Prije sedam godina, u listopadu 2019., u Zagrebu je održana pretpremijera dokumentarca “Dječje prihvatilište Sisak” autorice Nade Prkačin u produkciji katoličke televizije Laudato. Događaj je privukao kremu političke, crkvene i desničarske misli, uključujući izaslanike Ureda predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ministra branitelja Tome Medveda, gradonačelnika Milana Bandića i biskupa Vladu Košića. Nakon što je klapa Hrvatske ratne mornarice Sveti Juraj otpjevala himnu, na ekranu su se pojavila lica Igora Vukića, Romana Leljaka, Vlatke Vukelić, Ante Belje i svećenika Jurja Batelje.

Uz melodramatičnu glazbenu pratnju, objašnjavali su uzroke i posljedice bitke na Kozari čija je posljedica prihvatilište iz naslova filma. Prema njihovim tvrdnjama, sredinom 1942. pripadnici njemačke vojske i snaga NDH pokrenuli su na području sjeverozapadne Bosne akciju oslobađanja teritorija od četnika i partizana koji su nastojali destabilizirati legalnu ustašku državu i na tom putu spaljivali sela.

Nadalje, prije operacije Nijemci su zabranili napade na civile, obećavajući pomilovanje svima koji nenaoružani izađu iz šume, što su naposljetku i ostvarili. Srbi s Kozare odvedeni su u prihvatilišta poput Jasenovca i potom na rad u inozemstvo, a njihova djeca u dječje prihvatilište Sisak. Zahvaljujući Anti Paveliću i institucijama legalne NDH, veći dio srpske nejači spašen je uz pomoć nadbiskupa Alojzija Stepinca i Katoličke crkve.

Nakon završetka projekcije, uradak je popraćen pljeskom publike i državnih emisara, čime je završen jedan od važnijih desničarskih događaja 2019. godine, ujedno rijetko odiozan primjer fašističke propagande u suvremenoj hrvatskoj povijesti, sve pod pokroviteljstvom Republike Hrvatske.

Ustvari, tijekom ofenzive na Kozari, u kojoj se u njemačko-ustaško-četničkom obruču našlo oko 90.000 civila, masovno su likvidirani zarobljeni partizani i civili. Tisuće djece deportiranih i umorenih roditelja poslano je u logore. Humanitarka Diana Budisavljević iskoristila je veze s Nijemcima i dobila dozvole ustaških vlasti za spašavanje djece koja su iz logora inicijalno odvedena i u Sisak.

Suprotno nazivu filma, tamo nije bilo “prihvatilište”, već logor za djecu kroz koji je prošlo između 5.000 i 7.000 djece. Zbog nehumanih uvjeta, u njemu je preminulo više od 1.100 djece. Poslije rata upravnik Antun Najžer osuđen je na smrt strijeljanjem. Još za vrijeme rada sisačkog logora ustaška propaganda koristila je taj kompleks za širenje priče o velikodušnosti ustaškog režima prema narodu nad kojim je zapravo vršio genocid. Osamdeset godina poslije, ustaška promičba ušla je u film koji su legitimirale hrvatska vlada i Katolička crkva.

Kad je Ivica Šola na stranicama Slobodne Dalmacije nedavno iznio identične tvrdnje o Paveliću i Stepincu kao spasiteljima kozaračke djece i partizanskim tifusarima koji su svojim ustankom radili na njihovom usmrćivanju, on je samo reproducirao dugogodišnji stav crkvenjaka, uvezanih pseudohistoričara i žrtvoslovnih organizacija.

Šoline i njihove tvrdnje ni po čemu se ne razlikuju, osim u činjenici da su Crkva i njeni prirepci godinama prije toga imali otvorenu podršku Republike Hrvatske, koja traje do danas. Iz pozicije Kaptola, ključna je motivacija takvih narativa uljepšavanje biografije Stepinca, kojem su crkveni akademici po svaku cijenu odlučili dati primat u cijeloj operaciji spašavanja djece, unižavajući krunske inicijatore u ovoj priči, poput humanitarke Budisavljević.

“Pripisivati gospođi Budisavljević prvenstvo u toj akciji nije pravedno”, zavapio je u filmu Nade Prkačin jedan od sugovornika, svećenik Juraj Batelja. Dugogodišnji postulator postupka za proglašenje Stepinca svetim, Batelja je u tome ključni pojedinac. U nizu knjiga koje je napisao o njemu, važnu poziciju zauzima upravo priča o njegovoj presudnoj ulozi u spašavanju kozaračke djece.

Problem s Bateljom je u njegovom objašnjavanju šireg konteksta. Prilikom umivanja blaženikove biografije, sklon je dezodoriranju ubilačkog fundamenta ustaškog režima. U istom dokumentarcu, logor smrti opisao je kao “prihvatilište u Jasenovcu i okolici” za djecu i potom opravdao događaje u Sisku. “Vjerujem da se djeci pružilo ono što se moglo”, poručio je, dvaput napominjući da je Crkva, uz NDH, spašavala i hrvatsku siročad čija su sela popalili “partizani i četnici”.

Batelja nije jedini crkveni uglednik koji relativizira koljački Pavelićev režim. Iz istih pozicija, Kaptol se zadnjih 15 godina upro da uzroke i posljedice bitke na Kozari pervertira do krajnjih granica kako bi zamijenili uloge zločinaca i žrtava. Prije 13 godina na stranicama Glasa Koncila objavljeno je više tekstova u kojima se NDH i Pavelić uz Stepinčevu asistenciju proglašavaju stvarnim spasiteljima srpske djece s Kozare.

U ostalim tekstovima, koje su ispisivali Igor Vukić i novinar tog lista Tomislav Vuković, logor smrti Jasenovac portretiran je kao lokacija solidnih sanitarnih i prehrambenih uvjeta, prostor igranja nogometa i kazališno-glazbenih predstava, u kojem je tek šaka ljudi izgubila živote od raznih boleština. Izdavačka kuća Glasa Koncila objavila je i Vukovićevu knjigu “Kako je nastao mit (o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkome logoru)” u kojoj se negiraju službeni podaci o pomorenoj djeci.

Čitajući Glas Koncila, čovjek je mogao zaključiti da ustaše nisu bili ni zločinci ni neutralni promatrači. Zahvaljujući spašavanju djece s Kozare, oni su takoreći postali pravednici među narodima. Cijeli narativ gurao je Ivan Miklenić, dugogodišnji glavni urednik najvažnijeg crkvenog lista u Hrvatskoj.

Kad je Milorad Pupovac 2018. godine na komemoraciji u Sisku opisanu lokaciju nazvao najzloglasnijim dječjim logorom u NDH, Miklenić je takav opis nazvao “gnjusnom laži”, tvrdeći da predstavnici hrvatskih vlasti ne bi smjeli sudjelovati na komemoracijama na kojima se oživljavaju mitovi i velikosrpska istina. Praksa je nastavljena i nakon njegova odlaska; pod novim glavnim urednikom, 2022. godine, objavljen je set tekstova u kojima samouvjereno tvrde da je priča o ustaškom spašavanju srpske djece postala znanstveno dokazana činjenica.

“Znanost” o herojstvu ustaških vlasti u priču je posredno uveo Ante Beljo, jedan od osnivača HDZ-a i organizacija Hrvatsko žrtvoslovno društvo i Hrvatsko kulturno vijeće. Godine 2016. organizirao je “međunarodni znanstveni skup” pod nazivom “Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, 1941.-1947. – istina i monstruozne laži”.

Premda je nominalni cilj ovog događaja bio historiografska analiza prihvatilišta kozaračke djece u Jastrebarskom, koje ni izbliza nije nalikovalo sisačkom logoru, skup je otklizao u profašistički revizionizam koji ponajbolje utjelovljuje završna rečenica izlaganja Igora Vukića: “Moglo bi se reći – kozaračku, partizansku djecu, spašavao je Pavelić.”

Na događaju su govorili brojni predstavnici Katoličke crkve, uključujući Batelju. Prema tadašnjim medijskim izvješćima, višednevni skup uvodno je “blagoslovio” Hrvoje Šlezak, zamjenik ministra obrazovanja. Iz konferencije je rođena i morbidna komemoracija partizanskog napada na prihvatilište u Jastrebarskom u kolovozu 1942., koja se svake godine održavala u organizaciji Hrvatskog žrtvoslovnog društva i uz obaveznu prisutnost visokih dužnosnika Katoličke crkve.

Potonji su se i osobno priključili opisanom narativu 2022. godine. Sedmorica biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine – kardinal Josip Bozanić i biskupi Vlado Košić, Vjekoslav Huzjak, Bože Radoš, Milan Stipić, Ivan Šaško i Mijo Gorski – zajednički su potpisali otvoreno pismo, protestirajući protiv odluke Srpske pravoslavne crkve da u svoj kalendar svetih unese svetu djecu mučenike, “jastrebarske i sisačke”, jer su u argumentaciji te odluke katoličke časne sestre, koje su se brinule za djecu u Jastrebarskom, portretirane kao krvožedne ubojice.

Biskupi su u tom dijelu bili u pravu; dokumenti SPC-a temeljili su se na lažima i svjedočanstvima koje je pregazilo vrijeme. Nisu se, međutim, zaustavili samo na tome. Odmah u naslovu pisma izjednačili su “prihvatilišta u Sisku i Jastrebarskom”, nazivajući djecu ubijenih i protjeranih roditelja “napuštenom siročadi”, koja su od početka do kraja patila krivnjom partizana.

Dok Kaptol i žrtvoslovne organizacije šire filoustaški mrak, Republika Hrvatska podržava ih na svakom koraku materijalno i duhovno. Pored novca koji Crkva dobiva na temelju Vatikanskih ugovora, spomenute udruge uživale su sredstva iz državnog proračuna. Vlada usput daje i simboličan doprinos istoj priči. Posljednjih nekoliko godina proaktivno odbija priznati ustaški genocid na Srbima. A kako bi i priznala kad plješće i intonira himne ljudima koji tvrde da su ustaše bili njihovi spasioci.

(Portal Novosti, foto: Ustaški zločin nakon ofanzive na Kozari 1942. godine, Wikimedia Commons / javni domen)