Poštovani predsjedniče Vlade RH, pišem vam s jednom malom molbom, u nadi da će, između tolikih pisama vaših obožavatelja, do vas nekako stići i ovo moje. Molba se preko vas odnosi na vašeg ministra policije, ali kao u svakoj dobroj autokraciji, cijenim utjecaj što ga imate na svoje ministre, pa bi rado da ga upozorite da ne troši ionako iscrpljene policijske resurse – zbog svakodnevnog suzbijanja nekog fašističkog derneka – i da uštedi koji dinar ne izlazeći ususret raznim mahnitim, proustaškim udrugama, čudesnih imena: Žrtvoslovno društvo, Društvo mrtvih ustaša itd., a kojima se eto napelo oživjeti staru metodu uznemiravanja građana. To se u policijskom žargonu inače zove – odjava mjesta prebivališta!

Razumijem da vi i vaše institucije progona brinete tko i zašto živi u Hrvatskoj, osim ako je riječ o vašim mafijašima, bliskim suradnicima, članovima vaše partije, koji lopovlucima ruše same temelje države, razumijem i vašu želju da iz Hrvatske odu niškoristi koji ne razumiju koliko ste napora uložili da se tolika mladost iseli, a država pretvori u deponij divljeg kapitala, i još vas pri tome u novinama kritiziraju.

Ti neodgovorni skribenti stoga zaslužuju ne samo da im vaše institucije – a na zahtjev raznih endehazijskih društava – provjeravaju mjesto prebivališta, nego, ako je moguće da ih s njega prebrišu, fizički izmjeste, a stan oduzmu. Razumijem ja da je u autokraciji s ozbiljnim natruhama fašizma bilo i vrijeme da institucije provjere da li novinari i pisci Viktor Ivančić i Boris Dežulović doista žive na adresama na kojima su prijavljeni ili ti bezbožnici bezočno lažu državu. Problem je, međutim, kada policajac, i sam u nelagodi zbog povjerenog mu zadatka, na vrata stana pozvoni u rano jutro, e kako bi ustanovio da moj suprug Viktor Ivančić doista boravi na adresi na kojoj inače živi već sto godina. Ja sam naime slab spavač, od onih kojima ujutro treba dosta mira i samoće, pa mi loše pada susret s „institucijom“ – koja, kaže, zna da mi tu živimo sto godina, poznaje ona nas, zbunjena je, ne smije reći o čemu je riječ – a vučem to stanje i nesanicu još od rata. Hoće ta nelagoda, znate, u stalno neprijateljskom okruženju kojega stvarate vi koji ne poznajete miris baruta jer ste se pametno izvukli iz rata i skrili u državnoj sinekuri. I to je u redu, i dezerteri su ljudi, samo je nekako neukusno da ste baš vi žestoki promotor davnog rata, ulizica ustaških hulja, sve do rukoljuba pijevcu Thompsonu, i sigurno vam je skroz u redu kada policija, temeljem zahtjeva ovećih grupa ustaških mrtvozornika, uznemirava novinare provjerom mjesta prebivališta.

Svakako, vaš mi je organ reda poremetio jutarnju rutinu, izbacio me iz nametnute unutrašnje emigracije koju Ivančić i ja živimo u zemlji koju ste vi pretvorili u mali, fašistički svinjac. I evo pitanja: što bi bilo da nas nije bilo? Mislim doma. Da smo recimo odlučili da pola godine provedemo u nekoj pristojnoj državi, ako takve još uopće ima? Bi li se radilo po starom receptu, kojim su srpski građani u Splitu masovno ostajali bez stanova ako bi se tek nakratko iz njih makli, a u njih useljavali takozvani branitelji? Da, bila je to pokazna mjera ere hrvatskog domoljubnog procvata, a i vama je sigurno u sjećanju egzemplarni slučaj glumice Mire Furlan kojoj su pravosudni bojovnici – po istoj špranci odjave mjesta prebivališta – oduzeli stan u Zagrebu u kojemu je rođena, jer je neko vrijeme boravila u Beogradu gdje joj je živio suprug. Bitka za Mirin stan trajala je godinama, ispisali smo tone tekstova u Feralu tumačeći nezakonitost takvog postupka, da bi joj tek nakon dugih 17 godina stan konačno bio vraćen. A da se naravno nitko nije ispričao. Doduše, golgota koju je prošla ta velika glumica i rođena Zagrepčanka nije ništa u usporedbi s onim što ste vi prolazili sa svojom anemijom zbog koje ste, eto, bili spriječeni dati svoj obol u oslobađanju Hrvatske.

Uspješnu odjavu prebivališta prošla je i još jedna moja prijateljica kada je na vrata roditeljskog stana – otac je, zamislite, bio pukovnik JNA i već pokojnik, ali i nećak velikog hrvatskog skladatelja Ive Tijardovića, što bi se reklo Splićanin „od kolina“ – pozvonila Uniforma. Generalska čak. I mojoj prijateljici i majci joj umirovljenici dala privlačnu ponudu: vi meni stan – od 90 kvadrata u centru Splita – ja vama garsonjeru na rubu grada! Ako ne pristanete, svakako ćemo vas iseliti. Ali na ulicu. Naravno da su pristale. I promijenile mjesto prebivališta. Sve u svemu, kada vaše institucije troše naša sredstva da bi zastrašivale ugledne novinare Ivančića i Dežulovića, vi kao da zaboravljate s kim imate posla – s onima koji su 90-tih, kao urednici i novinari Ferala, već prošli sve što se zamisliti da u državi koja vama zahvaljujući opet opasno klizi u ustaško ništavilo. Od prijetnji i policijskog isljeđivanja, masovnih tužbi raznih „uglednika“ HDZ-a, do nasilne mobilizacije Viktora Ivančića s ciljem da ga na nekom frontu zadesi tobože zalutali metak. I još jedna jako važna obavijest za vaše kerbere: na adresi moga druga Bore Dežulovića u Pisku, uz njegovu suprugu, živi i jedan mali pas, na našoj u Splitu jedna mala maca. Ali krvoloci su to. Koji, znajte, neće tek tako svoj dom prepustiti dušmanima.

Srdačan pozdrav iz Splita!

(Tačno.net)