Skip to main content

JAN BRIZA: Poslušne sluge režima

Civili 12. јан 2014.
2 min čitanja

Da je na meni bilo da donesem odluku o tome da li nam treba vlada bez štampe ili zemlja sa štampom bez vlade, ni za trenutak ne bih oklevao već bih se odlučio za ovo drugo. (Tomas Džeferson)

Ko je sumnjao da prvi potpredsednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić neće biti taj koji će otkriti ko je ubio novinara Slavka Ćuruviju? Verovatno, niko. Toliko naivni ovde nisu ni najnaivniji među naivnima.

Članovi Komisije za istraživanje ubistva novinara – u kojoj je Vučić najistaknutija ličnost – a isto tako i članovi Kancelarije za slobodu medija OEBS-a, koji su krajem prošle godine zajedno pokrenuli kampanju protiv pretnji i nasilja nad novinarima, ostali su u Vučićevoj senci. Ni to nije bilo neočekivano. Sem za pomenute naivčine.

Šalu na stranu, ali sada je jedinstvena prilika da se pokrenu i neke druge kampanje koje bi, po svoj prilici, mogle da imaju mnogo dalekosežnije posledice po slobodu medija i zaštitu novinara od pomenute. Jedna od takvih je već u toku. Vodi je Medijska koalicija (NUNS, UNS, NDNV, Anem i Lokal pres) s ciljem da se izvrši pritisak na Vladu i nadležna ministarstva kako bi se medijska pismenost sistemski uvela u obrazovni sistem.

Probajte u SAD da pronađete školarca koji neće umeti da vam objasni važnost Prvog amandmana. Takvog nema. S druge strane Atlantika, u Francuskoj, na primer, početkom ovog veka je u nekim srednjim školama uvedena praksa da se učenicima čak besplatno deli kvalitetna štampa.

Kod nas, nažalost, stvari ne stoje tako. Istini za volju, i ovde se sloboda javne reči i sloboda medija pominju kada se govori o ljudskim pravima. Međutim, to se čini uopšteno, „reda radi“. U našim školama se ne nudi jasan i ubedljiv odgovor zašto je tako važno da se poštuje pomenuto ljudsko pravo.

Autor ovih redova je, svojevremeno, bio zgranut kada je otkrio da čak ni mnogi od onih koji su upisali medijske studije nisu znali da objasne zašto su slobodni mediji, uz zakonodavnu, izvršnu i nezavisnu sudsku vlast, „četvrti stub“ liberalno ustrojenog demokratskog društva. U pitanju nisu bili loši đaci već ozbiljan nedostatak u domaćem školskom sistemu u kojem nije obavezno da se ta vrsta znanja stekne tokom osnovnog i srednjeg obrazovanja.

I tako, ogromna većina ovdašnjih građana nije svesna da njihova sudbina – svih zajedno i svakog pojedinca posebno – umnogome zavisi od medija. Kako? Vrlo jednostavno. Jer, slobodni mediji su, kako se to popularno kaže, „psi čuvari“ liberalno ustrojenog demokratskog društva s obzirom da je njihova uloga da stalno „njuškaju“ i kontrolišu rad zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Prema tome, nije svejedno da li su „na lancu“ ili slobodno rade svoj posao.

Društvo koje dopusti da mediji budu „na lancu“, a novinari da se pretvore u obične sluge režima, vrlo brzo prestaje da bude država slobodnih građana i pretvara se u državu podjarmljenih podanika. U takvim uslovima nema „lovostaja“ na slobodnomisleće ljude uopšte, a na novinare posebno.

Kada se mas-mediji na kraju pretvore u običnu propagandnu mašineriju, a mnogi novinari u ratne huškače – kao u Miloševićevo vreme, na primer – onda se takvi poslenici „sedme sile“ ni malo ne razlikuju od najkrvoločnijih ratnih zločinaca. Čak su i gori jer otrovno novinarsko pero mnogo je ubojitije od puške. Ono može da zavede i pošalje na ratnu klanicu stotine hiljada podlo izmanipulisanih i obmanutih građana. Vrlo bogato iskustvo te vrste imaju i građani ove zemlje.

Ovde su mediji – uz časne izuzetke – i dalje, u većoj ili manjoj meri, poslušne sluge režima. Oni koji vode kampanje protiv nasilja nad novinarima trebalo bi i na to da ukažu.

(Autonomija)