Za uspešnu borbu protiv rehabilitacije zločinaca iz prošlosti nužna je promena dominantne svesti, zatim uklanjanje medija koji šire mržnju, promena u obrazovanju, kako bi se onemogućilo trovanje mladih fašističkim i sličnim idejama, takođe je neophodno raskrinkavati falsifikate iz prošlosti, brisati murale posvećene zločincima i aktivno pružati otpor svim raspoloživim sredstvima, istakao je u intervjuu za Autonomiju profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Lino Veljak.

Kako je napomenuo, procese koji se odvijaju u Hrvatskoj i Srbiji ne bi trebalo zvati revizijom prošlosti već njenim falsifikovanjem, jer je revizija legitiman postupak u slučaju otkrivanja novih činjenica, dok se ovde radi o izvrtanju poznatih činjenica u jedinstvenom “procesu ustaško-četničke revizije”. Reč je, ističe Veljak, o procesu u kojem se akteri razlikuju tek u nijansama – saglasni su u tome da je Jugoslavija bila tamnica naroda, ali oni u Hrvatskoj naglašavaju potlačenost hrvatskog naroda, a u Srbiji srpskog.

– Taj se proces uklapa u širi proces rehabilitacije nacifašizma i globalnih pokušaja da se naknadno promijeni ishod Drugoga svjetskog rata. Ne treba čuditi što se spomenuta revizija/falsifikacija zbiva i u Hrvatskoj. No, ne može se govoriti o jednoznačnoj podršci aktualne vlasti takvim tendencijama. Prije bi se moglo govoriti o kolebljivosti i unutarnjim podjelama u okviru vladajućih. A to nije zato što je Hrvatska članica EU. Samo po sebi članstvo nije lijek protiv fašizma. Ta moramo znati da je i Orbanova Mađarska članica Europske unije, a riječ je o zemlji u kojoj je protagonist revizije upravo aktualna vlast. Slično kao i u Srbiji, gdje policija štiti mural s likom Ratka Mladića, a sudovi rehabilitiraju Dražu Mihailovića i niz drugih zločinaca iz Drugoga svjetskog rata.

Čini se da je region pogodno tle za takve procese. Kako im se suprotstaviti, kada je očigledno da države stoje iza toga?

– Otpor, otpor i samo otpor, svim raspoloživim sredstvima. Treba govoriti istinu, raskrinkavati falsifikate, mijenjati društvenu klimu, ako treba i krečiti grafite. Kao pozitivan primjer valja navesti Grad Zagreb, koji je naredio i izveo uklanjanje grafita s likom jednoga ustaškog zločinca, te podijelio javnost. Čini se da je većina ipak protiv rehabilitacije fašizma, samo se treba ohrabriti na tom putu. Osnovna pretpostavka za to jest uklanjanje otvorenih ili prikrivenih sljedbenika retrogradnih ideologija s vlasti. To, međutim, nije samo po sebi dovoljno: nužno je mijenjanje dominantne svijesti, uklanjanje medija koji šire mržnju, promjena u obrazovanju, kako bi se onemogućilo trovanje mladih fašističkim i sličnim idejama…

Kako je moguće da tri decenije nakon početka ratova i dalje samo nacionalistički narativ dominira javnom sferom? Je l’ i Vaš utisak da je mir danas dalji nego neke 1991. ili 1995. godine?

– Ne dominira isključivo nacionalistički narativ, iako je on izrazito prisutan u javnoj sferi. To je vidljivije u zemljama s autoritarnom vlašću, gdje vladaju snaga proizašle iz ratova, koje se legitimiraju upravo pozivanjem na nacionalističke, pa i šovinističke ideje. Dokle god ljudi žive u uvjerenju da ih drugi (susjedi, svjetske sile, domaće manjine, itd.) ugrožavaju, dotle će oni i dalje poklanjati povjerenje lažnim zaštitnicima nacionalnih interesa, dopuštajući da ih se tretira kao podanike. Osnovni razlog da je tomu tako sastoji se u izostalosti odlučnog raskida s politikama i ideologijama koje su dominirale u 90-im godinama. A dublji je razlog u izostajanju oblikovanja zrele političke demokratske kulture i u nemoći da se oslobodi od autoritarnosti. Inače, osobno ne vjerujem da je mir danas dalji nego 90-ih godina. Uostalom, kako možemo govoriti o mogućnosti novih ratova kada danas osim šačice uspaljenih ekstremista nema više nikoga tko bi ratovao? A i međunarodni kontekst je drugačiji nego onaj početkom 90-ih godina.

Učestvovali ste nedavno u Senti na obeležavanju 30. godišnjice antiratnih protesta u Potisju. Kako vam se čini ono što ste čuli, da li ste o tom periodu saznali nešto što do sada niste znali?

– Važno je da se na primjeren način obilježavaju takve godišnjice. I ova koja je prigodno obilježena neki dan u Senti, kao i promocija publikacije Žena u crnom posvećena Veri Vebel Tatić i djelovanju antiratnog pokreta u Potisju, održana 13. septembra ove godine na godišnjicu smrti ove istaknute i nadasve hrabre borkinje za mir. Tu valja spomenuti i mapu antiratnog otpora u Srbiji, promoviranu na spomenutom skupu u Senti. Oni koji su se 1991. suprotstavili ratu i odbijali mobilizaciju pravi su heroji 90-ih godina, nažalost premalo poznati u javnosti a gotovo posve nepoznati mladim generacijama, iako bi baš oni morali biti uzor ljudskosti i junaštva.
Njima treba pridodati i visoke komandante JNA generala Trifunovića i admirala Barovića, koji su odbili rat protiv civilnog stanovništva i spasili svoje vojnike, one koji nisu pogazili svoju vojničku zakletvu da će braniti narod te su za to platili visoku cijenu. Oni su heroji, a ne nekakvi Mladići ili Kovačevići. Rekao sam ovih dana – i ponavljam – kad Trifunović i Barović, ili Miroslav Milenković, rezervist koji je odbio odlazak na ratište tako što je počinio samoubojstvo na stočnoj pijaci u Šidu, počnu dobijati svoje ulice u srpskim gradovima, to će značiti da je u Srbiji započeo proces ozdravljenja od zloćudne bolesti koja ju je pogodila krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Inače, većina činjenica o antiratnom otporu u Potisju i Vojvodini bila mi je već poznata, ali na samom skupu doznao sam od izravnih sudionika tih zbivanja niz značajnih detalja.

Šta Vam kaže sećanje, da li je u jesen 1991. godine u Hrvatskoj bilo moguće čuti neki od glasova razuma iz drugih republika koji bi narušio dominantni ratnohuškački narativ?

– Naravno, mi protivnici rata i dominantnih nacionalističkih ratnohuškačkih elita bili smo cijelo vrijeme rata u stalnoj komunikaciji. Razumije se, do 1995. sastajali smo se isključivo u trećim zemljama, a dobrim dijelom i nakon toga. Ti glasovi razlike dopirali su i do šire javnosti, zahvaljujući malobrojnim nezavisnim medijima, kao što su to u Srbiji bili Vreme i Naša borba, ili Feral Tribune i Arkzin u Hrvatskoj. Režim je pokušavao ugasiti te glasove, primjerice, mobilizacijom glavnog urednika Ferala Viktora Ivančića, ali nije uspio: tko je htio, mogao je u Hrvatskoj znati da Srbija nije homogena i da su glasovi otpora i tamo na djelu.

Da li su i u Hrvatskoj tadašnji glasovi razuma sklonjeni iz javne sfere, kao što je to slučaj sa Srbijom?

– Mislim da je ova paralela neprimjerena. Srbija je specifičan slučaj, jer su se na vlast vratile snage koje su predvodile ratnohuškačku politiku Miloševića i Šešelja iz 90-ih godina, te su one marginalizirale, ucijenile ili kupile niz svojih nekadašnjih protivnika. Sličan pokušaj u Hrvatskoj zabilježen je u periodu kad je HDZ preuzeo Tomislav Karamarko, ali ta je epizoda srećom bila kratkog trajanja.

U Senti je pomenuto da je neophodno graditi kontra-istoriju i kontra-arhive tih dešavanja. Kako to napraviti, kako te događaje staviti na zasluženo mesto u istoriji?

– Upravo onako kako je to započelo u Senti, a prije toga u Adi. No, to se ne smije svesti na prigodničarska obilježavanja. Nužna su i sistematska istraživanja kao i publiciranje njihovih rezultata, te njihovo uvođenje u školske programe, a posebno je važno da se zabilježe sjećanja sudionika i svjedoka tih zbivanja, jer se ona ne mogu nadomjestiti arhivskim, istraživanjima. A biologija radi svoje!

Dalibor Stupar (Autonomija, naslovna fotografija: Medija centar Beograd)

Tekst je objavljen uz podršku regionalnog projekta jačanja mehanizama tranzicione pravde koji finansira Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP). Sadržaj teksta je isključivo odgovornost portala Autonomija i ne odražava nužno stavove Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) ili Vlade Ujedinjenog kraljevstva.