Ne jenjavaju reakcije na Joanikijevu izjavu o potrebi kolektivnog preumljenja, čišćenja crnogorskog bića od „ustaštva“ (denacifikacija?) i, dabome, obnovi kapele na Lovćenu (čitaj – rušenje mauzoleja). Podsjetiću vas da ta kampanja nije nova. Fašističko glasilo In4S već duže vrijeme u zaglavlju ima kapelu na Lovćenu sa porukom „Nije crnogorski ako nije srpski“.

Svima je, manje više, jasno, o čemu se ovdje radi. Crkva Srbije je veoma vješta u ritualima obilježavanja teritorije. Vrh Lovćena je valjda jedino mjesto koje im je nedostupno a toliko simbolički važno.

Ja ću se sada dotaći jednog manje očiglednog razloga zašto crkvi toliko smeta mauzolej. Sjećam se jedne polemike sa nekim Fejsbuk Srbendom koji je, želeći da mnoštvo mojih interesovanja predstavi kao stanovitu nedosljednost, upitao:“A šta će tebi Alister Krouli i Njegošev mauzolej na profilu? Kakve to sad pa ima veze?“ Mirno sam mu odgovorio: „I Meštrović i Krouli su masoni. A možda i sam Njegoš. Eto ti poveznica“. Na šta je čovjek ostao bez teksta. Nije kanda očekivao takav odgovor.

O tome da Njegoš nije bio pravoslavac već sam pisao. Prilikom susreta sa Vukom Karadžićem, mislim u Beču, na Vukovo pitanje zašto ne nosi mantiju i kamilavku kao sve vladike Njegoš mu odgovara: „Pusti boga ti Vuče, ne znaš ti kako je meni teško to nositi.“

Ne postoji pomen o tome da je ikada odslužio liturgiju. Više puta sam boravio u Njegoševoj biblioteci koja je za mene možda i najsvetije mjesto na Cetinju. U polumraku koji tamo uvijek vlada, po strogim muzejskim pravilima čuvanja starih knjiga, pažljivo sam razgledao naslove. Sabrana djela Voltera, Bifona, red ruskih pjesnika, pa opet red prosvjetitelja. A gdje su svetitelji, pitaće se neko? Nema ih. Nema djela Isaka Sirina, Maksima Ispovjednika, Vasilija Velikog ili bilo kog od crkvenih otaca. Pravoslavlje karakteriše jedan prezir prema ljudskoj prirodi koji je Njegošu bio duboko stran. Tako da, i da je imao pristup tim djelima, teško da bi im se obradovao.

U redu, reći će neko, možda vladika Rade uistinu nije mnogo polagao na crkveno hriščanstvo, ali reći da je bio mason je ipak malo pretjerano. Ili nije? Za one koje ne znaju, najprije je sa tom tezom izašla Ksenija Atanasijević, prva žena doktor filozofije u Srbiji. Podstaknuta izvjesnim nevjerovatnim kosmogonijskim koncepcijama u „Luči mikrokozma“ a koje Njegoš nikako nije mogao naći u svojoj biblioteci, ona tvrdi: „Nama ne izgleda nemogućim pretpostavka da je vladika bio, na nekom od svojih putovanja u Evropi, iniciran u neko ezoterijsko društvo. Njih je tada u Evropi bilo tako mnogo!“

Anica Savić-Rebac u svojoj studiji o „Luči“ posebno razmatra odnos Njegoša prema kabali i Filonu Aleksandrijskom. Ona naročito naglašava značaj svjetlosne mistike koja ima posebno mjesto u Kabali, ali i u Njegoševom djelu. U kabalističkoj slici kosmosa postavljena je kruna (Keter) kao izvor iz koga emanacijom (prelivanjem) nastaju ostale sfere, pa najzad i čitav pojavni svijet, a u Njegoševoj poemi kruna zauzima slično mjesto. Autorka, čije poznavanje materije niko ne može osporiti, kaže:“Njegoš je ovo u vezi sa Krunom, koliko ja znam, mogao naći samo u Kabali. Istina je da postoje razlike između značenja i uloge krune u našem spevu i Kabali, ali postoje još važnije sličnosti. Sem toga Njegoš nikada nije težio da reprodukcije neku filozofiju, on je jedino hteo da na svoj način izrazi podsticaje koje je dobijao…“ Tu je i podudarnost u broju nebesa i „mostova“ u kojima će učeni čitalac svakako prepoznati sefirote.

Pero Slijepčević u svom radu „Četiri teme o Luči“, govoreći o ideji preegzistencije kod Njegoša, navodi: „To je apsolutno genijalna ideja, ali ne i apsolutno nova: u prvim vjekovima naše ere javlja se teza o nebeskom čovjeku, i to kod nekih gnostika, kod filozofa Filona, u tradiciji Midraša i naročito Kabale“.

Nije mi namjera da ovdje dokazujem nešto o čemu se može samo spekulisati. Vjerovatno nikad nećemo saznati da li je Njegoš u posjeti nekoj od evropskih prijestonica iniciran u neki tajni red ili je naprosto njegov pjesnički genij dosegao izvjesne arhetipske ideje, pristupio polju Akaše, rekli bi okultisti. Velika loža Srbije ga, doduše, izričito navodi kao masona, ali moguće samo da bi sebi dali na značaju.

To najzad nije toliko bitno. Moj cilj je da razbijem crkvenu predstavu o Njegošu. Naime, vješto se koristeći nacionalnim romantizmom devetnaestog vijeka, polažući opravdane nade u to da se puk baš i ne razumije u interpretaciju pjesničkog teksta (i ne može da razlikuje autorsko „Ja“ od ličnog Ja), zatim, fokusirajući se isključivo na Gorski vijenac, Crkva Srbije želi da od Njegoša napravi karikaturu, nešto folklorno-narodnjačko, prostački pravoslavno, opšterazumljivo, svetiteljski skrušeno – dakle, sve što Njegoš nije bio.

Kad me spopadne egzistencijalno očajanje imam običaj da posjetim opskurne You Tube kanale gdje predavanja drže likovi kao što su monah Arsenije, Rafailo i slična družina. Tako vam, naime, funkcioniše psihologija mazohizma – bol se može ublažiti samo njegovim pojačavanjem.

Količina gluposti koju ti ljudi pričaju (a litijaška omladina guta) je zapanjujuća. No, primijetio sam zanimljivu stvar. Veći dio tih besjeda uopšte ne govori o Bogu, već isključivo o đavolu. Odavno mi je bliska gnostička ideja da su Jahve (demijurg) i Satana isto biće i da se hrišćani, zapravo, mole đavolu. Ali o tome nekom drugom prilikom. Jedna radikalna teza na dan je sasvim dovoljna.

(Antena M)