Proslavljeni reditelj Gorčin Stojanović, umjetnički direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta, uskoro će na daske Narodnog pozorišta u Sarajevu postaviti predstavu Sarajevska pozorišna tragedija, rađenu po tekstu Peđe Kojovića. Povodom uprizorenja priče o ljudima koji su prošli ratne strahote te o njihovom suočavanju s predrasudama u međunacionalnim odnosima postratne Bosne i Hercegovine, Stojanović za sarajevske „Dane“ govori o Rezoluciji Narodne skupštine Republike Srbije o Srebrenici, odnosu Sarajeva i Beograda, svojim kolegama, angažiranom teatru, te pojašnjava – zašto nikada nije bio u Banjoj Luci.

DANI: Srbijanski parlament izglasao je Deklaraciju o Srebrenici. Šta mislite o tome?

STOJANOVIĆ: Ja mislim da je ta Rezolucija zakasnila 15 godina. Ako ne 15, onda sigurno deset godina. To je nešto što bih ja očekivao 2001., recimo. Onog trenutka kad je došlo do promjene vlasti u Srbiji. To je suština stvari za mene.

DANI: Mislite, čak i ovakva Deklaracija, u kojoj je zaobiđena kvalifikacija i same prirode zločina?

STOJANOVIĆ: Iskren da budem, stvarno, najgrublje rečeno, jebe mi se šta misli srpska skupština o bilo čemu, a kamoli o takvim stvarima, ali za mene to jest genocid. Od trenutka kad je riječ Srebrenica ušla u srpski rječnik, a to se desilo ipak poslije 2001. godine, prije toga riječ Srebrenica nije označavala ni geografski pojam. Od tada, građani Srbije znaju da je tamo pobijeno najviše ljudi u jednom danu koliko je pobijeno u ovim ratovima u kojima Srbija „nije učestvovala četiri puta“, odnosno tri puta jeste, četvrti put nije. Ovo je toliko kasno da je to, bojim se, mnogo važnije kao državna stvar, a ne kao stvar građana Srbije. Bilo bi lijepo kad bi država i građani Srbije zaista predstavljali jednu te istu stvar. Ali to nije tako.

DANI: Kakvo je stvarno stanje stvari u Srbiji, šta građani stvarno misle – hoće li svaki prosječni stanovnik Srbije, kao Vi, da mu se „jebe šta će Parlament misliti“?

STOJANOVIĆ: To su tri različite stvari. Dakle, meni se jebe šta će Parlament misliti, zato što nemam povjerenja u Parlament Srbije, kao ni većina građana Srbije. To je jedna unutrašnja politička situacija. Što se tiče osjećanja krivice u Srbiji za neke događaje, mislim da ono ne postoji, ali mislim da ga ne treba ni tražiti tamo gdje mu nije mjesto. U smislu da teško možete od stanovnika Knjaževca, koji nije ni na kakav način bio upleten u rat, tražiti nevjerovatno osjećanje empatije prema bilo kome drugom. Otprilike po onom istom principu po kojem je potpuno nemoguće tražiti od nekoga ko živi u Švedskoj da uistinu bude empatičan prema onome što se dešava u Norveškoj. Da se oko jedne stvari razumijemo: nacionalisti su pobijedili. I nacionalisti vladaju. Oni su nekad manje odvratni, nekad više. Nekad su među njima na vlasti oni od kojih mi se baš ne povraća odmah, nego poslije sedam dana. Ali, tako je to. U tom smislu, mislim da nije u ljudskoj prirodi da pokazuje više empatije nego što je to objektivno moguće. Jedna je perspektiva bosanska, druga je perspektiva srbijanska. Po istom onom principu po kojem su, recimo, građani Sarajeva vrlo dobro znali šta se dešava u Vukovaru, ali nisu baš, kako bih rekao, kolektivno plakali tim povodom, nego je tu i tamo neko pravio onaj obruč ljubavi. Onda je gorjelo Sarajevo, pa su se građani Beograda pravili da to ne postoji. Ne svi, ali ogromna većina. Pa je onda pala njima bomba na glavu, onda su rekli: „E, bogati, izgleda da je bilo nekih ratova ovdje. Izgleda da taj Milošević nije naročito dobar.“ Ja mogu biti ciničan tim povodom, ali isto tako, to je u ljudskoj prirodi… Ja sam malo antropološki skeptik i ne vjerujem da su ljudi prirodno obdareni nevjerovatnom empatijom, solidarnošću, i drugim stvarima. To se uči.

DANI: Kako Vi razumijete koncept kolektivne krivice, nasuprot kolektivne odgovornosti?

STOJANOVIĆ: Krivica je za mene pravno pitanje. Bilo bi dobro da bude ljudsko pitanje, ali, nažalost, nije.

DANI: Suština donošenja takve Rezolucije, u kojoj bi bio osuđen vrlo specifičan zločin i nazvan pravim imenom, i jest na neki način da država Srbija prizna ono u čemu je učestvovala, ili što nije spriječila. Postoji li zaista vrijeme kada će se nacionalna katarza dogoditi, kada Rezolucija sama po sebi neće biti potrebna?

STOJANOVIĆ: Ne postoji.

DANI: Dakle, neće se to nikada desiti?

STOJANOVIĆ: Ne.

DANI: A kako gledate na ovo insistiranje žrtava da se po svaku cijenu riječ „genocid“ ubaci u Deklaraciju?

STOJANOVIĆ: Ja mislim da to jest genocid i da je u tom smislu bosanska strana u pravu, ali vi ne možete od nekoga očekivati da je ono što vi mislite istina, da taj neko sa drugom međunarodnom presudom u kojoj nema osude države Srbije kao počinitelja genocida, jer postoji takva presuda, dakle, ne možete očekivati više osim ljudske svijesti o tome. A maločas smo govorili o tome kako mislim da ljudska svijest nije na nivou da bi takvo nešto mogla. Da skratim priču – ja sam duboko skeptičan oko svega toga. Mislim da je Deklaracija zakašnjela i mislim da se deklaracijama ljudska empatija ne pobuđuje. A ponavljam, riječ Srebrenica ušla je u, da kažem, srpski jezik, poslije Miloševićevog pada. Prije toga, ona je postojala u slutnji.

DANI: Hoće li u nekom novom srpskom rječniku koji je u pripremi termin „genocid“ biti definiran kao „zločin počinjen na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde“?

STOJANOVIĆ: Ha ha. Što bi vam rekao Oliver Mlakar: to što ste rekli je duhovito, ali ne i točno.

DANI: Marko Vešović mi je sugerirao da Vas baš to pitam. Mlakarovi komplimenti idu na njegov račun.

STOJANOVIĆ: U redu.

DANI: Znate Sarajevo prije rata, prije Olimpijade – u duhovnom smislu, koliko se otada izmijenilo? Šta sad uočavate?

STOJANOVIĆ: Ja sam malo oprezan. Dolazim od ’97. redovno, i ovo je druga predstava koju radim u Sarajevu, ali ja sam malo oprezan da izričem tako krupnu dijagnozu. Ne znam da li bih se usudio o Beogradu to da kažem, a kamoli o Sarajevu. U smislu da ono što ja, pod navodnim znacima, dobijam od Sarajeva, naravno da se izmijenilo. Ali ne mogu da kvalifikujem da li je nešto bolje ili gore. Recimo, ja mogu da procijenim da postoji izvjestan stepen jedne mudre oslobođenosti od nekih stega. Ne pripisujem to ratu, nego činjenici da je, recimo, neke stvari koje mi se čini da bi prije 25 godina bile izrečene u nekoj uvijenoj formi, sada moguće reći čisto, direktno.

DANI: Naprimjer?

STOJANOVIĆ: Naprimjer, neke kvalifikacije o nekim ljudima, pojavama, idejama.

DANI: Je li to stvar Sarajeva ili drugog sistema?

STOJANOVIĆ: Sistema svakako, ali sistema u Sarajevu. Ili, jednostavnije rečeno, evo spomenuli ste Marka Vešovića. Nisam siguran da bi Marko Vešović prije 30 godina imao tu vrstu vehemencije koju ima sada. Ja to smatram dobrim. Za mene je to pozitivno. I pretpostavljam da se to ne bi dogodilo da je jedan opresivan sistem, kakav je bio komunizam, da se i manje krvavo ili potpuno bez krvi srušio, mislim da bi ta vrsta oslobođenosti postojala. Ja o tome mogu da govorim. Ja stalno slušam kukanje mojih prijatelja o nekim drugim stvarima, ali ja isto tako mogu kukati o Beogradu, moj kum u Zagrebu isto tako kuka o Zagrebu… U tom smislu, mi smo ljudi sredovječni, i nama je sve bilo bolje prije 20 godina, jer smo mi bili bolji prije 20 godina. Ono što jest činjenica je da je nešto što je bilo, da tako kažem, izričaj ili govor u metafori, sada prestalo to da bude. Sada je postalo direktni govor. Ja to generalno smatram dobrim. Vjerovatno to ima i svoje negativne aspekte. Evo, ja ću reći jedan negativni aspekt. Ovo je utisak, i ja vas molim da to zaista kao najpovršniji utisak doživljavate, ja nemam nikakvo utemeljenje u ovome što govorim, dakle, to je utisak kad čovjek dođe i otvori, za moj ukus, malo previše nedeljnih novina u Sarajevu. Nisam siguran da New York ima četiri ili pet nedeljnika. To nešto govori o nečemu. Bojim se da je sve ad hominem. Na jednoj strani je dobro, vi možete konkretno nekome reći, ne zaviti u nekakve oblande, nego mu kazati, ti si: a) kreten, b) nacionalista, c) govno, ali s druge strane, u nekom trenutku se učini da je gotovo sve rat svih protiv svih. Još malo o Marku Vešoviću: jedne godine ja dođem u Sarajevo, Marko Vešović piše napad na Dinu Merlina zbog toga što je upotrijebio stih Emily Dickinson, Moj je život Švicarska, ili kako je to Marko preveo, Naša su žića Švajcarska. A onda dođem sljedeće godine i vidim Marka Vešovića u loži na koncertu Dine Merlina. Ne mislim da je loše i jedno i drugo. Čovjek mijenja mišljenje. Jer, između ostalog, Dino Merlin je rekao: „Ali ja jesam čitao Emily Dickinson. I to jest citat.“ Možda je Marko to shvatio. Pošto smo ga pomenuli, veliki pjesnik i pisac, i njegova vehemencija, njegova žestina je uvijek postojala, i neka je postojala. Pa ako se žestoko obruši na Dinu zbog toga što mu dira poeziju, poslije toga ode na koncert, ja vjerujem da je to zato što je uvidio grešku, jer Marka Vešovića ne doživljavam kao licemjera. Mogu ga kao razne stvari, ali teško mogu pomisliti da je on licemjer. Ali nekako je činjenica da je ipak to bio nekako napad na Dinu. Što je Dino dirao Emily Dickinson? Kao pjesnik, to je u redu. Ja ne znam kao šta je otišao Marko na koncert Dinin poslije, vidio sam ga kako ulazi u počasnu ložu gore na Zetri, i baš sam se sjetio toga. Dino Merlin je jedna od najautentičnijih stvari koja se ikada pojavila u Sarajevu. Ima ljudi koji to ne vole, ali to je činjenica, da je Dino Merlin autentičniji od Bijelog dugmeta. Bijelo dugme nikada nije bilo sarajevska grupa, a vi kad čujete Dinu Merlina, vi ste čuli u najboljem i najplemenitijem smislu te riječi zvuk sarajevske mahale. Molim da riječ mahala bude shvaćena, ponavljam, u najplemenitijem značenju te riječi. Mahala je autentična stvar. Ja jako cijenim Dinu Merlina, pogotovo posljednja dva albuma, i smatram da je on pronašao tačno onaj izraz koji je konačno autentičan izraz tog sarajevskog spoja nekih možda nespojivih stvari, ukoliko ste odrasli, kao ja, na Grbavici ili na Otoci. Ali ukoliko ste odrasli na Bistriku, Vratniku, Bjelavama, Sedreniku, Dino Merlin hvata tačno to. I meni to više govori o tome nego kompletan new primitivs pokret. Svaki detalj te stvari.

DANI: Koliko se u tom smislu Beograd promijenio, i kakav će biti odnos Beograda i Sarajeva u budućnosti?

STOJANOVIĆ: Nikad više Sarajevo i Beograd nisu razmjenjivali nego posljednjih nekoliko godina. Vi mislite da je pozorišnih predstava iz Sarajeva bilo toliko koliko ih ima sada u Beogradu? Nije istina. Nikad nije bilo. Nevolja sa SFRJ jest bila u tom ogromnom lažnjaku u kojem se živjelo. Ista stvar je sa Beogradom i Zagrebom. Ja sam umjetnički direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Jugoslovensko dramsko pozorište od 2003., otkad je prosto Velika scena ponovo nastala, i kad su se neke prve veze uspostavljale, 2001., 2002., 2003., tu negdje, više puta je bilo u Zagrebu nego 20 godina od, recimo, ’70. do ’90. I sa Sarajevom je isto tako. Ja mogu nabrojati ukupno jedno važnije gostovanje nekog sarajevskog pozorišta, ne računamo Zijaha Sokolovića, on je uvijek i svuda, ja govorim o velikim. To je bio Gamlet Šnajderov, kad je bio na Sterijinom pozorju, pa je u povratku gostovao u Zvezdara teatru. Za mojih studentskih godina, ja ne mogu da se sjetim drugog gostovanja, vjerujem da je bilo jedno ili dva, a sada mogu nabrojati, evo, sve predstave Harisa Pašovića su bile tu, većina važnih predstava Dine Mustafića su bile tu…

DANI: Ali to nije neki generalni pokazatelj. Logično je da ljudi koji se bave kulturom surađuju…

STOJANOVIĆ: Mislite da ljudi iz sfere kriminala ne sarađuju? A ljudi iz sfere estrade? Pa, ljudi moji, Srbi i muslimani su braća po primitivizmu, ni po čemu drugom. Uvijek bili i ostali. Ne po novom primitivizmu, nego po pravom, hard core, starom.

DANI: O Beogradu ste napisali: „Već izvesno vreme obitavamo u antizapadnjačkoj histeriji, kao da se netom okončao Drugi svetski rat, i kao da ulicama što će kasnije nositi imena sovjetskih generala, još bauljaju pijani Rusi-oslobodioci.“ Šta bi onda bio bosanski ekvivalent tog primitivizma?

STOJANOVIĆ: Ja se ne bih usudio ni o Sarajevu takvo nešto reći, a kamoli o Bosni i Hercegovini, na osnovu mojih, kakve god bile, kratkih posjeta. Ja zato rado čitam Marka Vešovića i ostale ljude koji ovdje pišu, zato da bi oni meni to kazali. Ja se ne usuđujem na takvo nešto. Mislim da prosto nemam prava na to. Zato što ja nemam uvid u to. Ja nemam čak ni u Sarajevu dobar uvid. Moj se svijet u Sarajevu svede na otprilike od Sebilja do Marijin Dvora. I od Soukbunara do Mejtaša. Unutar toga ja možda nešto mogu reći, ali o BiH ja ne mogu govoriti. To je jedna paradoksalna stvar, ja sam živio 18 godina u BiH, a da nikad u životu nisam bio u Banja Luci. Mogu odmah dodati – i ne namjeravam. Zvali su me dva puta. Ja sam im rekao, znate šta, za mene je simbol Banja Luke bila džamija Ferhadija, zato što sam znao za Ferhadiju, Aladžu i Begovu džamiju, kao tri najljepše, najvažnije džamije. Šta ću ja u Banja Luci? Nikad nisam bio, a nekako, da li sad neka robna kuća koja vidim da je landmark Banja Luke, imam li ja neku relaciju s tim – pa nemam. I znam Kastel, eto to vidim da postoji, a znam da Ferhadija ne postoji. Pošto ja nisam dosad bio, a što bih ja išao? Ja sam sticajem okolnosti, nisu me ni zvali doduše, dvaput prošao kroz Tuzlu. U Zenici sam bio ukupno dva puta, a recimo u Međumurju sam bio deset puta. U Podravini sam bio desetinama puta. U zapadnoj Makedoniji, u Tetovu, sam bio četiri puta. To su paradoksi toga kad, ne kad se domovina raspadne, nego kad vas domovina napusti. Vi onda shvatite šta znate, a šta ne znate. Ja znam od dvjesta ili trista nastanjenih otoka u Hrvatskoj, da sam bio ili sam plovio blizu polovine od toga. Ja sam, npr., bio u Lastovu, a nikad nisam bio u Glamoču. Zato ja ne mogu govoriti meritorno o BiH. Jedva u posljednjih desetak godina mogu da govorim o Srbiji, zato što se sad nešto više krećem u Srbiji, i gotovo sad više da nema krajeva Srbije u kojima ja nisam bio. Ja znam Sarajevo i ovo je jedan ograničeni uvid u Sarajevo. U Beogradu to kažu „krug dvojke“. Ja znam od Skenderije do Kozje ćuprije. Hoću da kažem, vrlo je ograničen uvid, i ja se zbog toga nikad ne bih smio usuditi. Dakle, ja ovo mogu napisati u mom gradu, u Beogradu. Sarajevo je moj rodni grad, ali nije moj grad u smislu grada u kojem živim.

DANI: Kakav je Vaš odnos prema Banjoj Luci?

STOJANOVIĆ: Ma nemam ja nikakav odnos prema Banja Luci. Znam samo da je bila jedna fantastična džamija, Ferhadija, i da je sad više nema. Kako da vam kažem? Kao da me neko uči cijeli život da postoji Ajfelov toranj, a onda ga više nema. Ima nekoliko gradova na svijetu koji su meni važni. Ja, recimo, nisam bio u New Yorku otkako su pali tornjevi. A čak sam jedno vrijeme živio u New Yorku. I znam da će mi taj susret biti ne bolan, neću se raspasti, ali će mi biti čudno. U mojoj svijesti, ja sam iz nekog razloga Banja Luku vezivao za Ferhadiju. A Foču za Aladžu. U Foči također nikad nisam bio, i također ne namjeravam. Šta ću ja tamo?

DANI: Šta mislite o Miloradu Dodiku?

STOJANOVIĆ: Nisam nikad razmišljao o Miloradu Dodiku.

DANI: Ne pada Vam na pamet ništa kad pročitate ili čujete neku njegovu izjavu?

STOJANOVIĆ: Pa nisam vidio neku razliku u izjavama nekih njegovih prethodnika. Ja sam stariji čovjek, ne mogu ja da se bavim Miloradom Dodikom. Taj će biti, pa će proći, a moram reći, to je, u najgorem smislu te riječi, vaš problem, nije moj. Milorad Dodik, ja znam samo da je to onaj što sjedi povremeno pored Tadića na utakmicama srpske fudbalske reprezentacije. To je ta figura i dalje od toga nisam se bavio.

DANI: Dobro. I odsustvo stava je stav.

STOJANOVIĆ: Mogu li to isto da kažem – jebe mi se za Milorada Dodika.

(BH Dani)