Stopa zaposlenosti odnos je broja zaposlenih prema ukupnom broju radno sposobnih stanovnika neke zemlje, i u Europskoj uniji ona iznosi 64,2 posto. Kada Hrvatska za 20 dana uđe u Europsku uniju, sa stopom zaposlenosti od 50,7 posto zauzet će neslavno posljednje mjesto, čak i nakon Grčke. Kako se Vlada nosi s tim problemom, što traže sindikati, a što ekonomska struka?
Najnoviji podatak Eurostata da Hrvatska ima stopu zaposlenosti od svega 50,7 posto, što je 1,7 posto manje nego godinu ranije ne iznenađuje, ali nije baš neka dobra vijest. U Vladi najavljuju da je cilj da se do 2020. godine ova stopa podigne na 60 posto, a preokret trendova i u proizvodnji i u zapošljavanju očekuje se već koncem ove godine. Čeka se strane investicije, u pripremi je europski program „Garancije za mlade“, fleksibilizirat će se radno zakonodavstvo, odnosno – riječima ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića – smanjit će se birokratske prepreke. I što još?
„Idemo i sa izmjenama Zakona o mirovinskom sustavu da se može čovjek zaposliti dva sata u jednoj tvrtki, dva sata u drugoj i tako skupljati radno vrijeme do onih punih osam sati. Ja se nadam da ćemo na završetku ove godine imati dovršen sustav koji će omogućiti da ljudi brzo idu iz jednog zanimanja u drugo i da – ono što će biti karakteristika novih generacija – nećete završiti svoj radni vijek sa poslom kojeg ste učili u školi nego ćete vi ići za poslom, a ne da posao ide za vama.“
Dakle, nekih bitnih pomaka ni zaokreta nema niti će ih biti. Sindikati su na velikim prosvjedima za Praznik rada od Vlade zatražili da promijeni smjer, a premijer Milanović odvratio je da mu to ne pada na pamet. Predsjednik Hrvatske unije sindikata (HUS) Ozren Matijašević kaže za naš radio kako nije sretan što najnovije brojke daju za pravo sindikatima, a ne premijeru.
„Ovaj podatak o padu zaposlenosti je najbolji pokazatelj pogrešne ekonomske politike. Da ne budemo proglašavani za populiste i destruktivce koji ne predlažu rješenja, mi odavno zazivamo promjenu porezne politike. Porezna politika je ta koja onemogućuje nužne poduzetničke aktivnosti i koja je razlog što nismo interesantni kao destinacija za ulaganja.“
Sindikat predlaže ukidanje parafiskalnih nameta poduzetnicima koji hrane administraciju, smanjenje poreznog opterećenja građana što bi povećalo njihovu potrošnju i zaustavlilo otpuštanja u proizvodnom sektoru, i porezno opterećivanje financijskih institucija, za što je Europska unija smogla snage, ali Hrvatska još nije.
Također, oni predlažu ograničenje uvoza loše hrane i ograničenje izvoza sirovina i repromaterijala.
Predsjednik Hrvatskog društva ekonomista Ljubo Jurčić za RSE upozorava da vladajuća politika ne razumije gdje je izvor problema sa nezaposlenošću, pa – logično – ne zna ni njegovo rješenje. Po njemu ključ za nova radna mjesta nisu beneficije i pogodnosti investitorima, već – proizvodnja, a ključ za proizvodnju je definiranje proizvoda za koji postoji tržište, a koji hrvatska ekonomija može i zna proizvesti.
„Hrvatska politika ne zna što Hrvati trebaju raditi, odnosno za koje proizvodnje treba stvoriti uvjete i koji su to uvjeti koji trebaju za neku proizvodnju. Tek nakon toga dolaze potrebne investicije, ako su uopće potrebne, a nakon toga eventualno dolazi potreba za novcem.“
Ne treba izmišljati toplu vodu, već se treba posvetiti proizvodima za koje postoje tehnološki, prirodni ili iskustveni resursi. Tipičan primjer je brod iz hrvatskih brodogradilišta, ali problem je što cjenovno više nije konkurentan. Jurčić je uvjeren da bi se na takvim temeljima prilagođavanjem fiskalnog, monetarnog i tečajnog sustava za dvije godine Hrvatsku moglo pretvoriti u konkurentnu i brzorastuću zemlju.
STUPS: Bestijarijum