Serijom tekstova portal „Autonomija“ vas podseća na ratne i krvave, namerno zaboravljene devedesete godine. Ponovo objavljujemo priloge iz štampanih medija iz Srbije i zemalja bivše SFRJ. Tekst „Generali naoružavaju Slobinu stranku“ objavljen je u sarajevskom nedeljniku „Naši Dani“ 15. marta 1991. godine. Autor teksta je Krešimir Meler, tadašnji dopisnik Rojtersa iz Jugoslavije

Kako dopisnik Rojtersa iz Jugoslavije komentariše dramatična zbivanja u našoj zemlji

„Zavaravaju vas oni koji tvrde da je program njihovih usko nacionalnih stranaka demokratski. Svi ti kvazidemokrati zapravo žele, ali to skrivaju kao zmija noge, bratoubilački rat, cijepanje ove države i pobjedu onih snaga koje bi cjelokupno društveno vlasništvo vratili u ruke kapitalista kojima je stalo samo do profita. Jedina uistinu demokratska stranka u ovoj zemlji je Komunistička stranka, jer mi Vam garantiramo jedinstvo države, mir i očuvanje sadašnjeg društvenog poretka. A tko pokuša cijepati ovu državu, dobit će po zubima kao što su dobili separatisti na jugu!“

Zvuče li vam ove riječi poznato? Da? A znate li tko ih je izrekao prvi? Znate? E, pa, moramo vam reći da ste najvjerojatnije u krivu. Iako su gotovo identičnu (uz neke nužne varijacije, naravno) izjavu general-pukovnika Stevana Mirkovića prenijele gotovo sve dnevne novine u Hrvatskoj i šire, njeni stvarni autori su sovjetski antireformistički raspoloženi generali. A izjava je na sjednici vojnog vrha SSSR-a „pala“ odavno, prije krvavih zbivanja u Rigi i Vilnusu. Drug Mirković (koji po svemu sudeći želi biti unaprijeđen u generalisimusa) osnovnu je formulu samo prilagodio lokalnim uvjetima. Pa tako nije spominjao KPSS nego famozni Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju.

Paravojne jedinice

I bilo bi dobro da je sporna prijeteća i pomalo siledžijska izjava jedino što su on i njegova stranka koja se (ne)opravdano naziva nasljednicom pokojnog SKJ jedino što je preuzeto iz “kolijevke komunizma“. Ali, nije. Dio armijskog rukovodstva u (SF)RJ je, panično zaplašen plimom demokratskih promjena u Jugoslaviji (kojima se još koliko – toliko uspješno odupire još samo djelić srpskog i crnogorskog naroda) i mogućnošću da ostane bez i jedne jedine prigrabljene privilegije odlučio primjeniti prokušani recept kojim su se služili svi dosadašnji (i poneki današnji) totalitarni režimi:

Ako te narod ne sluša ili te ne voli, a ti ga proglasi neprijateljem! Rečeno-učinjeno. A pošto su i u SSSR-u za sve nedaće krive sjeverne republike, red je da tako bude i na brdovitom Balkanu. A Slovenija i Hrvatska (pogotovo ova druga, zbog heterogenog nacionalnog sastava) su za usporedbe te vrste kao stvorene. Kao prije nekoliko mjeseci i tjedana u SSSR-u, i danas ovdje se lideri “separatističkih“ republika i “fašističkih“ stranaka optužuju za suradnju sa inozemnim obavještajnim službama, “razbijanje jedinstva“, “pripremanje pogroma nad drugim, manjinskim narodima“ i – konačno – “pripremanje oružane pobune“. I ovdje danas, kao i onda tamo, istragu o tim “zločinima“ preuzelo je vojno tužilaštvo a kao glavni osumnjičeni (i unaprijed optuženi) pojavljuju se ključni ministri iz “kriminalnih“ vlada. No, to još nije sve.

Ne tako davno, vlade pribaltičkih republika optužene su iz armijskog vrha SSSR-a da “naoružavaju paravojne organizacije čiji je zadatak napad na Armiju i obračun sa manjinskim nacijama“. Pri tome je “slučajno“ zaboravljeno da je bila riječ o naoružavanju legalnih policijskih snaga, pošto se potrebno oružje preko Moskve jednostavno nije moglo dobiti. Razoružanje tih “paravojnih jedinica“ je, na kraju, i bilo opravdanje za vojnu intervenciju i krvoproliće. I ubrzo, gle čuda!

“Kalašnjikovi“, heckleri i uzi

Kao po unaprijed napisanom scenariju, JNA je “zaboravila“ (baš kao i u SSSR-u tamošnja vojska) da postoje još poneki naoružani narodi. Samo su oni, je li, državotvorni pa “nisu opasni i ako su naoružani“. Za njih je to, prirodno.

A na području Srbije već pune tri godine djeluju dvije paravojne organizacije sa preko sedamdeset tisuća dobro naoružanih članova. Njihov je prvobitni zadatak bio “pomoć srbijanskim organima reda i JNA u suzbijanju divljanja albanskih separatista“ i izvršavali su ga vrlo savjesno, uglavnom odjeveni u uniforme rezervnog sastava RSUP-a Srbije ali i civilna odijela.

Oni su sudjelovali i u rušenju bivšeg crnogorskog i vojvođanskog rukovodstva, a posljednjih desetak mjeseci pokušavaju srušiti rukovodstvo Hrvatske a potom “šapatom“, Bosne i Hercegovine. Ti se podaci, između ostalih, nalaze u tzv. “Informaciji o naoružanim paravojnim formacijama u SFRJ“ koju je za potrebe Generalštaba JNA i Vojnog savjeta napravio Organ sigurnosti u JNA. Iz nepoznatih razloga, javnost je do sada imala nepotpun i ne baš točan uvid jedino u zbivanja u Hrvatskoj.

Prema podacima iz dobro obaviještenih, pouzdanih izvora ove paravojne formacije djeluju u okviru novopazovačke “Srpske narodne obnove“, Udruženju za povratak kosovskih Srba “Božur“, a u posljednje se vrijeme naoružavaju – pogotovo na Kosovu i Vojvodini – i članovi Socijalističke partije Srbije. Ali, treba reći i da prve dvije organizacije djeluju po nalozima bivšeg SK Srbije a sadašnje SPS koja ih je i naoružala (i još uvijek ih naoružava).

Iako se to u službenim krugovima Srbije ne priznaje, sve spomenute grupe naoružane su “kalašnjikovima“, automatskim oružjem tipa “heckler“ i “uzi“… Posjeduju i puške sa snajperima i uređajima za noćno gađanje, a i minobacače i lakše topove.

Sve to oružje je, navodno, uvezeno iz SSSR i nekih bliskoistočnih zemalja s kojima je Srbija u posljednje vrijeme intezivno kontaktirala kao “reprodukcijski materijal za preciznu i elektronsku industriju“. Uvozom su se bavila srbijanska uvozno-izvozna poduzeća, između ostalih i “EI“ i “Radioton“. Jedan od prijevoznika bio je “Niš-ekspres“, kaže naš sugovornik.

“Božur“ pucao u Milinovića

On, inače, tvrdi da se u “Informaciji“ kao osobe povezane sa uvozom oružja i naoružavanjem paravojnih organizacija spominju neki visoki policijski, politički i vojni funkcioneri kao i Bratislava Morina, Bogdan Kecman, bivši pukovnik UDB-e Mića Šparavalo, ali i Mirjana Marković-Milošević, kao i “bratislavska veza“.

Prošlog ljeta, pripadnici “Božura“ i SNO su se infiltrirali i u Kninsku krajinu i – nedavno – u Pakrac gdje su organizirali blokade cesta i oružane napade na policijske stanice. Njihovo djelo su i pucnji sa brda Kalvarije iznad Pakraca na policijske snage u ovom slavonskom gradiću.

To što su imali zaštitu jedinica JNA, samo govori o usklađenosti akcija djela JNA i SPS-ovih plaćenika. Za rad “filijala“ u Hrvatskoj zaduženi su sekretar SUP-a tzv. SAO Krajina Milan Martić, Rade Pupovac, Simo Dubajić, Zdravko Zečević, Milan Babić i bivši oficir JNA Bogoljub Popović.

Noć prije subotnjeg mitinga opozicije u Beogradu, nekoliko stotina članova “Božura“ i Srpske narodne obnove doputovalo je u Beograd. Istog su jutra primljeni u RSUP-u Srbije i Skupštini Srbije. S njima je razgovarao i Radmilo Bogdanović nešto kasnije, članovi “Božura“ viđeni su u uniformama rezervnog sastava milicije kako krvnički udaraju do tada mirne demonstrante. Od oružja članova “Božura“ poginuo je i 18-godišnji Branivoj Milinović.

Armija i Predsjedništvo SFRJ (koje je, izuzevši Drnovšeka i Mesića, produžena ruka Slobodana Miloševića) sve to pokušavaju prikriti sistemom: što nije objavljeno, nije se ni dogodilo. I tu padaju maske, a sve priče o “povezanosti JNA sa velikosrpskim ambicijama i srpskoj opredeljenosti“ padaju u vodu. Jer, elita JNA je i nedavno u Hrvatskoj, kao i sada u Srbiji, spašavala ne srpski narod nego preživjeli, svuda osim u SSSR-u i Kini napušten totalitarni sistem oličen u Socijalističkoj partiji Srbije i SK-Pokretu za Jugoslaviju i one koji ga podržavaju. A s njim, onako usput, i svoje sadašnje pozicije i privilegije. Za ostvarenje tog cilja, nacionalnost saučesnika nije važna, što dokazuje i intezivna suradnja s nacionalno heterogenim SK-PJ.

Ne treba, međutim, gajiti iluziju da se eventualni pučisti svojih dojučerašnjih saveznika ne bi oslobodili isto onako kako su se obračunavali sa demonstrantima u Beogradu i kako su se htjeli obračunati sa policijskim snagama Hrvatske u Pakracu. Istu bi sudbinu doživjele i “nepostojeće“ paravojne organizacije “Božur“ i SNO. Dovoljno je samo da malo “skrenu s puta“, i shvate da su namagarčeni – a na to se vjerojatno neće čekati još dugo.

Oficirima više nije važan ni jedan narod, i JNA je ostala samo JA. Važne su samo privilegije. I to je ono što neke u JA izjednačava sa generalima sovjetske, ali i svih drugih armija u totalitarnim društvenim sistemima. A kada dođe do toga, nije daleko ni trenutak kada će oni, generali (ali i mi, obični smrtnici) reći: Demokracijo, laku noć, gdje god da si! Generali i njihovi obožavaoci mogli bi se, doduše, sjetiti i stare, pametne izreke: Tko sije vjetar, požnjeće oluju… Jasno?

(Krešimir MELER, Naši Dani, Nova serija broj 2, 15.mart 1991.)