oko 10 tisuća okupljenih građana.

Sveti čin euharistije i Kristove žrtve predvodi msgr. Dr Ćiril Kos, biskup đakovačko-srijemski.

Iz mase se ori: „U boj! U boj!“

Igra kolo balkanskog ludila i mržnje. Igra krvavo kolo…

U masi se pronosi glasina da su nedaleko, ispred vinkovačkog hotela „Slavonija“ dva vozila s beogradskim registracijama. Dvjestotinjak ljudi, ponesenih iracionalnom, gotovo nagonskom mržnjom, sjurilo se prema hotelu da tu dvojicu „potraži“. Ne nađoše ih…

Pred zgradom Općinskog sekretarijata za unutrašnje poslove, na velikom platou, nekoliko stotina uniformisanih policajaca rezervista pod oružjem. Sve mladići. Iz svakog se pokreta vidi da su nevični oružju, da nisu izvježbani za „rat“. U očima mladića zebnja, poluglasno razgovaraju. Uskoro će odavde na položaje, u pitoma slavonska sela i polja.

Pročelja zgrada unakažena grafitima. Ispisane poruke mržnje, crnim pismom. Pišu poruke mržnje na pročeljima zgrada Hrvati Srbima, mržnjom uzvraćaju Srbi Hrvatima.

Igra kolo ludila i mržnje…

Na putu prema Vukovaru prolazimo bez teškoća kroz Mirkovce, selo u kojemu žive samo Srbi. Na zgradama zastave SDS-a. U narednom selu prijeprečen automobil. Mladići u civilnoj odjeći, naoružani lovačkim oružjem i pištoljima, zaustavljaju nas, legitimiraju i pretresaju naš automobil. Na putu do Vukovara, na ulazu i izlazu iz sela nastanjenih Hrvatima i u selima nastanjenih Srbima, zapreke na cesti. Uz zapreke negdje naoružani hrvatski policajci i civili a negdje samo civili zaustavljaju svako vozilo, legitimiraju, pretresaju i propuštaju vas ili vas vraćaju.

Kako nam je ratnim požarom razoren Libanon izgledao daleko. Kako nam je izgledao dalek i nestvaran obračun stranačkih milicija katoličkih maronita i muslimanskih šita.

U vinkovačkoj i vukovarskoj općini civile i putnike u hrvatskim selima zaustavljaju hrvatski policajci ili naoružani civili, a u srpskim selima naoružane srpske civilne straže.

Igra kolo ludila i mržnje…

Na jednoj barikadi, na povratku iz Vukovara u Vinkovce zaustavlja nas ista policijska posada koja nas je iz Vinkovaca propustila u Vukovar. Ponovo legitimiraju i pregledaju automobil.

Zamolismo uljudno da nas propuste prema Vinkovcima. Jedana civil s automatskom puškom u rukama naređuje policajcima da nas vrate nazad u Vukovar. Pokušavamo uljudno objasniti da to nema smisla. Vidimo da raste nervoza i napetost i među policajcima i među naoružanim civilima te da nam nema druge nego se vratiti. Jedan policajac nam ljutito naređuje da uđemo u auto, jer nema nikakvog propuštanja nikome dok njegovim mrtvim drugovima oči kopaju noževima i režu prste. Čuli smo već ranije tu glasinu u Vinkovcima, da su pobijenim policajcima u Borovo Selu oči povađene i uši odsiječene. Ta glasina je provjeravana, ali nije potvrđena. To i kažemo policajcu, ali njega hvata bijes na tu našu primjedbu pa ulazimo u automobil i vraćamo se u Vukovar pa onda kroz šumu barikada, naoružanih policajaca i civila konačno u Vinkovce.

Igra kolo ludila i mržnje…

U vinkovačkoj bolnici ljubazno nas dočekuje dr Luka Kuruc, dežurni kirurg. U bolesničke sobe u kojima su na liječenju ranjeni policajci koji su iz Borova Sela dovezeni u vinkovačku bolnicu. Trojica imaju prostrijelne rane puščanim mecima na nadlakticama i nogama.

Sve su to mladići. Pričaju o borovskom paklu u kojemu je zauvijek ostalo dvanaest njihovih drugova. Pričaju priču o ljudskoj mržnji, o profesionalnim ubojicama koji su iz snajperskih pušaka gađali njih i njihove drugove u glavu, u ramena i noge, o tome da su ranjeni mladići ležali satima po kanalima krvareći i umirući. Ali pričaju i ljudsku priču o hrabrosti i plemenitosti jer su ih neki civili Srbi štitili od terorista koji su ih tukli i bili spremni ranjene pobiti. Pričaju priču i o vojniku, starješini koji je došao ponuditi sebe teroristima samo da puste ranjene mladiće.

Oni su imali sreću da prežive borovski pakao, ali nosit će cjeli život ožiljke u duši i slike mrtvih, krvlju oblivenih drugova kako po kanalima uz cestu umiru u mukama tijela prostrijeljenih puščanim mecima.

Mecima ispaljenih mržnjom hladnokrvnih ubojica u noge, u glavu i ruke mladića, da bol bude veća, da umiranje bude strašnije.

Igra kolo ludila i mržnje. Balkansko. Krvavo.

U slavonsko selo Borovo „netko“ šalje mladiće policajce na „zadatak“. Tamo ih dočekaju profesionalne ubojice i pobiju ih.

Od Vinkovaca, preko Osijeka, Zadra i drugih hrvatskih gradova masa zapaljena mržnjom i porivom osvete kliče: „U boj! U boj! Hoćemo oružje!“

PREŽIVJELI SU BOROVSKI PAKAO

Ivan Hudak, ranjen metkom u nadlakticu: – Bili smo u autobusu i kad smo ušli u Borovo Selo, sa svih strana na nas je osuta puščana paljba. Izjurili smo iz autobusa da zauzmemo zaklone i da i mi pucamo. Ranjen sam s leđa u nogu. Kad sam se okrenuo, vidio sam mladića koji je pucao u mene. Smijao se. Prišao mi je, oduzeo mi je oružje i ostavio me ranjena. Kasnije su došli neki naoružani civili i odveli su me u dvorište neke kuće. Tu su me s ranjenim drugovima Josipom Vincetićem i Franjom Levakovićem ispitivali i tukli. Neki su nas civili pokušali zaštiti. Došao je jedan oficir JNA te je molio da nas puste, da nas vojska odveze u bolnicu ako treba, da njega zadrže…

Franjo Levaković, prostreljen u natkoljenicu: – Ranjen sam odmah po dolasku u selo. Od 13 i 30 sam ležao u kanalu do 18 sati. Neki su me civili odveli u dvoriše jedne kuće. Dolazili su bolničari da nas odvezu u bolnicu, ali su naoružani civili i njih tukli kad su nas htjeli previti. Potom je došla vojska i oslobodila nas iz zarobljeništva. Prebačeni smo u vukovarsku bolnicu i doktori su učinili sve da nam pomognu. Ne mogu nikada zaboraviti svoje mrtve drugove koji su ležali oko mene dok sam ranjen krvario. Vidio sam da ih je dosta pogođeno u glavu. Mislim da su gađani iz snajperskih pušaka, jer se nisu ni čuli pucnji a ljudi su padali pogođeni.

Ivan Komšić, zarobljen i pretučen: – Ja sam imao zadatak čuvati autobus. Na nas je pucano čim smo ušli u selo. Dio mojih drugova, zabarakadirao se u mjesnoj zajednici. Njih su opkolili i pobili bi ih da nije došla vojska i naredila da se prekine pucati jer će oni otvoriti vatru na onoga tko bude prvi pucao. Mene su odveli iz autobusa koji sam čuvao. U dvorištu jedne kuće su me ispitivali i tukli. Da nije bilo nekih civila koji su nas pokušali braniti, vjerovatno bi nas pobili.

(Ilija VIDOVIĆ, Naši DANI, Nova serija – broj 5, 10. maj 1991.)