Policijska brutalnost posljednje dvije sedmice protivna je ne samo albanskom zakonu, već i međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Na primjer, policija ili pojedinci povezani s režimom bacaju suzavac odozgo, što se ne bi smjelo događati. Kanisteri suzavca izrađeni su od metala i vrlo su vrući, a ako se bace odozgo, mogu vas ozbiljno povrijediti. Puno je ozlijeđenih. Neki su završili u bolnici, ali mnogi to odbijaju jer bi mogli biti uhapšeni, kaže aktivistkinja i radikalna feministkinja, doktorandkinja pri Centru za studije jugoistočne Europe Univerziteta u Grazu

Policijsko nasilje protiv građana koji traže osnovna prava, testirajući stepen demokratije u kojem žive, u porastu je svuda u svijetu. Vodeni topovi, premlaćivanja, suzavci, hapšenja slike su Europe posljednjih nekoliko sedmica. U Albaniji, gdje se protesti dešavaju već mjesecima, policija, čini se, primjenjuje “europske standarde”, ne ustručavajući se primjene brutalne sile. Od kraja prošle sedmice na ulicama su i protuterorističke jedinice, a protiv demonstranata se koriste gumeni meci i snažne baraže suzavca. Analizom snimaka sa društvenih mreža, novinari magazina Turning Point utvrdili su da je značajan dio istrošenog streljiva nabavljen od talijanskih proizvođača. Dio istrošenog streljiva dokumentirala je albanska odvjetnica Dea Nini u 146 stranica dugom izvještaju “Albanija: Policijska upotreba sile i odgovornost tijekom studentskih protesta u oktobru 2026“. U izvještaju se dokumentuju ozljede vrata i prsa zadobivene pod nejasnim okolnostima. Prema uputama UN-a, kinetički projektili nikada se ne smiju ispaljivati izravno u gornji dio tijela, vrat ili glavu.

Na ulicama Tirane od 5. oktobra je i Gresa Hasa, aktivistkinja, radikalna feministkinja, autorica i doktorandkinja pri Centru za studije jugoistočne Europe Univerziteta u Grazu. Nedjelju, 25. oktobra, kada smo finalizirali ovaj razgovor, Gresa je provela u kući nakon što se dan ranije tokom protesta našla pod mlazom vodenog topa koji je izbacivao narančastu tečnost. Kaže da je satima nakon što je bila izložena ovoj tečnosti osjećala kako je peče koža.

Što se događa u Albaniji ovih dana i kakva je situacija na ulicama?

Situacija nije baš sigurna. Mnogo je policijske brutalnosti. Policija ne napada studente samo tokom protesta, već i nakon. Doslovno, policija i pojedinci koje je ubacio režim i koji su odjeveni kao civili love ljude, uključujući maloljetnike i sve koje smatraju metom, što može biti bilo ko; mogla bih biti ja ili bilo ko drugi na ulicama.

Trenutni studentski protesti u Albaniji nisu izolirana pobuna, već dio masovnog, za nas neviđenog protestnog pokreta koji je započeo krajem maja, takozvana flamingo revolucija. Početak protesta je povezana sa lokalnom ekološkom krizom koja je započela u Zvërnecu, dijelu zaštićenog ekološkog područja lagune Vjosa-Narta u zapadnom dijelu zemlje. No, to se brzo proširilo i sada obuhvata i druga društvena pitanja, a uključio se veliki broj stanovništva. Dakle, ono što je započelo kao lokalna ekološka borba pretvorilo se u masovni pokret protiv korupcije i za vladavinu prava i demokratiju.

Albanija je poluautokratski režim koji postaje sve autokratskiji. U posljednjih sedam dana Edi Rama je ne samo Albancima već i cijelom svijetu pokazao pravo lice svog režima, posebno s obzirom na drakonske mjere poduzete protiv demonstranata, poput prijetnji univerzitetskim profesorima gubitkom posla zbog podrške studentima; nagrađivanja policajaca koji koriste prekomjernu silu, uključujući maloljetnike, s 2.500 eura iz državnog proračuna za hitne slučajeve; prijetnji studentima koji protestuju i njihovim porodicama financijskim kaznama i daljnjim progonom. Nedavno je uveo i neposredne zakonske mjere koje ograničavaju mirno okupljanje, građanski neposluh, slobodu izražavanja, uključujući način na koji koristimo i što objavljujemo na našim društvenim mrežama ako je vezano za političku situaciju i proteste.

Također, dodatno maltretira demonstrante izdvajajući neke od njih, otkrivajući njihove slike, imena, dob i akademske institucije s kojima su povezani te izmišljajući priče o njima. To je taktika koju većina vas možda poznaje iz režima Aleksandra Vučića u Srbiji. Moram priznati da su, nažalost, Vučić i Rama vrlo slični u svojoj retorici i načinu na koji su odlučili nositi se s nezadovoljstvom i protestnim pokretima protiv svojih režima. Kao što se Vučić ponašao prema studentskim protestima u Srbiji povećavajući nasilje i represiju, Rama je odlučio učiniti isto. Nikada prije nismo vidjeli ovu razinu policijske brutalnosti u Albaniji. Nisam ni sigurna jesmo li je vidjeli negdje drugdje u regiji u ovoj mjeri u posljednje vrijeme.

Svakodnevno sam na protestima i razgovaram sa studentima i s drugim građanima koji sudjeluju. Ima toliko starijih ljudi koji se pridružuju. Govorim o ljudima starijim od 70 godina, osobama sa invaliditetom… I znate, vrlo je dirljivo čuti mlade, takozvanu generaciju Z, kada viču na policiju i govore da će tu biti svaki dan, da ih se ne može zaustaviti

Možete li nam reći nešto više o Rami koji je, čini mi se, na početku bio neko ko je imao prilično podršku Albanaca. Što se dogodilo i kako je postao ono što je danas?

Pa, neću se složiti s vama da je imao podršku Albanaca. Rama je došao na vlast 2013., glasovi koje je dobio nisu bili za njega, nego protiv Salija Berishe. U Albaniji kažemo da je razlika između njih dvojice u tome što nas je Berisha ubijao (21. siječnja 2011. četiri mirna prosvjednika su upucana iz ureda tadašnjeg premijera Berishe), a Rama nas šalje u zatvor. Pretpostavljam da Rama sada mijenja i tu taktiku jer izgleda kao da je spreman učiniti sve da ostane na vlasti.

Da li sada postoji neka politička stranka koja može doći nakon njih dvojice?

Trenutno Albanija nema opoziciju. Ipak, posljednjih je godina iz građanskih pokreta nastalo nekoliko novih političkih stranaka. Tako postoje tri nove stranke, uključujući Pokret Zajedno, koji je jedina ljevičarska stranka koja predstavlja radničku klasu Albanaca. Nastali su iz studentskog aktivizma i sindikalnog organiziranja. Stranku čine profesori, mladi stručnjaci i studenti. Imamo još dvije stranke, ideološki desne i one su više nacionalističke. Dakle, ovo je trenutna situacija.

Spomenuli ste maj i početak flamingo revolucije. Kako su povezani trenutni protesti sa tim?

Flamingo revoluciju pokrenuo je luksuzni projekt koji su podržali Jared Kushner i Ivanka Trump, a koji bi se trebao graditi u području Zvërneca. To je dio ekološki zaštićene lagune Vjosa-Narta. Predviđen je i drugi projekt za Sazan, najveći albanski otok, bivšu vojnu bazu i vjerojatno ekološki najbogatiji. Oba su područja ekološki zaštićena. Građani nisu imali pojma što se događa na terenu kada su građevinski radovi već započeli. Sve je izašlo na vidjelo nakon što je jedan aktivist bio na terenu iz osobnih razloga i vidio da su teški strojevi već počeli raditi, uništavajući dine. Stoga je protest započeo s tek desetak aktivista i lokalnih građana u Zvërnecu. Dobio je zamah i rastao nakon što su ih napali muškarci odjeveni u crno povezani s jednim od glavnih oligarhijskih poduzeća u Albaniji. Shefqet Kastrati je domaći partner u ovom projektu. Mediji su, naravno, na početku bojkotirali sve ove proteste. Ali kada su ljudi na društvenim mrežama vidjeli snimke nasilja koje su počinili Kastratijevi “žestoki momci”, a posebno kako se ovo nasilje odvijalo pred državnom policijom koja nije intervenirala i štitila napadače, odlučili su da je to to… Da su devi slomljena leđa…

Važno je shvatiti da ovo nije izolirani incident. Albanci su vidjeli slične slike i drugdje u zemlji, sa sličnim projektima koji su transformirali ne samo ekološki zaštićena područja već i kulturna i povijesna mjesta, gdje se javno ili privatno zemljište oduzima i daje velikim poduzećima, bilo lokalnim ili stranim. Središte Tirane pretvorilo se u veliki stroj gdje mafija trenutno pere novac kroz slična “strateška ulaganja”. Građani osjećaju da su se cijela država i institucije pretvorile u poduzeće za mafiju, za pranje novca, i da im više ne služe. To je ono što nas je sve izvelo na ulice.

Gotovo pet mjeseci građani i studenti mirno su protestovali. No, Ramin režim to je onemogućio. U julu i u dijelu juna Albanija je dobila neviđenu međunarodnu medijsku pokrivenost – mediji iz cijelog svijeta dolazili su ovdje. Kada su konačno otišli, režimska represija protiv demonstranata je započela. Kada god bi se ljudi okupili kako bi mirno protestovali, bivali su nezakonito hapšeni, čak i pretučeni. Rama je u jednom trenutku otišao toliko daleko da je dao intervju za Financial Times i rekao albanskim građanima: “Jebite se.”

U oktobru, kada su se studenti vratili u učionice, organizirali su vlastite proteste. Na zahtjeve za poništenje projekta u laguni Vjosa-Narta, ukidanje odredbi Zakona o zaštićenim područjima iz 2024. koje su otvorile put intervenciji u tim područjima, kao i Okvira za strateška ulaganja koji opravdava otimanje zemljišta, dodali su nove. Sada traže i bolje uslove za školovanje i prosperitet za studente nakon diplome. U središtu zahtjeva leži beskompromisni zahtjev za ostavkom Edija Rame. Međutim, ovaj put su odlučili da neće prihvatiti više policijskog nasilja i da će uzvratiti. I sada smo u situaciji u kojoj su studenti reagirali na nasilje, a država je pokrenula perverzan odgovor na demonstrante. Policijska brutalnost posljednje dvije sedmice protivna je ne samo albanskom zakonu, već i međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima koje je Albanija ratificirala. Na primjer, policija ili pojedinci povezani s režimom bacaju suzavac odozgo, što se ne bi smjelo događati. Kanisteri suzavca izrađeni su od metala i vrlo su vrući, a ako se bace odozgo, mogu vas pogoditi u glavu i ozbiljno povrijediti. Puno je ozlijeđenih. Neki od njih su završili u bolnici, ali mnogi to odbijaju jer bi mogli biti uhapšeni. U posljednjih nekoliko dana policija je učinila dijelove Tirane i centar grada izrazito nesigurnima. Ako ste mlađi od 35 godina, a posebno ako ste u dvadesetima ili čak tinejdžeri, oko 14 ili 16 godina, a još više ako ste mladić u…

Mislim da nam studentski protesti u Albaniji ili Srbiji daju okvir da regiju promatramo kroz drugačiju prizmu, da zamislimo drugačiju vrstu Balkana, onu u kojoj su drugovi a ne neprijatelji, gdje jedni drugima pružamo ruku protiv režima koji žele naš gnjev

Ljudi zbog toga odustaju ili ih je više na ulicama?

Ovo je vrlo zanimljivo jer se ljudi sve više pojavljuju na ulicama. Nakon 35 godina od pada komunističke diktature 1991., Albanci su konačno uspjeli prevladati strah. Rama pokušava koristiti sve vrste represije, a ipak se ljudi ne boje. Svakodnevno se okupljaju u velikom broju na ulicama. Ne govorim samo o Tirani. Trenutno imamo prosvjede u 14 drugih gradova u Albaniji i mislim da ne govorimo dovoljno o činjenici da je periferija zemlje na ulicama. Smatram da je to još važnije. Mnogi ljudi u središnjoj Tirani pripadaju drugačijem ekonomskom i društvenom sloju i imaju različite mreže podrške koje ih mogu održati, dok oni izvan glavnog grada nemaju što izgubiti.

Vrlo je dirljivo ovo što se događa. Svakodnevno sam na protestima i razgovaram sa studentima i s drugim građanima koji sudjeluju. Ima toliko starijih ljudi koji se pridružuju. Govorim o ljudima starijim od 70 godina, osobama sa invaliditetom… I znate, vrlo je dirljivo čuti mlade, takozvanu generaciju Z, kada viču na policiju i govore da će tu biti svaki dan, da ih se ne može zaustaviti. Oni kažu, bit ćemo na ulicama jer nemamo što izgubiti. Dakle, možete nas tući, možete ići toliko daleko da nas ubijete, ako vam je to namjera, ali mi se ne povlačimo jer smo narod koji zaslužuje slobodu i dostojanstven život.

Posljednjih nekoliko godina ekonomska situacija je stvarno teška, posebno nakon COVID-a sa inflacijom. U Albaniji stalno imate inflaciju zbog prljavog novca koji ulazi na tržište od organiziranog kriminala i koji se pere u glavnom gradu i uz rivijeru. Posljedično, životni uvjeti su stvarno teški, posebno za mlade poput studenata. Teško je pronaći posao. Čak i ako ga nađete, vjerojatno ćete biti iskorišteni i nećete biti dovoljno plaćeni, a ponekad uopće nećete biti plaćeni. Nalazimo se u kontekstu u kojem sindikati ili ne postoje ili ih je režim kooptirao, pa je jedina perspektiva koja je preostala mladima migracija. Ali sada govore da ne žele otići, da je Ramin red da ode. Žele ostati u ovoj zemlji i ovdje izgraditi svoje živote.

Možete li porediti proteste u Albaniji sa onim što se trenutno događa u brojnim gradovima EU-a, a također i sa onim što se događa u Srbiji?

Ovo je drugačija vrsta usporedbe. Naravno, postoji mnogo više sličnosti sa Srbijom nego s Francuskom. Ali svi ovi protesti imaju nešto zajedničko: vrlo specifičan generacijski ustanak. I to nije samo nezadovoljstvo ili nestašluk. To je stvarna pobuna, usmjerena na ekonomski sistem koji više ne funkcionira. Neoliberalni sistem ne funkcionira! Ne pruža građanima, posebno mladima, prosperitet koji zaslužuju i kojem su se nadali. Stambeno zbrinjavanje postalo je nemoguće; svakodnevni život postao je prava borba. Posebno kada je ovakav ekonomski model postavljen u korumpirani i autoritarni ili poluautoritarni kontekst.

Postoje mnoge sličnosti sa protestima u Srbiji. Studenti u Albaniji dijele informacije o tome što se događa u Srbiji, uključujući izlazak studenata na izbore. Oni to gledaju u pozitivnom svjetlu, kao mogućnost koju bi mogli poduzeti u budućnosti. I ovo je prvi put da se to događa. Također, mnogi ljudi iz Srbije kontaktirali su mene ili moje prijatelje i kolege, dajući nam podršku jer su u stanju prepoznati isti autoritarni i nasilni, represivni obrazac u Rami kao i u Vučiću i obrnuto. I ovo vidim prvi put.

Još uvijek postoji ogroman nacionalistički zid između naših društava. I naravno, u srpskom studentskom pokretu postoji mnogo nacionalističkih i ultranacionalističkih elemenata. Na primjer, memorandum o Kosovu koji su objavili u svibnju nešto je što sam lično kritikovala, kao i drugi. Mislim da je prije svega opasan, a ujedno i vrlo nepotreban jer šteti onome za što se studenti zalažu, a to su demokratske vrijednosti i vladavina prava. Slično tome, u odnosu na prošlost, bilo da se radi o etničkom čišćenju na Kosovu ili genocidu u Bosni, ne postoji samo kolektivno poricanje, već i stalno veličanje ratnih zločinaca. Sprovod Ratka Mladića u Srbiji bio je najočitiji primjer toga. To se treba i mora kritizirati.

Već ste godinama na ulicama Tirane. No, bojite li se za svoju sigurnost sada? U više navrata otvoreno ste se sukobljavali s Ramom i režimom. Pišete o tome, razgovarate s međunarodnim medijima… Jeste li sigurni i kako se sada osjećate?

Pa, nisam uplašena i to sam posebno shvatila kada sam bila na protestu prije nekoliko dana s prijateljima i jedan od policajaca je uperio pištolj u nas, onaj kojim pucaju na demonstrante gumenim mecima. Shvatila sam da se ne bojim, samo sam jako bijesna. Štoviše, među građanima postoji toliko solidarnosti i podrške. Brinemo se jedni o drugima, pomažemo se i štitimo. Prekrasno je i inspirativno. Stalno provjeravamo jedni druge, brinemo se da su svi sigurni i da nisu ozlijeđeni. Ali, brinem se da bi moglo biti situacija u kojima se neću moći zaštititi na protestima ili da neću moći zaštititi svoje prijatelje i da bi oni mogli biti sljedeći koji će biti ozlijeđeni ili tko zna što… Prvi put mi je malo teško predvidjeti kako bi se stvari mogle odvijati. Prošle sedmice samo u Tirani bilo je preko 500 hapšenja. To je važno, no nemamo jasnu sliku kakva je situacija u drugim gradovima, gdje TV kamere ne prodiru. Ne znamo koliko je ljudi uznemiravano, napadano, ozljeđivano i uhapšeno u Draču, Vlori, Skadru, Korči itd.

Na kraju, postoji li neka poruka za regiju iz Albanije sada?

Ono s čime se studenti i građani suočavaju u Albaniji, ili Srbiji, na kraju dana nije toliko drugačije od onoga s čime se studenti ili građani suočavaju u drugim zemljama, poput Bosne, Sjeverne Makedonije ili Kosova. I vrlo je važno da društveni pokreti, ali i građani, ostanu u kontaktu jedni s drugima i pokažu solidarnost. Mislim, ta nam je solidarnost potrebna više nego ikad. Ljudi protestuju za demokratiju i vladavinu prava u Albaniji. Sigurna sam da situacija u Bosni nije puno drugačija. Rekla bih da je čak i složenija nego što je drugdje u regiji. I mislim da je ključno da se odučimo od svega što su nam nametnuli ovi korumpirani režimi i obrazovni sistem koji je nanio više štete nego što je pomogao u obrazovanju ljudi. Nacionalizam je jedna od društvenih gangrena koja je još uvijek tako jaka u našoj regiji. Mislim da nam studentski protesti u Albaniji ili Srbiji daju okvir da regiju promatramo kroz drugačiju prizmu, da zamislimo drugačiju vrstu Balkana, onu u kojoj su drugovi a ne neprijatelji, gdje jedni drugima pružamo ruku protiv režima koji žele naš gnjev. Jer naši neprijatelji su te korumpirane vođe i mafijaške mreže koje im pomažu da ostanu na vlasti, kao i ekonomski sistem koji nas lišava dostojanstva.

Nidžara Ahmetašević (Portal Novosti)