„Lako je bilo izglasati osnivanje Tribunala tog februara 1993, ali mogu vam iskreno reći da niko nije vjerovao da će to profunkcionisati.“ Riječi Madeleine Albright, tadašnje američke državne sekretarke, kazane 2002. godine, dugo nakon što je napustila politiku, potvrdiće istinu koju su znali mnogi akteri i dobro obaviješteni posmatrači borbe za opstanak Tribunala u njegovim ranim godinama. Tu borbu su uglavnom vodili predani tužioci i nekolicina sudija koji su istinski bili posvećeni pravdi i svjesni snage mandata i ovlasti Tribunala kakvu su mu, čini se i nehotice, dali politički gospodari Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Sve ostalo je historija, je li, koju su ispisali upravo ljudi koje pominjem. A pominjem ih zato što je u nedjelju, 8. septembra 2024. godine otišao jedan od najboljih među njima.

Nakon duge i iscrpljujuće borbe sa teškom bolešću, u Connecticutu, umro je Mark Harmon, američki tužilac koji je 17 godina svog života posvetio istragama i suđenjima na Tribunalu. Mark Harmon je napisao prvu verziju optužnice protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Mark Harmon je vodio tužilački tim u predmetu protiv Radislava Krstića, u kojem je izrečena prva presuda za genocid na nekom međunarodnom sudu od Nürnberga. Mark Harmon je, zajedno sa Jean-Renéom Ruezom, Peterom McCloskeyjem, Magdom Karagiannakis i Andrewom Cayleyem, najzaslužniji za to što danas imamo planinu dokaza o genocidu u Srebrenici i nekoliko presuda za genocid pred Tribunalom i presudu Međunarodnog suda pravde koja je potvrdila te presude za genocid. Mark Harmon je bio glavni tužilac u predmetima u kojima su prvostepeno osuđeni Momčilo Krajišnik i Momčilo Perišić (koji će, uz krajnje problematično obrazloženje, biti oslobođen u žalbenom postupku). Mark Harmon je iznudio priznanja krivice Biljane Plavšić i Miroslava Deronjića, između ostalih.

Mark Harmon je, prije nego što će ostaviti uspješnu karijeru u Americi i priključiti se Tužilaštvu MKSJ-a, kada, kako to reče Albright, niko nije očekivao da će od toga išta biti, obavljao dužnost zamjenika javnog pravobranitelja u okrugu Santa Clara u Californiji, a kasnije i federalnog tužitelja u Washingtonu. Doktorirao je pravo 1971. na pravnom fakultetu Hastings College of Law, na Univerzitetu California. Predavao je pravo na Univerzitetu Stanford, a od 2012. do 2015. služio je kao sudija na Tribunalu za zločine Crvenih Kmera u Kambodži, nakon čega se penzionisao.

Uvijek tih i ljubazan, nije volio kameru i rijetko je istupao javno van sudnica i poneke konferencije o međunarodnom pravu. Ali se uvijek odazivao na svaki poziv koji je dolazio iz Bosne i Hercegovine, a naročito na pozive da govori mladima i da razgovara sa porodicama žrtava. U jednom od zadnjih opširnijih intervjua koji je 2018. dao za knjigu „Na strani čovječnosti“ Pokreta majki enklava Srebrenica i Žepa, poručio je: „Drago mi je što imam odlične odnose sa preživjelima i porodicama žrtava koje sam upoznao tokom svog rada na Tribunalu, naročito sa porodicama i majkama žrtava genocida u Srebrenici. Imam ogromno poštovanje prema njima zbog njihove hrabrosti uprkos nepojamnim tragedijama kroz koje su prošli, zbog njihove nepokolebljive borbe da se oda počast žrtvama genocida, zbog njihove borbe da svijet nikada ne zaboravi strahote koje su ovdje počinjene. Ako bih imao išta da im, ili da vama, poručim to bi bilo da se držite, da ostanete jaki, da ne dozvolite nikada da se srebrenička tragedija zaboravi. Svijet je bolje, sigurnije mjesto zbog vas i onoga što radite.“

Teško je pisati osmrtnicu nekome za koga znate da nije volio pohvale i velike riječi o sopstvenom djelu. Ali, oprostiće mi Mark, znam da hoće, i jednu malu, ličnu notu. Kada sam dobio posao na Tribunalu 2000. godine osjećao sam sreću kakvu vjerovatno osjećaju dobitnici nekih velikih nagrada, Nobelove recimo, ili milionskog dobitka na lutriji, osvajači svjetskog prvenstva u fudbalu, ne znam. Taj osjećaj nemjerljive sreće dolazio je dijelom iz spoznaje da sam dobio priliku da doprinesem prvom pokušaju da se kazni najcrnji šljam koji nam je svojom bezočnošću, krvoločnošću, svojim zlom, svima uništio živote, a dijelom iz ushićenosti što ću raditi sa ljudima koje sam i tada, i zauvijek, smatrao istinskim herojima. Kao dijete moji heroji su bili dr. Mladen Stojanović i Šoša Mažar. Kasnije su to postali Peter McCloskey, Nick Koumjian, Alan Tieger, Gabrielle Kirk McDonald, Wolfgang Schomburg. I ponajveći među njima, Mark Harmon.

Neka ti je vječna slava i hvala, prijatelju. Ostali smo ti dužni dovijeka.

Refik Hodžić (nomad.ba, foto: remember.ba)