„Srbi su lud narod“, govorio je 90-ih, za vrijeme pobune hrvatskih Srba, jedan od njihovih vođa, Jovan Rašković. „Za jednog Srbina ubit ćemo stotinu Muslimana“, govorio je 1993. Aleksandar Vučić, tada odani potrčko srpskog vožda Slobodana Miloševića. „Tamo gdje živi samo jedan Srbin, tamo je Srbija“, govorio je Milošević.

Puna je povijest ovih prostora takve proste manipulacije narodom, uvijek u funkciji prijetnje onom drugom plemenu – hrvatskom, bošnjačkom, albanskom, crnogorskom. I nije da imam veliku sklonost pravdanju kolektiviteta, pa ni lišavanju Srba odgovornosti za sva krvoprolića, naročito u Bosni, ali snaga nacionalpopulističke propagande odavno je poznata, a svjedočimo joj i opet, danas kada izgleda da se čitav svijet probudio u mračnoj 1933., s imperijalnim vođama u Americi i Rusiji koji daju krila tolikim etnobarbarima diljem svijeta.

Uz totalnu impotenciju birokrata Evropske unije, izbezumljenih Trumpovim prijetnjama i Putinovim ludilom, ponovo se ozbiljno zatreslo i inače trusno područje takozvanog Zapadnog Balkana, a događaji u BiH tmurno podsjećaju na one od prije tri i pol decenije kada je Slobodan Milošević krenuo tobože spašavati Jugoslaviju. Tako da je s izlikom „prijetnje od hrvatskih ustaša i muslimanskih balija“ okrvavio veći dio Hrvatske, Kosovo i skoro čitavu Bosnu. Danas vrlo slično radi provincijski đilkoš na čelu Republike Srpske, koji je svim sredstvima nastoji odcijepiti od BiH i pridružiti Srbiji Aleksandra Vučića. On donosi vlastiti ustav, svoje zakone, organizira svoju policiju, a istraga pokrenuta iz Sarajeva protiv njega zbog nepoštivanja institucija BiH za Milorada Dodika je dokaz da su „muslimani krenuli rušiti Republiku Srpsku“, pa stoga drsko prijeti kako će uskoro biti „kao kad se raspala Jugoslavija“. Očekivano, iz susjedne mu Srbije stiže podrška, jer je Vučić – koji se još jedva održava na svom carskom tronu – zaključio kako „im je u interesu da sruše Srpsku, pa onda i Srbiju“, misleći naravno na „vanjske neprijatelje“, i dodaje kako „Srbija ne prihvaća naloge velikih sila koje hoće da ruše jedan mali narod jer ne mogu Putina“, te da Dodik može računati na podršku Srbije. Srbije koja po riječima diktatora „drži čas demokratije jer pušta ilegalne skupove“, kako on naziva višemjesečne proteste studenata i građana.

Svakako, u BiH je opet na sceni nastavak Miloševićeve politike čija su „dva oka u glavi“ trebale biti Srbija i Crna Gora“ – tada još nije računao na gubitak Kosova, a Dodikova i Vučićeva „dva oka“ imale bi postati Srbija i Republika Srpska, kao dio države BiH. To je, naime, sve što je preostalo za održanje nacionalističkog mita o „srpskom svetu“ što ga sada dugim cijevima i lojalnom policijom brani Milorad Dodik pred najavljeno hapšenje, a nakon izglasavanja vlastitih separatističkih zakona. No, kao i uvijek kad su u pitanju ovdašnji politički papci, Dodik, braneći „svoj“ državni teritorij, te od „političkog Sarajeva ugrožene Srbe“, zapravo brani svoj, kriminalom stečeni, enormni kapital. Stoga je i lista „stranih plaćenika“ sve duža, a represivni zakon o tobožnjim stranim agentima upravo je izglasan u njegovoj skupštini.

S poznatim narativom svakog diktatora – „ako nema mene, nema ni države“ – Dodik prijeti novim Ustavom RS koji bi, osim rušenja Daytonskog sporazuma, oživio i vojsku RS koja u građana Bosne s pravom izaziva jezu, budući da je njen cijeli vrh osuđen za genocid i ratne zločine iz 90-tih. Dodikov pokušaj državnog udara baš se podudara s istragom o njegovoj ogromnoj korupciji, dok mu se arogancija oslanja i na vjeru u američku pomoć, pa dok Trumpov sin posjećuje Vučića koji mu po bagatelnoj cijeni prodaje dijelove Beograda, dotle Dodik obavještava američku administraciju o velikim nalazištima litija i drugih vrijednih minerala na istoku RS-a, koje im on, kao neupitni vlasnik, stavlja na raspolaganje.

Istodobno hrvatska vlast šuti, iz prikrajka motri i nada se da bi pod vječnom egidom „zaštite prava Hrvata u BiH“, koji da su stalno ugroženi, mogla ušićariti barem neku autonomiju kao nadomjestak za neprežaljenu tvorevinu Herceg-Bosnu – propali ratni pokušaj otimanja dijela zapadne Bosne i pripojenja Hrvatskoj. Otuda i prijateljstvo Dodika i Dragana Čovića, šefa HDZ-a u BiH i produžene ruke vladajuće partije iz Hrvatske.

Građani BiH nemaju, nažalost, oslonca ni u bošnjačkom rukovodstvu, grupi sterilnih likova koji po pomoć odlaze u Tursku, dok Dodik i Vučić skute ližu imperijalistima Rusije i Amerike. A dalo bi se dakako govoriti i o svetosti Daytonskog sporazuma što su ga, kao zalog prekidu krvoprolića u Bosni, 1995. bili prisiljeni potpisati Franjo Tuđman, Alija Izetbegović i Slobodan Milošević. Posljednji je umro u zatvoru u Haagu, a onaj prvi izbjegao suđenje jer je smrt bila brža. Tadašnja podjela BiH i dodjela čak 49 posto teritorija Srbima – uključujući i Srebrenicu, mjesto genocida nad Bošnjacima – kao nagradu za uništenje Bosne, bio je ad hoc politički konstrukt čiji se temelji tresu već 30 godina. S opasnim naznakama novog potresa.

(tekst i foto: Tačno)