Ko je dobitnik, a ko gubitnik vala globalizacije koji je počeo ‘80-ih godina, pitanje je koje se postavlja već dugo godina u debati o tome da li je ovaj proces bio loš ili dobar za svijet. Razne metodologije koristile su se kako bi se došlo do odgovora, a sve su one pokazale jednu stvar koja je sigurna – bogati su u globalizaciji postali još bogatiji.

Dobrotvorna organizacija Oxfam u svom izvještaju “Opstanak najbogatijih”, objavljenom ovih dana, potvrdila je taj trend.

Jedan posto najbogatijih na svijetu je prigrabilo gotovo dvije trećine od 42.000 milijarde novog bogatstva stvorenog od 2020. godine, objavio je Oxfam uporedo sa održavanjem Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu gdje se okupljaju najmoćniji i najbogatiji ljudi svijeta.

Bogatstvo milijardera povećava se za 2,7 milijardi dolara dnevno, dok najmanje 1,7 milijardi radnika sada živi u zemljama u kojima inflacija nadmašuje plate, navodi se u izvještaju.

Self-made milijarderi i nasljednici

Jedan posto bogatih u svijetu čine milijarderi koji su čak izvan uobičajene bogate klase pa se često nazivaju i ekstremno bogati ili superbogati. Međutim, na koji način su oni uopšte stekli toliko bogatstvo? Drugi pitanje je kako su ga uvećali.

Postoje neka istraživanja kojima se pokušalo odgovoriti na ova pitanja. Ekonomistica Caroline Freund zajedno sa saradnicima napravila je veliko istraživanje na osnovu Forbesovih listi najbogatijih na svijetu tokom godina, pa su te rezultate dopunili i ličnim istraživanjem milijardera na spisku.

Tako su htjeli da saznaju da li su oni sami stekli bogatstvo ili su ga naslijedili, da li su osnivači ili direktori kompanija sa ogromnim profitima, ili imaju političke veze, ili su nastali u procesu privatizacije. Prema njihovim zaključcima, do 80 posto najbogatijih ljudi u Rusiji bogatstvo su stekli u privatizaciji naftne industrije ili političkim vezama.

Također, rezultati pokazuju da u Kini postoji dosta milijardera sa političkim vezama, ali i dosta osnivača kompanija koji prodaju i izvoze svoje proizvode te tako stvaraju ogroman profit. U Evropi i Latinskoj Americi dosta milijardera naslijedilo je svoje bogatstvo, dok SAD prednjači sa takozvanim self-made milijarderima koji su sami stekli svoje bogatstvo.

Kada se milijarderi podijele na one koje su sami stvorili svoje bogatstvo i one koji su ga naslijedili, vidljivo je da su oni sa nasljedstvom bili dominantniji 1996. Tehnološki procvat u 2001. pomogao je da self-made milijarderi postanu većina.

Više od polovine evropskih milijardera naslijedilo je svoje bogatstvo, u poređenju sa jednom trećinom u SAD-u. U Evropi se nalazi i najstarije bogatstvo, pa je više od 20 posto milijardera četvrta ili još starija generacija nasljednika bogatstva, dok se u SAD-u naslijeđeno bogatstvo uglavnom nalazi u rukama druge generacije.

Čak i kompanije povezane sa samostalnim sticanjem bogatstva su starije u Evropi, što ukazuje da treba puno duže vremena da se biznis razvije u Evropi, odnosno razvijanje kompanije u milijarderski posao puno je sporiji proces na ovom kontinentu nego u SAD-u, gdje se nalazi mnogo mladih uspješnih firmi.

Novac sam sebe reproducira

Ekonomisti generalno ne smatraju liste koje objavljuju magazini kao što je Forbes pouzdanima i preciznima za proučavanje ekonomskih trendova, ali u nedostatku takvih podataka moraju se oslanjati na njih, budući da vlade i nacionalne statističke agencije ne mogu pratiti globalizaciju kapitala a njihovi alati za istraživanje nisu dovoljni za tu vrstu analize.

Forbes je prvu listu milijardera objavio 1987. godine, a tada su dominirali japanski milijarderi. Od 1995. do 2009, listu preuzimaju američki milijarderi. Prema Forbesovim listama, samo pet milionera na 100 miliona odraslih postojalo je 1987, a taj broj se popeo na 30 do 2013.

Postavlja se pitanje i kako i zašto bogati postaju sve bogatiji. Ekonomista Thomas Piketty navodi da se radi o maloj grupi građana kojima ide ekstremno dobro u odnosu na ostatak stanovništva u svijetu. Razlog tome je, dodaje, i način na koji se kapital vraća.

Prema njemu, bogati mogu dio svojih sredstava izdvojiti za nove investicije i time povratiti i uvećati svoje bogatstvo. Osoba sa ekstremnim bogatstvom može imati raskošan život koristeći samo mali dio svojih prihoda godišnje, tako da lako može reinvestirati svoj kapital i zaraditi još veće bogatstvo. Kako kaže Piketty, novac ima tendenciju da sam sebe reproducira.

Naprimjer, između 1990. i 2010, bogatstvo Billa Gatesa, osnivača Microsofta koji je oličenje uspješnog bogatog poduzetnika i broj jedan na listi najbogatijih ljudi na svijetu dugi niz godina, povećao je svoje bogatstvo sa četiri na 50 milijardi dolara.

U istom periodu, bogatstvo Liliane Bettencourt, nasljednice L’Oréala, vodeće svjetske kozmetičke kompanije koju je osnovao njen otac napravivši 1907. godine različite boje za kosu, povećalo se sa dvije na 25 milijardi dolara, prema podacima Forbesa.

Bogatstvo i jednog i drugog je tako imalo godišnju stopu rasta od više od 13 posto između 1990. i 2010. Drugim riječima, Liliane Bettencourt, koja nije radila ni dana u životu, doživjela je da njeno bogatstvo raste isto brzinom kao ono Bill Gatesa, tehnološkog pionira.

Piketty zaključuje da jednom kada ogromno bogatstvo nastane, kapital sam raste po određenoj dinamici i može da nastavi brzo da raste još decenijama, samo zbog svoje veličine.

Također, dodaje, ovaj rast često kombinuje element istinskog poduzetničkog rada, čiste sreće – naprimjer neko u pravom momentu po dobroj cijeni napravi neku ključnu investiciju, te krađe i korupcije.

Šta je tu pogrešno?

Mnogi se pitaju da li ima išta pogrešno u tome što mali broj ljudi posjeduje ekstremno mnogo bogatstva.

Takvo pitanje je i fokus razvojnih teorija te pristupa koji se zasniva na sposobnosti pojedinca što je svojstveno kapitalizmu.

Neki smatraju da nema ništa pogrešno u tome što se grupa pojedinaca u društvu ekstremno bogati sve dok to radi na legalan način, jer svi koji žive u kapitalističkom sistemu imaju jednaku priliku da ostvare profit na konkurentnom tržištu.

Tu se daju argumenti da svako od nas ima slobodu da postane poduzetnik, a ako se u tom poduhvatu zadovolji potražnja ljudi, onda su veliki profiti nagrada – odnosno, kapitalistički sistem nagrađuje one koji koriste svoje vještine da doprinesu ispunjenju potreba drugih.

Međutim, drugi naučnici upozoravaju da to ima posljedice na dugoročne dinamike akumulacije i distribucije bogatstva i doprinosi nejednakosti u svijetu.

Kako kaže Piketty, niko ne poriče da je važno za društvo da ima poduzetnike i inovatore. Problem je, međutim, da samo ovaj argument o poduzetništvu ne može opravdati svu nejednakost i jaz između bogatih i siromašnih u svijetu, bez obzira na to da ekstremno bogatstvo može rasti i samo se umnožavati izvan svih razumnih granica i izvan racionalnog opravdanja u smislu društvene korisnosti.

I njegov prijedlog kao i mnogih ekonomista (kao i izvještaja Oxfama) je, između ostalih, progresivno oporezivanje bogatih.

“Oporezivanje superbogatih i velikih korporacija izlaz je iz današnjih preklapajućih kriza. Vrijeme je da srušimo prigodan mit da smanjenje poreza za najbogatije dovodi do toga da njihovo bogatstvo nekako ‘prelije’ do svih ostalih. Četrdeset godina smanjenja poreza za superbogate pokazalo je da rastuća plima ne diže sve brodove – samo superjahte”, slikovito se zaključuje u izvještaju Oxfama.

(Al Jazeera, foto: Flickr)