Pomno sam odslušao izjavu predśednika Crne Gore Jakova Milatovića povodom njegove najave da će Crna Gora raditi na tome da se obeštete golootočke žrtve. Očekivao sam da će, kad već ulazi u senzitivno pitanje iz naše istorije, reći nešto o tom logoru, žrtvama, kontekstu njegova nastanka, kontroverzama. Međutim, jedno veliko ništa! Spram predśednika.

Izuzev piskutavo izrecitovanih frazetina što su još devedestih godina sklepali privrženici Slobodana Miloševića iz redova „jedinstvenog DPS-a“ (kako se to PESovski kazivalo) i blijedo umotanih „argumenata“ o ljudskim pravima i potrebi suočavanja s prošlošću, predśednik Milatović je prećutao ključne stvari. Time je ostavio ogromnog prostora za manipulacije.

Nije naveo (a morao je zbog težine teme) kad i zašto je podignut logor Goli otok. Da je to uradio, jasno bi neupućenima stavio do znanja da je u pitanju logor koji je Titova Jugoslavija podigla u toku sukoba sa staljinističkim Sovjetskim Savezom. Da je taj logor bio namijenjen za ljude koji su izdali svoju zemlju i stali na stranu totalitarne sile koja je željela upravljati Jugoslavijom.

Nije naveo da je jedan dio pritvorenih osnovano procesuiran kao neprijatelj države, jer da se Jugoslavija na taj način s njima nije obračunala, ti bi ljudi od Jugoslavije napravili kopiju marionetskih režima iz Istočne Evrope.

Nije naveo egzaktne brojke, a približno tačne brojke postoje! „Nekoliko hiljada“, kako Jakov veli, i 1567 ljudi (u svim logorima, ne samo Goli otok), nije isto!

Dakle, navedene bez ikakvog konteksta njegove riječi ostaju opasnost za zlonamjerne interpretacije. Na osnovu Milatovićeve izjave ne može se razlučiti je li te ljude (misli se na one koji su tvrdo stojali uz Staljina), na izdržavanje kazne neko poslao iz ćefa, ili je dio njih pripremao, pa čak i pokušao oružanu pobunu protiv države i njenog poretka! Ne možemo znati je li to sukob između Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza, ili je neko iz čista mira odlučio da hapsi ljude. Tek nakon što se to navede, moguće je govoriti o ne manje značajnom nusefektu odbrane Jugoslavije od totalitarizma – nevinim žrtvama. To je užas koji stoji na licu Titove Jugoslavije i svih njegovih podržavalaca tokom razlaza sa Staljinom. Ilustracije radi, procjene za 1949. godinu govore da je do 47% hapšenja bilo nezakonito. Dakle, zastrašujući podaci.

Ponavljam – bez adekvatnoga konteksta, gospodin predśednik je zapravo unizio nevine žrtve Gologa otoka. Ali i ostale žrtve cijelog haosa oko IB-a, pritvorenike raznih drugih logora, Ugljena, Sv. Grgura, Bileće, pa zašto ne reći i Bogdanova kraja i Jusovače.

Pitanje odnosa prema golootočkim žrtvama zahtijeva trezvenu, hladnu i argumentovanu debatu. U obzir se samo mogu uzimati nevine žrtve, a ne svi pritvorenici, jer nije normalno obeštećivati nekoga ko je zbog svojih ubjeđenja želio od Jugoslavije praviti Sovjetski Savez, oružjem i silom te pri eventualnom napadu na Jugoslaviju biti famozna peta kolona. Takvi ne zaslužuju bilo kakav odnos. To bi bilo jednako rehabilitaciji četničkoga pokreta, što bi vjerujem bio naredni predśednikov potez. Ne bi to tako direktno rekao, ali sam ubijeđen da bi tolkovao o „više“ antifašističkih pokreta.

Na kraju, važno je reći i ovo – pitanje žrtava Gologa otoka instrumentalizovano je u eri Slobodana Miloševića. Mnoga udruženja Golootočana dala su podršku srpskoj agresiji na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu. Malo ih je bilo poput Vlada Dapčevića koji je o svojim iskustvima govorio drugačije, koji nije podržao balkanskog kasapina zbog lične sudbine. Jakovov mandat sve više liči na kopiranje Momira Bulatovića. Ne zovu ga zalud Mali Momo. No, za razliku od njega, Momir je imao elementarna znanja iz istorije. Ovaj ih nema, on cvrkuće ono što mu šapnu crkva, bivši DF i njegova korotna savjetnička povorka koju sa sobom voda kao amatersku pozorišnu družinu, komičniju i od Dritanove.

Boban Batrićević (Antena M)