Srbi, Hrvati i Bošnjaci koji žive u tri balkanske države spremni su da počnu rješavati sva sporna pitanja posljednjih, ali frustrirajućih naslaga proteklog rata. Uvjeravanja su stigla sa najvišeg mjesta, iz trilateralnog predsjedničkog kluba, koji je ovog ponedjeljka imao sastanak na Brijunima. Na tom je otočju Josip Broz Tito znao uživati, ali je bilo dana kad se tamo i preznojavao, o čemu javnost malo zna. Nakon smjene Aleksandra Rankovića, Tito je pozvao jednog svog poznatog ambasadora da izađu na terasu predsjednikove vile, uzeo ga pod ruku i rekao: „Jugoslavija nije tako stabilna zemlja kao što se misli. Ja ne znam šta se u ovim trenucima događa u Beogradu. Svašta se može desiti“. Ta su vremena prošla, Jugoslavija se u međuvremenu raspala, a na čelu novonastalih balkanskih država smjenjuju se minorne političke figure.

Bilo kako bilo, Brijuni postaju mjesto visoke politike na balkanski način. Željko Komšić je na zajedničkoj konferenciji za novinare rekao da su razgovori bili „iskreni, otvoreni i bez fige u džepu“. Ovo zvuči prilično šaljivo ako se ima u vidu da Bosna i Hercegovina nije prava država ni u tehničkom, a kamoli u suštinskom smislu. Šta takva država, u kojoj ne postoji zajednički stav ni o jednom pitanju koje se tiče prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti, može da učini u svoju korist, imajući u vidu njen objektivno inferioran položaj u odnosu na Srbiju i Hrvatsku? Borisu Tadiću se može vjerovati malo ili nimalo, Ivi Josipoviću tek nešto više. Ali šta Komšić, Radmanović ili Izetbegović mogu da obećaju bilo kome ako se zna da su oni samo stranački izaslanici u podijeljenom državnom vrhu? Kad mu je istekao mandat predsjedavajućeg Vijeća ministara, Nikola Špirić je rekao: „Sve sam uradio za Republiku Srpsku, a nisam ništa uradio protiv Bosne i Hercegovine. Željko Komšić je sve radio protiv Republike Srpske, a nije uradio ništa za Bosnu i Hercegovinu“. Kako god interpretirali ovu zajedljivu izjavu, ona svjedoči o tome kakva je zadaća kadrova iz Republike Srpske na funkcijama u institucijama državne vlasti: Najmanje što oni treba da urade jeste da ništa ne urade za vlastitu državu!

Sa iskrenošću u politici stvari ne stoje baš najbolje. Njome nisu bili previše opterećeni ni najveći državnici. Primjer njihovog pilatovskog pranja ruku opisao je u svojim memoarima Jacques Atali, nekadašnji dugogodišnji savjetnik bivšeg francuskog predsjednika Francoise Mitteranda. Atali se prisjeća kako je predsjednika jednom pitao: „Koja bi bila najvažnija osobina političara?“, na što je ovaj odgovorio: „Rado bih rekao da je to iskrenost. U zbilji pak to je ravnodušnost“. Ravnodušnost kao svoje političko načelo Mitterand je javno demonstrirao prilikom agresije Miloševićevog režima na Bosnu i Hercegovinu, kada je ionako uspavanu Evropu odvratio od vojne intervencije, zamijenivši je operacijom „humanitarne pomoći“.

Upravo je politička ravnodušnost spriječila rješavanje otvorenih pitanja u ratom zagađenom „balkanskom trouglu“. Kad su među državama bivše Jugoslavije dijeljene savezne devizne rezerve, nije bilo mnogo frke. Svako je zgrabio što mu je pripalo i, naravno, odmah potrošio. Ali kad se prešlo na teren graničnih sporova, suđenja ratnim zločincima sa dvostrukim državljanstvom, ili sudbine nestalih, te su teme već petnaest godina ostale zakovane. Stipe Mesić je bio jedini antifašist među balkanskim državnicima, trudio se da Bosnu i Hercegovinu drži što dalje od hadezeovskih šapa, ovdašnje je Hrvate uvjeravao da je njihov glavni grad Sarajevo, a ne Zagreb, ali nije učinio ništa da nam se, recimo, vrati ono što je Tuđmanova tajkunska kasta opljačkala na jadranskoj obali. Ništa bolje stvari ne stoje ni sa Srbijom. A radi se, navodno, o nekoliko milijardi maraka. Čuveno geslo generala Rojsa „Ko je jamio, jamio“ postalo je političko, moralno, pravosudno i svako drugo pokriće za jedine prave „heroje“ tranzicije.
Zar je potrebna neka velika pamet da se nađe rješenje za ljude koji imaju imanje s druge strane granice i koji zbog toga godinama doživljavaju maltretiranje i poniženje? Svojevremeno je godinama trajao spor oko dijela granice između Jugoslavije i Italije. Nekoliko međudržavnih komisija bavilo se tim problemom, a onda su Tito i premijer Aldo Moro sjeli i problem riješili za sat vremena. Džentlmenski su se složili da granični pojas ne treba mjeriti centimetrima, da granica ne treba da prolazi posred nečijeg imanja ili groblja, pa da glava nekome ostane u Italiji, a noge u Jugoslaviji i obrnuto. Posebno je premalo iskrenosti i obične ljudske solidarnosti, a previše ravnodušnosti i zadrtosti kad je riječ o traganju za nestalim. Svi znaju da nema nestalih i da postoje samo mrtvi, ali niko ne želi da kaže gdje su, jer to proširuje spisak zločinaca iz „naših“ redova. Kakve su to velike dileme kad je riječ o suđenju ratnim zločincima? Zar je bitno gdje će im biti suđeno – tamo gdje se trenutno nalaze ili tamo gdje su zločin počinili? Zašto je Srbija već petnaest i više godina njihovo utočište? Zar svakoj normalnoj zemlji nije u interesu da se tog ološa riješi? Kao da je u susjednoj državi prešutno uspostavljeno načelo: Neka njihove žrtve pate!

U odnosima među narodima koji su 90-ih godina ratovali, više je zlovolje nego dobre volje, više mržnje nego dobrosusjedstva, više agresivnosti nego pomirljivosti. Politički lideri to znaju i zato jako paze da se na terenu takvog populističkog raspoloženja ne okliznu, bojeći se da im birači ne okrenu leđa. Dobro je otići na Brijune i u Karađorđevo, ali kada ćemo dobiti konkretan rezultat tih izleta?

(Oslobođenje)