Na samom kraju veljače okupili smo se pod moćnim bedemima tvrđave Gripe u Splitu, kako bismo podržali svoga druga, novinara i pisca Borisa Dežulovića. Ne, nije Boro igrao balun s protivničkom momčadi iz drugog kvarta, nego smo svi zajedno – a bilo nas je – „zaigrali“ još jednu otužnu epizodu trajnog ustaškog igrokaza.

Grupa fašista naime odlučila je prokazati Borino pisanje „protiv Hrvatske i Domovinskog rata“, no za mjesto „slobode izražavanja“ nisu izabrali njegovu adresu, nego onu roditeljsku, a da bi se majka i otac u 90-tim godinama tobože zaštitili, mudri je ministar policije odlučio da bijesne kerbere izmjesti tek desetak metara dalje od ulaza u njihovu zgradu. Kordoni interventne policije rano su ujutro okružili čitav kvart, rasporedili metalne ograde kako bi odijelili nas od njih, digli su i dronove – ne pita se za trošak čitave te protuzakonite šarade – i dernek je mogao početi. S dosta utakmica u nogama, ipak smo osjetili onaj trpki okus smrada u grlu, isti osjećaj uzaludnosti, sve slušajući histerične prijetnje Dežuloviću, nama ostalima poručili su da smo četnička banda, da znaju gdje živimo…

Sloboda govora? Ili govor mržnje koji svugdje podliježe makar kaznenoj prijavi? I jesu li ti kričavci koji uznemiravaju onemoćale roditelje Dežulovića, ali i ostale susjede, tek bezopasni redikuli na koje se ne bi trebalo osvrtati? Ako jesu, čemu onda kordoni policije i koga zapravo štite? Nas od njih ili obratno? Ali nije li se i ratnog zločinca Vojislava Šešelja jednom smatralo tek smiješnom figurom koja melje o Velikoj Srbiji, a malo zatim taj je nemilice ubijao i raseljavao Hrvate u Vojvodini, zbog čega je fasovao dugu robiju u Haagu? Istog jutra, dok su nam se uši punile uvredama i prijetnjama, šef proustaške partije i premijer prepotentno je zborio kako se u svijetu događaju tektonski poremećaji, a ljevica u nas vidi samo ustaše, to jest pričinjaju joj se bijeli miševi. Te da je to baš patetično.

Dok su u Splitu ustaše urlale da su oni Hrvatska, mi banda jugokomunistička, a Boro izdajnik, s kojim zna se što treba, dotle je premijer vidio tektonske poremećaje u svijetu, ne i one pod svojim nosom. Kako i bi kad mu je uzor onaj američki lunatik, samoproglašeni vlasnik svijeta, koji jurišnim odredima, ako treba i ubojstvima, suzbija demokraciju u svojoj zemlji, ali je, evo, pokušava implementirati u Iranu. Čime? Ubojitim projektilima, dakako uz pomoć Izraela gdje je friško boravio naš ministar obrane da kupi oružje; isti čovjek koji je prije samo pola godine na koncertu Thompsona izvikao ustaški pozdrav „Za dom spremni“ sada kao izaslanik države koja je jednom itekako sudjelovala u holokaustu polaže vijenac židovskim žrtvama u državi čiji je genocidni režim zgazio palestinski narod. Da, komplicirano je, ali razumjeli ste sav paradoks, ciničnu gadost hrvatske vlade.

I da, oni koji su proučili razdoblje nacionalsocijalizma u Njemačkoj 30-tih godina, znaju kako se u prvi mah sve čini tek političkim ekscesom koji će proći, a „redikul“ koji je pučem zaposjeo vlast svakako će je ubrzo izgubiti jer narod neće pristati na represiju. Onda je taj smiješni lik, kancelar Njemačke, već u veljači ’33. donio Zakon o zaštiti naroda i društva, i sve je u samo nekoliko tjedana otišlo dođavola. Oni koji su vjerovali u snagu njemačke demokracije, slobodu i razum, te su veljače međutim shvatili da ih režim prezire više nego Židove, postali su „protudržavna banda“, a bili su srce i duh, sama srž njemačke kulture – umjetnici, novinari, pisci, glumci, režiser… Neki su Njemačku napustili u zadnji tren, na samom kraju tog februara; drugi, koji su vjerovali da su teror i zabrane umjetničkih, kazališnih izvedbi, paljenje knjiga, tek prolazna epizoda, a ne tektonski poremećaj, te se opirali emigraciji, uhapšeni su, ubijeni, deportirani u logore.

U februaru ’33. pisac i ljevičar Heinrich Mann stigao je u Frankfurt. Uzeo je sobu u hotelu, ali noć je bila kratka. Ujutro se vlakom odvezao do Kehl am Rhein, uspavanog gradića na granici gdje – kako se nada – malo tko prati vijesti o njegovom najnovijem sukobu s vlašću. S malo prtljage i kišobranom u ruci pješice ide prema mostu koji vodi preko Rajne u Strasbourg. Vidi željeznu konstrukciju koja vodi u slobodnu Francusku, srećom ima važeću vizu koju policajac pažljivo proučava, a onda mu mahne rukom da prođe. Stupivši na drugu, lijevu obalu Rajne, Mann osjeća golemo olakšanje. Na sigurnom je. Do smrti neće kročiti na njemačko tlo.

Bertolt Brecht, dramatičar i komunist, sklanja se na vrijeme u privatni sanatorij jer žbiri znaju njegovu berlinsku adresu, potom bježi u Beč, pa u Zurich gdje posve izoliran životari, pa u Dansku odakle će pred nacističkom čizmom pobjeći u Kaliforniju. To je samo insert muke dvojice pisaca, od njih bezbroj iz knjige „Veljača 1933., zima književnosti“ u kojoj novinar i pisac Uwe Wittstock detaljno, taksativno opisuje kobne sudbine ljevičara i „protudržavnih elemenata“ pod režimom jednog karikaturalnog „lunatika“.

Zato je – premda uzalud – preporučam hrvatskom premijeru koji demokratskom slobodom govora smatra nasilne prijetnje uličnih falangi upućene najboljima među nama. Falangi koje su s lanca puštene upravo njegovom voljom.

(Tačno.net)