Agencija za ravnopravnost polova i Visoko sudsko i tužilačko vijeće evidentirali su podatke o odnosu žrtve i počinioca u slučajevima ubistva žena. Ovi podaci su pokazali da je u periodu 2021. i 2022. godina ukupno ubijeno 19 žena. Nedavni slučaj u Gradačcu, kada je mlada žena brutalno pretučena i ubijena naočigled cijele države u live prijenosu, zgrozio je region i alarmirao javnost i institucije u pogledu nefunkcionalnosti sistema.

OSCE-ova kvalitativna i kvantitativna studija koja je 2018. godine sprovedena u Bosni i Hercegovini o nasilju nad ženama, pokazala je da je gotovo polovina ispitanih žena (48 posto) pretrpjelo neki oblik nasilja, uključujući i nasilje intimnog partnera, nepartnera, uhođenje ili seksualno uznemiravanje, od svoje petnaeste godine. Preciznije rečeno, gotovo četiri od deset žena (38 posto) izjavilo je da su pretrpjele psihičko, fizičko ili seksualno nasilje od petnaeste godine partnera ili nepartnera (Federacija BiH: 36 posto, Republika Srpska: 39 posto).

Prema riječima Aide Mustačević-Cipurković, psihoterapeutkinje Udruženja građana „Vive žene“ iz Tuzle, rad sa mladima je najbolji ulog za brži i kontinuirani napredak u sprječavanju i iskorjenjivanju rodno uvjetovanog nasilja.

„Iako javne politike i intervencije često zanemaruju ovu fazu života, to je kritično vrijeme kada se vrijednosti i norme oko rodne ravnopravnosti izgrađuju. Temelj primarne prevencije smanjuje pojavu nasilja u korijenu kako bi se spriječilo oslobađanje i ostvarenje nasilnog potencijala u izravnim međuljudskim odnosima“, kaže Mustačević-Cipurković.

Stereotipi o dominantnosti muškaraca

Tokom 2015. godine organizacija „Vive žene“ je provela 207 intervjua sa mladima u dobi od 13 do 16 godina u osnovnim školama na području Brčkog, Bratunca i Tuzle, o njihovim stavovima prema rodnim pitanjima. Rezultati su pokazali da 73 posto ispitanika izražava da muškarci uvijek donose odluke; 55 posto je izjavilo da je važno da je žena zaposlena; 71 posto je izrazilo da su dječaci važniji od djevojaka.

„Ovi rezultati pokazali su da se stavovi mladih razvijaju na stereotipima o dominantnoj ulozi muškaraca. Kroz direktni rad sa korisnicima i ustanovama koje pružaju zaštitu žrtvama nasilja, shvatilo se da sprječavanje sekundarnog nasilja i nedostatak resursa za primarnu prevenciju u lokalnim zajednicama onemogućavaju prekidanje lanca nasilja“, ističe psihologinja Mustačević-Cipurković.

Dodaje da ukidanje nasilja nad ženama treba posmatrati u širem kontekstu koji zahtijeva društvene, obrazovne, kulturne i političke promjene koje direktno mogu dovesti do smanjenja i nestajanja rodne hijerarhije, individualnih i institucionalnih predrasuda, diskriminacije i nasilja.

Ekonomska (ne)ovisnost žena o partnerima

Fondacija lokalne demokratije (FLD) od 2000. godine vodi Sigurnu kuću u Sarajevu kako bi pružila, prije svega, fizičku zaštitu ženama, djeci i djevojkama, kao i cjelokupni psihosocijalni tretman posvećen njihovoj detraumatizaciji, jer nasilje je kompleksan problem koji je prisutan u našem društvu.

„Nasilje u porodici, nažalost, ne stagnira jer svakodnevno primamo pozive na SOS telefon kako bi se pružile informacije na koji način se može postupiti u slučajevima nasilja. Činjenica je da mnoge žene nisu upoznate sa svojim pravima i mogućnostima, zbog čega je neophodno kontinuirano informisati javnost o sistemima i mogućnostima zaštite. Broj poziva na SOS telefon je povećan nakon užasnih ubistava u Gradačcu“, kaže sociologinja Nataša Mujkanović, koordinatorica Sigurne kuće u Sarajevu.

Nasilje u porodici nije trend, ono je nažalost konstantno prisutno u našem društvu i porodicama, ali se uvijek tretiralo kao privatni problem. U tom smislu, kaže sociologinja Mujkanović, nevladine organizacije u „Sigurnoj mreži“ kojima koordinira Fondacija lokalne demokratije su kroz svoja iskustva sa žrtvama nasilja napravile iskorak kako nasilje više ne bi bilo tabu tema u četiri zida, kako bi postalo javno vidljivo i samim time kažnjivo.

„Žene iz straha za svoj život i život djece ostaju u nasilnim porodicama. Takođe, mnoge žene su ekonomski ovisne o partneru, nerijetko nisu dovoljno informisane o svojim pravima, stigmatizirane su i etiketirane kao da su one krive za počinjeno nasilje. Nasilnici često ženama prijete oduzimanjem djece i toliko ih sa vremenom izoluju iz društva da im je teško skupiti hrabrosti i zatražiti pomoć. Ukoliko nemaju podršku porodice, nerijetko i ostaju u nasilnom okruženju“, pojašnja Mujkanović.

Dodaje kako je važno poslati poruku iz dosadašnje prakse da je moguće izaći iz kruga nasilja ukoliko se koriste svi resursi i trenutna zakonska rješenja, te da svako neprijavljivanje i prikrivanje nasilja stvara pogodno tlo da se nasilje širi i postane intenzivnije.

Socijalni radnici i sudovi moraju biti konkretniji

Dr. sc. Damir Bećirović, profesor na Visokoj školi Internacionalna poslovno-informaciona akademija Tuzla, kroz istraživanje koje je radio za Udruženje „Vive žene“ predložio je da centri za socijalni rad, kao prva adresa, dobiju informaciju o ekonomskom statusu žene žrtve nasilja u porodici, te da tu informaciju emituju prema ostatku javnog sektora.

„Konkretno prema Zavodu za zapošljavanje, koji će zajedno sa poslodavcima koji su senzibilizirani po pitanju ovog problema, pokušati da iznađu rješenje u smislu brzog obezbjeđivanje radnog mjesta ili da se kroz nadležna ministarstva privrede, poduzetništva, obrta i slično kantonalni i entitetski nivo, kreiraju programi podrške za osnivanje biznisa, obrta i sl“.

Dodaje kako su oni u Tuzlanskom kantonu uradili projekt vezan upravo za predlaganje zaštitnih mjera što je bilo i predmet sporova između sudstva i policije, kada je riječ o femicidu u Gradačcu.

„Iako zakon predviđa da se, kad god se utvrdi slučaj nasilja u porodici, mora predložiti neka zaštitna mjera, policija vrlo često to nije činila upravo opravdavajući onim stvarima koje su se pojavile u ovom slučaju“, kaže dr. Bećirović.

Pozivanjem na član 97. Zakona o krivičnom postupku Federaciji BiH o nesvjedočenju protiv bliskih članova porodice i kroz ovo istraživanje se pokazalo da su policijski službenici upravo prema tome imali odbojnost, predviđajući da će sudovi često odbijati njihove zahtjeve. Međutim, kroz rad sa policijom i njihovu edukaciju postiglo se to da policija u Tuzlanskom kantonu danas redovno predlaže zaštitne mjere što je bilo i u slučaju koji se desio u Gradačcu.

„Očito se ovdje pokazalo da u tom sistemu onda kada policija predloži zaštitnu mjeru, postoje elementi da ih sud odbije. Još uvijek nismo doveli taj proces do kraja da bude fluidniji. Mi smo čak policiji napravili jedan priručnik o postupanju, hodogram aktivnosti. Očito da se taj sistem treba prenijeti na sudove, posebno na centre za socijalni rad koji su u ovom momentu, što se pokazalo kroz niz istraživanja, prebukirani administrativnim poslovima vezanim za finansiranje različitih kategorija, a pri čemu ostaje premalo vremena, kadra i mogućnosti da rade svoj primarni zadatak u smislu pružanje socijalne zaštite različitim kategorijama stanovništva“, pojašnjava Bećirović.

Usvojiti novi zakon o zaštiti od nasilja

Kada je nasilje u porodici u pitanju, Ministarstvo rada i socijalne politike Federacije BiH ima nadležnosti u onom dijelu koji se tiče sigurnih kuća, a odnosi se na finansiranje njihovog rada iz transfera koji se realizuje putem javnih poziva jednom godišnje.

Iz Ministarstva ističu kako to nije dovoljno i nije pravo rješenje jer održivost i sigurnost rada sigurnih kuća ne bi smjeli zavisiti od toga hoće li i kad biti javni poziv, hoće li neka sigurna kuća zbog propusta u prijavi ili neke druge tehničke greške ostati te godine bez tog dijela finansiranja i samim tim doći u situaciju neizvjesnosti održivog poslovanja.

„Naš je zahtjev da se sigurne kuće kao davaoci socijalne usluge prepoznaju u budžetu već za 2024. godinu, a donošenjem zakona o socijalnim uslugama sistemski i dugoročno riješit će se pitanje trajnog finansiranja rada sigurnih kuća što će omogućiti i da sigurne kuće nude neophodnu pravnu i svaku drugu stručnu pomoć žrtvama nasilja, ali i da zadrže edukovane kadrove koji će moći ponuditi sve te usluge“, kaže Adnan Delić, federalni ministar rada i socijalne politike

U Sigurnoj kući u Sarajevu kažu da postoje jasni protokoli kako bi se ženama žrtvama nasilja omogućilo da budu smještene u Sigurnu kuću sa ciljem zaštite od porodičnog nasilja. Dodaju kako postojeći zakoni koje imamo, mogu pomoći u zaštiti žrtve ali zakone treba i adekvatno primjenjivati.

„Policijski službenici kao i centri za socijalni rad u Kantonu Sarajevo su upoznati na koji način mogu zaštititi žrtvu. Svi akteri treba da pristupaju odgovorno i profesionalno u pružanju zaštite žrtvi nasilja i u tom smislu je prvi razgovor ključan kod ohrabrenja da se nasilje prijavi. Neophodno je da odgovorne institucije pokažu ozbiljnost prema problemu nasilja zbog čega je važno da se usvoji novi Zakon o zaštiti od nasilja u porodici u Federaciji BiH kojeg smo sa organizacijama civilnog društva koje se bave ovom problematikom, uputili u parlamentarnu proceduru“, pojašnjava sociologinja Mujkanović.

Dodaje kako još nisu dobili nikakvu povratnu informaciju o tome šta se dešava sa njihovim prijedlogom zakona koji je izrađen u saradnji s pravnim ekspertima i u skladu je sa Istanbulskom konvencijom.

A dok se zakoni ne pooštre i ne počnu primjenjivati, ženama koje su žrtve nasilja ostaju jedino sigurne kuće kao spas od teških fizičkih ozljeda i mogućih smrtnih ishoda.

(Al Jazeera, foto: Autonomija)