Na današnji dan, godine 1991, JNA je napala Dubrovnik.

Iako se to često zaboravlja, istoga dana JNA je, u sklopu priprema za napad na Dubrovnik, razorila hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini. Neki istoričari taj datum uzimaju kao početak agresije Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu.

Nema, jasno, časne i opravdane agresije. No napad na Dubrovnik bio je naročito odvratan. Sam atak i sve što mu je prethodilo, ali i slijedilo, suvereno stoji na stranicama sveopšte istorije beščašća.

Recimo… Izmišljeno opravdanje za napad: da će Hrvatska nasrnuti na Boku. Te je napad na Dubrovnik bio, molim vas, neka vrsta preventivne agresije – bolje mi njih nego oni nas?

Pa zgrade koje gore, ljudi u njima u plamenu, dok reporteri crnogorske televizije govore o tome kako Dubrovčani pale autobuske gume da bi privukli pažnju zapadne javnosti.

Perica Đaković, ta Milijana Baletić sa brkovima, od kojega je ratu odvratnije i bestidnije izvještavao samo Gojko Đogo.

Bezubi, pijani crnogorski rezervisti koji pustoše kuću Tereze Kesovije, teturaju i povraćaju po vrtu, odjeveni u njen donji veš.

Fukara u uniformama, ono što je pravio gladan kurac pa će do kraja života, ma koliko opljačka i ukrade, ostati gladno; ona koja iz Konavala u svoje brloge nosi sve što nije bilo vezano za nebo.

Oprema sa aerodroma u Ćilipima koja je ukradena i odnesena na tivatski aerodrom.

Ološ koja osjeća beskrajnu radost dok granatama uništava dubrovačke palate, jer je veseli destrukcija ljepote i civilizacije, koje mrzi i plaši ih se iznad svega.

Besramna propaganda uperena protiv onih koji su se napadu na Dubrovnik protivili; protiv antiratnog pokreta okupljenog oko LSCG; protiv onih koji su se na Cetinju okupili da na velikom mitingu traže oprost od Dubrovnika.

Logor u Morinju, u kojem su zlostavljani zarobljeni Dubrovčani.

Gadost Dritana Abazović i četničke kotorske vlasti, koji su iz logora u Morinju pokušali ukloniti tablu na kojoj stoji da je agresija na Dubrovnik djelo velikosrpskog nacionalizma.

Baš tako. Vlast koja je učestvovala u napadu na Dubrovnik bila je vlast Crne Gore. Ali je njen nacionalizam bio velikosrpski. Mila Đukanovića i Momira Bulatovića na vlast je doveo velikosrpski nacionalizam. U trenutku napada na Dubrovnik, Crna Gora je satelit Srbije. Napad na Dubrovnik je djelo velikosrpskog nacionalizma koji je u Crnoj Gori bio prisutan i destruktivna sila tada, kao što je i danas.

Gadost četničke kotorske vlasti koja je gradski bazen nazvala po čuvaru iz logora Morinj.

I gdje smo danas?

Po nalogu Aleksandra Vučića, Crna Gora usvaja debilnu, no stoga ne manje podmuklu rezoluciju o Jasenovcu – istu onu koju beogradski despot nije želio usvojiti u vlastitom parlamentu, jer je procijenio da bi trajno naudila odnosima sa Hrvatskom. Tu su, zato, kao i one 1991, kada je napadnut Dubrovnik, janjičari iz Crne Gore – da obave najprljavije poslove koji se beogradskom gospodaru gade.

Dobar dio Crne Gore ne stidi se napada na Dubrovnik. Naprotiv: ne manjka onih koji bi sve ponovili.

Ono malo Hrvata što je preostalo u Boki herojski izdržava provokacije, pritiske i uprkos svemu ostaju, svoji na svome.

Tako biva kada zločin ne bude adekvatno kažnjen.

Andrej Nikolaidis (Autonomija, naslovna fotografija: Autonomija)

Tekst je napisan uz podršku forumaZFD Beograd, u okviru projekta “Jedan dan u mesecu”