Skip to main content

Kota Livadica – poslednja odbrana Novog Sada

Građani 29. феб 2024.
7 min čitanja

"Žute kuće više nema, srušena je. Ostala je samo Livadica. Koja smeta. I sećanje smeta!"

-Reci mi nešto bezobrazno.
-Hoće da izgrade crkvu pored Štranda. (građanka A. P.)

Prethodni redovi samo su jedan od bezbroj „tvrdih“, a nežnih komentara šokiranih ljudi na društvenim mrežama, kojima su zabezeknuti Novosađani, a i ne samo građani glavnog grada Vojvodine, već i njihovi prijatelji i gosti, propratili nedavno i zvaničnu najavu gradske uprave o gradnji crkve na: Livadici preko puta Štranda, glavnog novosadskog kupališta na Dunavu, podno dolme uz reku, na mestu kultne Žute kuće, na bregu gde se novosadska deca sankaju. Tu, baš tu i ne slučajno tu, SNS planira, dosetili se urbanisti – stručnjaci, da podigne na livadi crkvu, još jednu zadužbinu svoje sumanute, štetne, nepismene, primitivne, nestručne, gangsterske vladavine! Vešti u brzom organizovanju kada šteta treba da se legalizuje i ozvaniči, već sledeće nedelje, u utorak 5. marta pred novosadskim odbornicima naći će se Predlog odluke o izradi Plana generalne regulacije rekreativnog područja „Štrand-Kabel“.

Područje koji su namerni da okupiraju površine je oko dva hektara i prostire se od nasipa uz glavni pristup plaži, sve do preseka sa Fruškogorskom ulicom.

Javni sastanak građana s jednom tačkom dnevnog reda – šta nam je činiti (ne da li), kako se boriti (nema dileme da treba, da mora i da se hoće) zakazan je za nedelju 3. mart u 12 h na livadici kod Štranda. Organizatori javnog sastanka su nezavisni članovi mesne zajednice Liman.

Na proteklim izborima u Novom Sadu nekolicina građana uspela je da se izbori za mandat u savetima mesnih zajednica u svojim kvartovima, a najbolje rezultate imali su građani Limana, koji su u tri MZ osvojili većinu. Smatra se da je ideja o gradnji crkve na Limanu, između ostalog, i deo kazne i osvete vlasti zbog ovakvog „drskog“ ataka na SNS vlast.

Livadica kod Štranda je tako postala, gotovo preko noći, strateška kota od izuzetnog značaja za, sva je prilika, poslednju odbranu Novog Sada! Kotu čine: Livadica, pa dolma (nasip), levo Bećar Štrand (i kereća plaža), desno Štrand. Pa naš Dunav. Preko pogled na Kamenicu.

Mnogo je razloga da u bunkeru na bregu za odbranu kote Livadica sede Novosađani raznih fela – „i balavci i starci“, i ekolozi, i urbanisti i arhitekte, i vernici i ateisti, i romantičari i pragmatičari, i revolucionari i gandijevci, i alternativci i konzervativci. Svi.

Oni kojima je stalo do zelenog, oni koji misle na sve manju mogućnost disanja u ovom, u svakom smislu, zagađenom gradu dižu glas u odbranu zelene površine i braniće, kažu, svako drvo i svaku travku Livadice.

I da, Gradska uprava za urbanizam i građevinske poslove donela je, po mišljenju Uprave za zaštitu životne sredine, rešenje po kom se studija procene uticaja na životnu sredinu ocenjuje kao nepotrebna!

„Znate, graditi crkvu na mestu gde je srušena Žuta kuća – to nije urbanizam, svakako nije briga o duhovnosti, nije čak ni obično zapišavanje teritorije. To je totalni rat ljudskih i kulturnih vrednosti. To je kao kada vam primitivci siluju majku, ženu i ćerku na vaše oči pre nego što vas živog spale. A vi se branite, ili nemojte“. (građanin O.M.)

Poruka je i poziv na borbu, jednog od mnogobrojnih ljudi u ovom gradu, koji su odrastali i svoju glavu formirali uz kultnu i čuvenu Žutu kuću. Žutara, kako su je od milošte zvali, znak je sećanja na vreme nastanka građanskog aktivizma, tada 1988. godine nezamislivog i neviđenog u u političkom ustrojstvu zemlje. Ta čuvena Žuta bila je steciše mladih mislećih ljudi, umetnika, profesora, inženjera, studenata…. Komunisti u Novom Sadu podržali su ideju Žute! U tadašnjem socijalističkom sistemu, to je bilo nezamislivo. Ali je bilo, postojalo je i ostvarilo se! Žute kuće više nema, srušena je. Ostala je samo Livadica. Koja smeta. I sećanje smeta! Opasno je, riskantno. Mesto, to „kužno mesto“, treba, stoga, obavezno okaditi i jeresi osloboditi.

Degutantno je graditi bogomolju preko puta plaže. Ovo misle i taj stav zastupaju, autorka teksta je slobodna reći, svi građani Novosađani, tačnije, oni vaspitani. I to, zaista nema niti jednu dodirnu tačku sa verujućima ili neverujućima. To je jedino pitanje elementarne pristojnosti i vaspitanja. Kao što, na primer, još dok si mali moraš poslušati mamu i tatu i za stolom jesti viljuškom i nožem, ili na ulici poznaniku reći dobar dan.

U „obrazloženju“ pomahnitale zamisli, između ostalog, se kaže da je „cilj izrade plana povećanje broja verskih objekata na teritoriji Novog Sada i zelenih površina u svrhu stvaranja što većeg broja zelenih oaza“. Navodi se još i da će
zelena površina u okviru crkve biti uređena zelena površina sa elementima „divljeg pejzaža“. Ovo bi, smatraju SNS urbanisti- stručnjaci, trebalo da dozvoli veću slobodu kretanja i korišćenja prostora i van staza, kao i „sedenje na travi i ispod drveća“.

Foto: Wikimedia commons

Ja glasam da crkva bude na Štrandu! Super! Svi lepo u kupaćem…’kad zvono verne u crkvu poziva’… to sad svaka mesna zajednica ima svoju bogomolju! Sigurna sam da u okviru kompleksa ‘Kraljev park’, ‘Novi Sad na vodi’… i sl treba obaaaaaavezno napraviti crkvu, a može i na ulazima garaža u centru grada! Bože oprosti, sve je izgubilo smisao!“ (građanka K.M.)

„Divna ideja, Novi Sad će roptati i u samrtnom ropcu zazivati Vođu i zahvaljivati se – crkva na Keju, na nasipu uz Dunav, na sankalištu, na mestu Žute kuće (valjda će prvo okaditi to kužno mesto!), uz kereću plažu, na putu za Štrand… Šta kažete, Vođa nije zadovoljan ovim čuvenim mesnim,novosadskim odborom! Predlažem, stoga na svakoj novosadskoj uređenoj (pored Štranda biće, valjda, i na Šodrošu neka ‘elitna’ plažica u okviru Novog Sada na vodi) i/ili divljoj plaži uz Dunav – po jedan verski objekat! U stvari, neka bude, bar po tri, četiri objekta! Nek’ bude svima! Multikulti, novosadski! U dvorištu se, pak, na travi ispod drveća može lepo sedeti i uživati! U plažnim gaćama, ili zabrađen, ili u narodnoj nošnji…! Tolerantno, novosadski, da svakom bude po volji i potaman!
P.S. Ne mogu da smislim na srpskom dovoljno „kočijašku“ psovki! Znam na nekom drugom jeziku! Multikulti! Novosadski!
(građanka O.B.)

Poneki postavljaju i pitanje: „Zašto ste protiv pravoslavlja? Kad mi volimo da se pomolimo bogu pred partiju picigena na Štrandu?“ (građanin V.J.)

„Obilazim često novosadske crkve, stare i nove, svih konfesija. U ‘moje doba’ nisu građene nove crkve (osim baptističke, sa zanimljivom arhitekturom). Jermenska je srušena. Fakat je da u mom rodnom gradu sada ima veliki broj vernika, toliko veliki da često ne mogu svi da stanu u crkvama za vreme bogosluženja, nego stoje naokolo, u porti. Sve vere i konfesije trude se da svoje molitvene objekte grade u blizini kuća i stanova. O tome postoje i određeni religiozni zakoni i pravila, da stari i bolesni ljudi ne moraju daleko da idu. U tom smislu predloženi položaj nove crkve kod Štranda ne odgovara, jer je na periferiji, a sa druge strane je Dunav, tj. niko ne živi. Za građevinske i arhitektonske objekte kraj Dunava treba odabrati posebne objekte sa posebnom funkcijom. Velika je šteta što SNP nije sagrađeno tamo, nego je zbog njega razrušeno staro jezgro grada. Govorilo se da će na Dunavu graditi muzej savremene umetnosti – i njegov arhitektonski plan mi se činio zanimljivim. Znajući pseudo-arhitekturu novih pravoslavnih hramova u Novom Sadu i celoj Bačkoj, pa i na celom prostoru srpske patrijaršije, bojim se opet nekog pseudo-resavskog novokomponovanog kiča. Prolazeći kroz susedne države (Mađarska. Hrvatska, Slovenija npr.), vidim divnu arhitekturu savremenih neimara. Šteta je što je takva mogućnost ispuštena u srpskoj arhitekturi“. (građanin D.M.)

Oštre su polemike i ima ih unedogled:

„Zašto vam smeta crkva, zašto vam smeta pravoslavlje, ovo je pravoslavni grad?“ (anonimni komentar na vest lokalnog medija)

„Nalupetao si se za sve pare pa da ti odgovorim. Novi Sad nikada nije bio pravoslavni grad, početkom ratova 1990. i pojavom propalih komunista koji menjaju ime u SPS počinje razaranje Novog Sada koje traje i danas, ukida se ta multikulturalnost i multikonfesionalnost, dovode se grad i na vlast okoreli nacionalisti i kreće srbovanje…“ (anonimni odgovor )

Foto: Wikimedia Commons

Šta Novosađani, pak, misle o rušenju njihovog grada, brzopotezno, bez reda i poretka, mimo plana i zakona, bez papira i dozvola, samo voljom bahatih na vlasti, ili onih koji im se ne suprotstavljaju, možda je najbolje iskazano sve rasprostranjenijim mišljenjem, a opet nevezanim za teizam ili ateizam – za ovdašnje „urbaniste“ spreman je poseban deo pakla zbog svog zla koje čine Novom Sadu.

A gradonačelnik? Nekako prirodno bi bilo da brani svoj grad. Zato je valjda i biran postavljen. U novosadskom slučaju to, na žalost, nije tako. Gradonačelnik Milan Đurić izjavljuje da su članovi udruženja i političkih partija opozicije, i neki građani „udarili na svetinje“. I da su „sramotne“ reakcije „marginalnih političko-interesnih grupa“. U nedostatku političkog programa i ideja, oni su „udarili na svetinje“.

Oni „pokušavaju da obmanu zbog mržnje prema veri srpskog naroda, jer sve što su pomenuti marginalci izneli je jedna velika laž. Nije tačno da neko građanima želi nešto da oduzme, posebno deci i mladima, niti je tačno da neko ima nameru da uništava zelene površine… u pitanju je urbanistički plan koji predviđa povećanje broja verskih objekata, za šta „postoji potreba u polumilionskom gradu kakav je Novi Sad, u kojem vekovima zajedno u slozi i ljubavi žive brojne verske zajednice“, kategoričan je čovek na mestu gradonačelnika Novog Sada, Milan Đurić, koji ne preza ni od bacanja koske razdora između građana čiji bi trebalo da bude patron: „Da li je u pozadini svega napad na Srpsku pravoslavnu crkvu i svetinje? I da li će onima kojima danas smeta izgradnja pravoslavne crkve, sutra smetati hram neke druge konfesije…“

I dok se oko Kote Livadica sve oštrije, ozbiljnije i masovnije stvaraju najmanje dva tabora (onaj tiranski a tanki, koji zastupa vlast, i građanski koji je, ovog puta, čini se čvrst i nepodeljen. A ima i onih razočaranih. Ti, pred silom do sada nemoćni građani se, istovremeno sećajući se Šodroša i mnogobrojnih peticija za spas Grada, pribojavaju da će i ovaj mučki, bolestima opsednuti potez vlasti, proći. Oni nas gaze, a mi se jedimo po fb. Lepo je Đole pevao – „… krivi smo mi…“

Možda su najskeptičnije one ptice zloslutnice – u koje, poučena decenijskom iskustvom borbe u odbrani Novog Sada, spada i potpisnica ovih redova – koje predviđaju da će, ako ova pobuna ne uspe, te izgradi li se crkva na Koti Livadica, uskoro stići i prigodna naredba o dres kodu u tom delu grada pored plaže i crkve, razume se, pre svega za žene. Neće nama niko širiti nemoral u kupaćem kostimu, hodati drsko, nepokrivene glave i bez rešetki preko očiju… Proširiće se, daleko bilo, to vrlo brzo i na ostale delove grada, tu su i druge bogomolje, škole, fakulteti… A, potom, zna se šta sledi… Ako se, u protivnom, a hajde da mislimo od jutra do mraka o tome, politička klika ne promeni i zauvek ode. A, ima šanse, velike šanse – na proleće se spremaju izbori u Novom Sadu, glavnom gradu Vojvodine!

Branislava Opranović (Autonomija)