Dvadeset i šest godina nakon što je Ratko Mladić osvojio Srebrenicu te je dao „na poklon srpskom narodu“, najveći dio srpskog korpusa u regiji sve je dalje od suočavanja s poklonom, koji je značio genocid izvršen u ime srpstva nad više od osam tisuća bošnjačkih muškaraca. Unatoč tome što su činjenice dobro poznate i utvrđene nizom haških presuda, ali i presudom Međunarodnog suda pravde iz 2007., na djelu je bjesomučna kampanja relativiziranja i poricanja genocida u Srebrenici. Prednjače vodeći političari, poput srpskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika, ali i brojni pripadnici dvorskog kruga Aleksandra Vučića. Sam predsjednik Srbije preferira genocid negirati kroz usta poltrona kao što je premijerka Ana Brnabić. U kampanji su mobilizirane i široke društvene snage – mediji, akademska zajednica, takozvana kulturna elita, a sudjeluje i Srpska pravoslavna crkva.
Negiranje ima dvojaku funkciju. Prva je, formulirala je istraživačica Fonda za humanitarno pravo Jovana Kolarić u tekstu o institucionalnom negiranju genocida, da se to negiranje predstavlja kao „odbrana naroda“ od navodnih pokušaja pripisivanja kolektivne krivice Srbima i njihovog proglašavanja „genocidnim narodom“. Zapravo je „suštinski reč o odbrani entitetskih i državnih struktura koje su genocid isplanirale, sprovele u delo i/ili ga nisu sprečile“, pri čemu ne treba podcijeniti ni potrebu pranja ličnih biografija vinovnika politike koja je do genocida dovela. Druga funkcija je, ističe osnivačica Žena u crnom Staša Zajović, da se kampanjom negacije skrene pozornost s ključnih društvenih problema, poput siromaštva ili korupcije. Rezultat takve politike krajnje je zloćudan i upravo suprotan proklamiranim ciljevima, jer se de facto sve Srbe čini suučesnicima genocida koji su organizirale ili podupirale političke elite.
-Ponašanje kvazielita dovodi do posljedica uvrnutih u odnosu na stajališta zvaničnika – kaže za Novosti ugledna analitičarka iz Banje Luke Tanja Topić, odnosno „zapravo se cjelokupni narod podvlači pod oreol krivnje“.
I dok je u Srbiji i RS-u stanje gore nego ikad, u negatorskom konsenzusu nacionalnog korpusa ipak se pojavljuju sve značajnije pukotine. Dominantni predstavnici hrvatskih Srba već odavno osuđuju sve ovdašnje ratne zločine, što uključuje i one počinjene u ime srpskog nacionalizma, a Crna Gora prošlog je mjeseca učinila ogroman iskorak donijevši Rezoluciju o zabrani negiranja genocida u Srebrenici.
Slijedi kratki pregled aktualnog stanja u državama regije, kao i komentar istupa novog patrijarha SPC-a.
Srbija
„Nijedan premijer niti predsednik Srbije nakon 2000. i pada režima Slobodana Miloševića nije priznao genocid u Srebrenici niti se izvinio za njega, iako nijedan od njih nije negirao samo postojanje zločina“, napominje Kolarić. Skupština Srbije je 2010. za vrijeme vlasti Demokratske stranke donijela Deklaraciju o osudi zločina u Srebrenici. U njoj se riječ „genocid“ ne spominje, iako se u tekstu poziva na presudu MSP-a koji je zločin tako kvalificirao. Ni predsjednici Boris Tadić i Tomislav Nikolić nisu se, u svojim isprikama za zločin, činjenično točno odredili prema Srebrenici. Pozivajući se na sociologa Stanleyja Cohena, Kolarić dominantnu strategiju naziva „poricanje tumačenja“ uz korištenje eufemizama: „Događaji u Srebrenici kvalifikuju kao veoma teški zločini samo da se ne bi upotrebila reč ‘genocid’. Negiranje genocida sračunato je, pre svega, na nepriznavanje pravne kvalifikacije genocida. Pored toga, umanjuju se razmere zločina i broj žrtava, jer se pogrešno veruje da je broj žrtava bitan za zaključak o počinjenom genocidu.“ Tako je tadašnji inoministar Ivica Dačić kao ogroman uspjeh predstavio ruski veto u Vijeću sigurnosti UN-a na britansku rezoluciju o Srebrenici iz 2015.
Posljednjih godina situacija je sve gora. Prema godišnjem izvještaju srebreničkog Memorijalnog centra, od 1. svibnja 2020. do 1. svibnja 2021. u regiji su zabilježena 234 slučaja negacije genocida, od čega 142 u Srbiji. Izuzetno je besramno bilo to što je Vučić, govoreći prilikom početka pandemije koronavirusa o teškim situacijama u kojima su Srbi „ginuli, ginuli i ginuli“, spomenuo i – Srebrenicu. Možda je mislio na „nametanje“ kompleksa krivnje, analogno ciničnoj izreci da „Nijemci nikada neće Židovima oprostiti Auschwitz“. Vjerojatnije je imao u vidu incident iz 2015., kada je srpska delegacija s njim na čelu u Potočarima zasuta kamenjem. Srbijanski zvaničnici prošlih su dana o Srebrenici uvelike govorili u tom kontekstu. Tako za Brnabić na srebreničkoj komemoraciji nema mjesta „sve dok se taj slučaj ne razjasni“, kao da su genocid i taj incident događaji istog ranga, a Vučićev posilni Aleksandar Vulin, inače ministar policije, na sva zvona trubi o „pokušaju ubistva“.
-Tom proizvodnjom „atentata“ izvedena je okrutna i perverzna igra. Dželat se pretvara u žrtvu, a istinske žrtve i njihove patnje ismijavaju i ponižavaju – kaže za Novosti Zajović.
Žene u crnom već su 1995. obilježile stradanja Bošnjaka, a od 1996. svake godine obilježavaju genocid u Beogradu i nizu drugih gradova: često su suočene s napadima zapjenjene gomile. Ugledna aktivistkinja negaciju genocida tumači prije svega kao potrebu „pranja vlastite krvave zločinačke prošlosti“, a istovremeno tim „kolektizovanjem krivice oni zapravo stavljaju obruč smrti srpskom narodu“. Situaciju u srbijanskoj javnosti Zajović ocjenjuje doslovce „katastrofalnom“, ukazujući na to da i daleko najveći dio opozicije „igra na istom terenu“ kao i vlast. Pritom postoji direktna veza između „ideologije i prakse režima pod kojim je izvršen genocid“ i današnje vlasti. Protiv poslanika naprednjaka Svetozara Andrića, komandanta birčanske brigade VRS-a, FHP je podnio krivičnu prijavu za ratne zločine u BiH. Zajović ističe i da u negiranju sudjeluju „najugledniji članovi mainstream intelektualne elite, koje Zlatko Paković naziva ‘duhovnici genocida'“.
Republika Srpska
Milorad Dodik niže odvratne izjave: povodom presude Mladiću rekao je da je „general poslan u direktnu legendu“, a genocid u Srebrenici nazvao je „mitom“. Prilikom ovogodišnjeg ukopa posmrtnih ostataka 19 srebreničkih žrtava ustvrdio je da „ima podataka da su tabuti prazni, da u njima nema posmrtnih ostataka, nego se samo stavi ime“. Dodik ujedno zauzima vodeće mjesto u spomenutoj statistici Memorijalnog centra. Pa ipak, podsjeća Topić, svojevremeno je izgledalo da u RS-u postoji spremnost za suočavanje. Dragan Čavić, tadašnji predsjednik RS-a, 2004. u televizijskom je obraćanju detaljno opisao srebrenički zločin, a Komisija Vlade RS-a objavila je izvještaj u kojem stoji da je VRS ubio najmanje 7 tisuća dječaka i muškaraca. Sam Dodik je kao premijer RS-a 2007. potvrdio da se dogodio genocid. U međuvremenu je došlo do strahovite regresije. Spomenuti je izvještaj 2018. stavljen van snage, a banjolučka Vlada je formirala dvije nove komisije, od kojih je jedna ovog lipnja ustvrdila da je u srebreničkoj regiji stradalo „ne više od 3.000 Bošnjaka“ i dvije tisuće Srba. Javnost RS-a, kad je riječ o suočavanju s prošlošću, zadnjih godina tone sve dublje, a disonantni glasovi su rijetki.
-Stvara se mit kako se tumačenjem događaja i sudskim presudama o genocidu nastoji Srbima pripisati kolektivna krivica. Čini se da se zapravo nastoje sačuvati dijelovi institucionalnog i političkog establišmenta krivi za genocid, kako bi se sačuvala „čistota“ RS-a, entiteta nastalog u toku rata. Spomenuta regresija svakako je povezana i sa opštim siromašenjem. Negiranje genocida i teze da je on izmišljen potpuno su normalizirane, institucionalizirane i društveno prihvatljive. Većina građana je podlegla toj manipulaciji, koju podržavaju mediji i akademska zajednica. Mislim da će ta matrica nesuočavanja i slavljenja ratnih zločinaca potrajati još dugo. Takav stav srpskih političkih kvazielita najviše šteti samom srpskom narodu. On ostaje okovan u politiku mitova i laži, a poricanje i ignorisanje zločina velika su prepreka uspostavljanju boljih odnosa sa susjednim narodima – kaže Topić za Novosti.
Analitičarka ističe da u „RS-u niko od zvaničnika ne može doći na visoke funkcije bez blagoslova iz Beograda, koji ima veliki uticaj na RS“. Ukratko, teško da će se RS suočiti s vlastitim mrakom sve dok u Beogradu na vlasti sjede nasljednici ratnih politika. A možda ni onda.
Crna Gora
Skupština Crne Gore je 17. svibnja na prijedlog premijera Zdravka Krivokapića smijenila ministra pravde Vladimira Leposavića zbog izjava koje dovode u pitanje srebrenički genocid. A potom je, iako je sam premijer smatrao da je nepotrebna, Skupština s 55 glasova „za“, 19 „protiv“ i 7 suzdržanih usvojila prijedlog Bošnjačke stranke, Rezoluciju koja konstatira da je u Srebrenici počinjen genocid nad više od osam tisuća Bošnjaka. Dokumentom se zabranjuje negiranje postojanja i umanjenja genocida, a 11. srpnja proglašava danom sjećanja na žrtve. Važno je što je u nekadašnjoj „srpskoj Sparti“, uz opozicijski DPS Mila Đukanovića, manjinske stranke i Građanski pokret URA, za Rezoluciju glasalo i deset poslanika Demokratske Crne Gore. Stranka Alekse Bečića, naime, dio je vladajuće većine i obično se svrstava u prosrpski blok.
-Ne mogu da kažem koja je Bečićeva motivacija, ali dosta toga što njegova partija radi je u skladu s idejom građanske Crne Gore. Velik broj ljudi iz srpskog korpusa u Crnoj Gori građanski je orijentisan te je i devedesetih bio protiv rata. Stvari nipošto ne treba gledati crno-bijelo i tvrditi da se čitava etnička grupa ne želi suočiti sa zločinima. Mislim da je najveći dio Srba za to spreman, a ekstremista ima u svim korpusima – govori za Novosti predsjednica Centra za istraživačko novinarstvo Milka Tadić Mijović.
Ona navodi da DPS manipulira srebreničkim žrtvama, utoliko što je riječ o partiji koja osuđuje genocid u Srebrenici, ali nikad se nije istinski suočila sa zločinima počinjenim u ime crnogorskog naroda i ulogom ljudi koji su Crnu Goru vodili devedesetih.
-Do 1997. DPS je bio vjeran Miloševićev saveznik. Kada ćutite o vlastitoj prošlosti, a odgovornost prebacujete na druge, to je cinizam – zaključuje Tadić Mijović, koja bez obzira na to ističe značaj aktualne Rezolucije.
Zbog tog dokumenta Crna Gora je bila izložena harangi iz Beograda i Banje Luke koji su ga ocijenili kao „antisrpski čin“.
Hrvatska
Sadašnji politički predstavnici hrvatskih Srba jedini su i mračne 1991. čvrsto stajali na antiratnim pozicijama, hrabro se suprotstavljajući huškanju i mržnji s obje strane. SDSS i Milorad Pupovac nebrojeno su puta osuđivali sve ratne zločine, a delegacija Srpskog narodnog vijeća dva je puta bila na komemoraciji u Potočarima. Zapjenjeni hrvatski desničari Pupovca su nebrojeno puta javno pozivali da govori o Srebrenici: opravdavati se pred takvim prozivanjem je ponižavajuće i nema pretjeranog smisla. Pa ipak, istupi ovdašnjih srpskih političara o Srebrenici prilično su rijetki. Pupovac jest 2014. u intervjuu za portal Lupiga rekao da u Srebrenici i Prijedoru „postoje elementi genocidnih radnji“. S obzirom na – opravdano i potrebno – stalno ukazivanje na stradanja srpskog naroda u NDH i tijekom devedesetih, nešto više izravnijeg govora o Srebrenici bilo bi dobrodošlo.
Srpska pravoslavna crkva i patrijarh
Novi patrijarh SPC-a Porfirije povodom crnogorske Rezolucije izjavio je da je ona „namijenjena da polarizuje i dijeli“ i da su oni koji su je izglasali „iznevjerili povjerenje mitropolita Amfilohija“, iako su na „snazi (Amfilohija) došli na mjesto da grade mostove i otupe oštrice“. Unatoč tome što je u dijelu zagrebačke scene idoliziran kao čovjek ljubavi i pomirenja, aktivni sudionik društvenog života na čijim se kružocima okuplja politička, društvena i kulturna elita, pa i lijevo-liberalno opredijeljena, novom patrijarhu ovo nisu prve problematične izjave. Već je prozivanje Kosova kao „lažne države stvorene na nasilju“ u kombinaciji s prešućivanjem činjenice da je sam RS nastao na masovnim zločinima – bilo sporno, iako se moglo podvući pod protokol poglavara organizacije utemeljene na „kosovskom zavetu“. Izjave o Rezoluciji, međutim, mogu se shvatiti kao da se priželjkuje prešućivanje genocida. A kredibilitet je teško narušen svakom tko se poziva na Amfilohija, ratnog huškača koji je sijao mržnju i blagoslivljao zločinca Arkana. Franjevački teolog Drago Bojić napisao je da je Porfirije pokleknuo pred velikosrpskom politikom, a njegovo protivljenje crnogorskoj Rezoluciji okrstio je sramotnim. „Kad bi patrijarh Porfirije kao najodgovorniji čovjek SPC-a i sam priznao da se u Srebrenici dogodio genocid, kad bi svojim duhovnim autoritetom inzistirao da to učine i drugi episkopi i sveštenici i vjernici SPC-a, ne bi onda rezolucije o Srebrenici izazivale podjele niti bi srpsko-pravoslavni narod masovno slavio presuđene ratne zločince. Ali kad vrh SPC-a odbija da se suoči sa zločinima velikosrpske politike, teško je očekivati da će to učiniti vjernici. Patrijarhovo protivljenje crnogorskoj rezoluciji pokazuje da je on u stanju katalepsije i umrtvljene savjesti, bez osjećaja stida i krivice“, napisao je Bojić.
Vladimir Veljković, historičar iz Niša koji se bavi religijom, na sajtu Peščanika je komentirao: „Odbijanjem jasnih definicija, kada su u pitanju zločini, patrijarh Porfirije – sledujući političarima – zapravo zamagljuje pitanje odgovornosti za učinjena zlodela. Pa tako i sa odgovornošću crkvenih velikodostojnika iz SPC, tokom ratnih dešavanja. Nije li episkop Vasilije Kačavenda već 13. jula 1995. godine, nakon pada Srebrenice, došao u grad kako bi čestitao ‘srpskom generalu i hrabroj srpskoj vojsci’? I da li ga je u tome tada vodila blagodat Svetog Duha ili ekstaza srpskog duha?“
Porfirije, kaže Zajović, „može da obožava Azru i Zagreb, ali to ne znači ništa ako ne pokaže jasnu distancu i raskid sa strašnim teretom podržavanja ratnih zločina i zločinačke politike“. Patrijarh se do sada nije pretrgao u pokušajima da institucija koju vodi nadiđe vlastitu prošlost.
STUPS: Bestijarijum