Brisanje prošlosti i sistemsko negiranje zločina u Višegradu upravo je brutalno demonstrirano na sajmu turizma u Beogradu gdje se hotel Vilina Vlas promovira uz cinični slogan „Od kulture do avanture“. Koje kulture? Kulture laži u koju je ugrađen još jedan toponim surovosti što ga je, da je imalo ljudskosti, trebalo sravniti sa zemljom. Ovako, prešlo se u višu fazu zla kada se pod egidom kulture nude aranžmani za sobe s mirisom krvi i sjenama tolikih žena čiji je život zaleđen u Vilinoj Vlasi 1992.

Važni su turistički sajmovi. Pa se održavaju u svjetskim metropoloma gdje onda države ističu svoje prirodne i kulturne ljepote kako bi se privukao što veći broj gostiju. Gubave države, i dandanas u tranzicijskom modu poput naših balkanskih, naročito se trude jer ili od turizma, kao Hrvatska, doslovce žive, ili poput ostalih tek zakoračuju u blagodati turizma. Elem, u Beogradu je održan Međunarodni sajam turizma, zna se da Srbija ima što ponuditi, a još kad se pridruži i sestrinska državica – Republika Srpska – nema toga tko će odoljeti prirodnim i kulturnim čarima tih dviju država.

Među valjda najatraktivnijim ponudama našao se i jedan zdravstveno-turistički biser Višegrada, prelijepog grada na obali Drine, a može se u blizini posjetiti i Andrićgrad, ekscentrično zdanje što ga je svojevremeno podignuo poznati režiser Emir Kusturica, čije ime sigurno ima dodatnu turističku težinu. Reklamira se, uglavnom, kao mjesto zdravlja i ljekovite prirodne vode, kompleks hotela Vilina Vlas čije već samo ime sadrži u sebi neodoljivu notu nježnosti.

Ali kad se već pretvoriš u radoznalog turistu, sigurno te zanima i povijest mjesta u kojemu odsjedaš, a nedavna prošlost Viline Vlasi svakako bi mogla poslužiti kao valjan predložak za horor film, nipošto ne kao romantično mjesto u kojemu se gosti mogu liječiti, plivati u bazenu, disati zdravi planinski zrak, tražiti ljudske kosti po dnu Drine… A ne, pomiješala sam ovo zadnje, ili ipak ne? Jer proces destrukcije i etničkog čišćenja Višegrada iz 1992., kada su Bošnjaci činili više od 60 posto stanovništva, svakako je jedan od najsurovijih primjera sistemskog nasilja, i ne samo na prostoru BiH. A središnje mjesto kronike terora čini upravo hotel i banjsko lječilište Vilina Vlas, pretvoreno tih kobnih dana u koncentracijski logor koji je svojim kapacitetima i izoliranošću bio idealno mjesto za operaciju etničkog čišćenja Bošnjaka, ali prije svega besplatni bordel. Pod komandom vođe okrutne srpske paravojne jedinice Beli orlovi, u Haagu osuđenog Milana Lukića, hotelske sobe postaju mjesta dugotrajnih silovanja Bošnjakinja, njih više od 200, među njima i djevojčice od 14 godina. I nije Vilina Vlas bila jezivi incident nego planska strategija uništavanja bošnjačkog stanovništva, a silovanje nacistički biološki inženjering; nasilnici su govorili žrtvama da će „rađati Srbe, a ne Turke“.

Tu strašnu stranu povijesti Viline Vlasi, nezamislive patnje tolikih žena, najbolje ilustrira slučaj mlade Jasmine Ahmetspahić koja je nakon četiri dana neprekidnog mučenja i silovanja počinila samoubojstvo skočivši s prozora hotela. Njene kosti pronađene su tek 2010. u masovnoj grobnici na dnu jednog isušenog dijela rijeke Drine u koju su bacana tijela Bošnjaka, prethodno selektiranih upravo u Vilinoj Vlasi, odakle su odvođeni na obalu Drine i tamo streljani. Neki su zločinci osuđeni, većina nije, a nekažnjeno je prošao i direktor ratnog hotela i toliki drugi počinioci upravo onih zločina koji su nemjerljivi po svojoj surovosti – višednevna silovanja od kojih se žene, o djevojčicama da i ne govorimo, nikada ne mogu posve oporaviti.

Nakon rata, pak, kao i u Hrvatskoj, počinje proces sistemskog negiranja vlastitih zločina, ratni logor Lora u Splitu, na primjer – mjesto krvavih i dugotrajnih mučenja srpskih građana Splita – nikada nije priznat, a kamoli obilježen kao mjesto ratnog zločina, nego je to vojni kompleks s brojnim sadržajima, a Vilina Vlas prolazi također zastrašujući proces brisanja zla. Unatoč pisanju svjetskih medija, usprkos dokumentarnim filmovima, potresnim svjedočenjima unesrećenih žena i djece rođene iz akta silovanja, zgrada je danas ponovo hotel, lječilište, spa centar, turisti borave u sobama okrutnog nasilja, kupaju se u bazenu, jednom natopljenom krvlju ubijenih Bošnjaka. Anyting goes! I možda bi zarada bila i veća – s obzirom na morbidnost svijeta – da se Vilina Vlas reklamira baš kao mjesto masovnih silovanja i ubojstava. Jer i Milan Lukić, apsolutni gospodar Viline Vlasi, u Haagu je osuđen na doživotni zatvor zbog paljenja živih ljudi i ubijanja Bošnjaka, ali ne i za užase sistemskog silovanja žena i djevojčica zbog, kako je navedeno, „kasnog podnošenja zahtjeva tužilaštvu“. Mladoj Jasmini koja se „spasila“ skokom kroz prozor ionako nikakva presuda ništa ne znači. Ali bi značila u ime sjećanja na one bolne jauke i krikove što su odzvanjali sobama Viline Vlasi, sjećanja koje se institucionalno briše, pa je i gradonačelnik Višegrada dojmljivo izjavio da ga ne zanima povratak u prošlost.

A brisanje prošlosti i sistemsko negiranje zločina u Višegradu upravo je brutalno demonstrirano na sajmu turizma u Beogradu gdje se hotel Vilina Vlas promovira uz cinični slogan „Od kulture do avanture“. Koje kulture? Kulture laži u koju je ugrađen još jedan toponim surovosti što ga je, da je imalo ljudskosti, trebalo sravniti sa zemljom. Ovako, prešlo se u višu fazu zla kada se pod egidom kulture nude aranžmani za sobe s mirisom krvi i sjenama tolikih žena čiji je život zaleđen u Vilinoj Vlasi 1992.

(Tačno.net)