“Dok stojim ođe, pred vama, sudije Izraela, da bih zastupao optužnicu protiv Adolfa Ajhmana, ne stojim sam. Sa mnom je šest miliona tužitelja! Ali, oni ne mogu ustati, uperiti prst optužbe u onoga koji sjedi na optuženičkoj klupi i uzviknuti: ‘Optužujem.’ Jer, njihov pepeo je nagomilan na brežuljcima Aušvica i poljima Treblinke, i rasut po šumama Poljske. Njihovi grobovi su rasijani širom Evrope. Njihova krv vapi, ali se njihov glas ne čuje. Stoga ću ja biti njihov glasnogovornik i u njihovo ime iznijeti strašnu optužnicu.” – 17. aprila 1961. godine, u Jerusalimu, Gideon Hausner, glavni tužilac u sudskom procesu protiv zloglasnog arhitekte tzv. “Konačnog rješenja”, ovim riječima je započeo svoje izlaganje; riječima koje su, toga dana, ugrađene u temelje moralnog spomenika posvećenog žrtvama Holokausta; riječima koje opominju na zlo i njegovu banalnost; riječima čiji eho čujemo i danas.

I danas, niko od nas nema pravo da govori u ime žrtava genocida u Srebrenici. I danas, svako od nas ima obavezu da podigne glas protiv njihovog unižavanja. I danas, poštovane kolege, ja želim da vas, u najboljoj namjeri, na tu obavezu podsjetim. Jer, kako je to jednom kazao uvaženi poslanik ovog Parlamenta i moj dragi prijatelj, čije prezime je 16 puta upisano na spomen-zidu Memorijalnog centra u Potočarima, “svaka žrtva je naša; i, nijedan zločinac nije naš”.

8,372. Pokušajte da brojite do 8,372. I, pritom, pokušajte da svake sekunde zamislite po jedno lice nekoga koga poznajete. Zamislite đecu koju volite najviše na svijetu i za koju biste i sami život dali; i zamislite stare o kojima svakodnevno brinete i koji su godine svog života poklonili vama. I onda, stanite pred ogledalo i pokušajte izgovoriti “generale, nek je tvojoj majci hvala”. Ili makar, običaja radi, “učestvujem u žalosti za vašim odlaskom, generale”

8,372. “Ako zaboravimo Srebrenicu i njene žrtve, naše će duše postati kamen” – kazao je 2024. godine Menachem Rosensaft, bivši potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa, sin dvoje preživjelih iz nacističkih logora smrti. “Stojimo ovdje u Potočarima, sjećamo se, tugujemo za milionima jevrejskih muškaraca, žena i djece koji je sistematski ubio njemački SS i njihovi međunarodnih pomagači u Auschwitz-Birkenau, Treblinki, Majdaneku, Bergen-Belsenu, Buchenwaldu i svim drugim mjestima horora. Sjećamo se Srba, Jevreja i Roma koji su pobijeni od strane ustaša u Jasenovcu… Stojeći ovdje danas u Potočarima, takođe tugujemo i sjećamo se hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka – Bošnjaka muslimana – koje su ubili bosanskosrpski četnici u genocidu u Srebrenici jula 1995. godine… I dok mi danas ovdje ne možemo promijeniti prošlost, možemo i moramo učiniti sve što je u našoj kolektivnoj moći da promijenimo budućnost… I to moramo učiniti zajedno, kao muslimani, kao Jevreji, kao hrišćani, kao ljudska bića.”

I nama se, poštovane kolege, danas valja dokazati pred svijetom, zajedno, kao ljudima. I valja Crnoj Gori i našim prijateljima u okruženju poslati poruku da mi istinski razumijemo onoga na koga se, tako ponosni, tako često pozivamo, kada kaže – “Ah, kako je zemlja napunjena s idolima svakoga izroda! O, kako je lice svemoguće mračna glupost obezobrazila! I da u nama ne stanuju oni “pakleni duhovi” koji su svijet znali “u ad pretvoriti”.

I da u naše ime, niko nije mogao reći i da nikada ne može ponoviti: “I kad god krenem pored Sarajeva, svratim, ubijem nekog usput.”

Da u naše ime, niko nije mogao reći i da nikada ne može ponoviti: “Velešiće tuci i Pofaliće tuci, tamo nema srpskoga življa mnogo… Ali idi na artiljerijsko osmatranje, da ne mogu da spavaju, da razvučemo pamet njihovu.”

Da u naše ime, niko nije mogao reći i da nikada ne može ponoviti: “Neće ništa da ode iz Dalmacije, osim dece ispod 10 godina, ako ovako nastave. Sve što je starije od 10 godina i mlađe od 75 godina stradaće u Šibeniku i nijednu kuću ostaviti nećemo.”

Da u naše ime, niko nije mogao reći i da nikada ne može ponoviti: “Evo nas 11. jula 1995. u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednoga velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad i došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, osvetimo Turcima na ovom prostoru.”

“Ja sam samo slijedio naređenja”, kazaće Adolf Ajhman, pred sudom u Jerusalimu.

“Branio sam svoju zemlju i svoj narod”, kazaće Ratko Mladić, pred sudom u Hagu, 6 decenija kasnije.

A mi? Šta ćemo danas reći mi?

(Antena M)