Umjetnica je postavila 38 crvenih ruža na središnjem trgu u Zagrebu, u znak sjećanja na 38 ubijenih žena u zadnje tri godine. Dok ih je postavljala ubijena je još jedna, ukupno 19 samo u 2025. Sve su stradale od ruku svojih muških partnera. Onda se iz oveće grupe muškaraca koji jednom mjesečno kleče na gradskim trgovima i mole „za poslušnost žene“, za njenu drugotnost, sve po prastaroj patrijarhalnoj matrici, izdvojio jedan mužjak i pažljivo, da ne preskoči ni jednu, zgazio dugi niz poslaganih ruža. I odaslao poruku da se zna tko je gazda u kući.

Bilo je to još jedno mučno iskustvo, odvratno demonstriranje prezira prema mrtvim i živim ženama, ali nažalost samo nastavak istog, selektivnog njegovanja kulture smrti. Jer civilizacijski odnos prema žrtvama ovdje se nikako ne odnosi na žene, migrante, Srbe, Židove, partizane… nego samo na one pale za „domovinu“, naročito ustaše i kvislinge. Pervertiranje takvog društvenog stanja značajno je uznapredovalo nakon višemjesečnog, legaliziranog ustašovanja na svim razinama društva, a svježi je primjer božićnih jaslica u jednoj crkvi u Šibeniku. Tu je kao u nekom petparačkom izlogu pred oltarom postavljena gomila fašističkih suvenira i zastava, a pod nogama mame, tate i malog Isusa ispisana su imena sela, otoka, gradova u kojima su „stratišta Hrvata“; na panoima se tumači da je ustaški pozdrav „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav, da Dalmaciju nije Talijanima prodao šef NDH Ante Pavelić, prokazuje se bitka na Sutjesci i tvrdi kako su partizani činili zločine „prerušeni u ustaše i domobrane“. Čitav taj ogavni crkveni performans nosi naziv „Osamdeseta obljetnica vapaja iz utrobe jama 1945.-2025.“, a iz jaslica se šalje važna poruka kako „Hrvatskoj nema napretka dok se potomcima ubojica hrvatskih sinova i kćeri ne zabrani svako javno djelovanje“, zaziva se lustracija, traži isprika Srpske pravoslavne crkve i progon stranih radnika. Eto, sve u duhu kršćanstva i naravno bez ikakve reakcije službene Crkve, o razularenoj svjetovnoj vlasti da i ne govorimo.

No fašizam uvijek počiva na perverziji i selektivnosti, pa se onaj kršćanski „vapaj iz utrobe jama“ sasvim drukčije tretira malo iznad Šibenika, u jednom selu, u općini Skradin. Tu živi 40 ljudi, starije dobi, no skradinska je vlast ipak zaključila da je toj starčadi neophodno dječje igralište, sve s toboganima i klackalicama, glavni se gazda Skradina, naravno član vladajuće partije, dao u potragu za pogodnim mjestom i nikako da ga pronađe među pustim njivama i napuštenim dvorištima. Ali onda gle… ugledao je parkić na lokaciji s puno hlada gdje će novo igralište „pridonijeti osjećaju zajedništva u cijelom mjestu“.

I doista, „osjećaj zajedništva“ postignut je izgradnjom igrališta baš na mjestu antifašističkog spomenika, srušenog 1990., ali i kosturnice s posmrtnim ostacima 21 partizanskog borca. Morbidni projekt zamjene kosturnice s jednom ljuljačkom i toboganom plaćen je 21 tisuću eura, svaki je mrtvi partizan tako procijenjen na tisuću eura, a „blagotvorni hlad“ stvaraju stabla čempresa, posađena 1955., kada je spomen kosturnica izgrađena.

No gdje su premještene kosti boraca Sjevernodalmatinskog partizanskog odreda i 19. udarne divizije? Tko je izveo iskapanje njihovih posmrtnih ostataka? Odgovor je dao ponosni graditelj dječjeg igrališta, skradinski gradonačelnik, lakonski i samorazumljivo kazavši: „Ekshumacije nije ni bilo!“ Drugim riječima, posmrtni ostaci 21 čovjeka naprosto su preorani bagerom, baš kao i spomenik s njihovim imenima. Tako to rade fašisti koji bi čak i u ovakvoj državi trebali biti kažnjeni, shodno Zakonu o održavanju groblja žrtava Drugog svjetskog rata. I bio bi, ne treba sumnjati, da je kojim slučajem preorao kosti vojnika NDH.

Uglavnom, dok su partizani džabe krečili i umirali za iluziju slobode, o onima drugima, suradnicima okupatora, državni činovnici itekako vode računa, pogotovo otkad je sektor groblja i nadgrobnih spomenika došao u ruke koalicijskog, desničarskog partnera HDZ-a. To su oni koji potiču zabrane kulturnih događanja i ustaško divljanje, hvale se uklanjanjem njima spornih spomen obilježja na srpskim grobovima, a Ministarstvo branitelja posebno brine samo o određenim jamama koje „vape za pravdom“. Tako su nedavno tek malo dalje od sela u kojemu su u prah samljevene kosti antifašista, to ministarstvo i Crkva svečano pokopali posmrtne ostatke 17 osoba ekshumiranih u okolici Knina, a riječ je naravno o pripadnicima ustaških formacija. Na komemoraciji se okupila masa naroda, svećenika, branitelja, uz općinskog načelnika, župana, izaslanika Vlade…

Uspješno se, eto, njeguje tobožnja kultura sjećanja; s jedne strane, one rijetke preostale grobnice s kostima boraca NOB-a „ubijaju“ se bagerima, s druge se poginuli ustaše, uz državne i vjerske ceremonije, često i vojne počasti, pokapaju u mramorne grobnice. Ukrašene svježim ružama koje nitko neće gaziti.

A ovo je tek djeličak slike države, ozbiljno zagađene patrijarhatom i revizionizmom, sa samoljubivim vladarom koji svaku primjedbu caristički bahato omalovažava frazom: „Ma, sve je dobro!“

(tekst i foto: Tačno.net)