Skip to main content

Gde je ruska antiratna opozicija da ruši režim Putina?

Planeta 15. нов 2022.
5 min čitanja

Veliki broj Rusa koji su u dobi za regrutaciju bežali su od mobilizacije. Svaki muškarac koji je prešao granicu sa Kazahstanom, Jermenijom ili Gruzijom je jedan vojnik manje za okupaciju ukrajinskog tla, piše kyivindependent.com.

Ali, zašto se ista gomila nije pojavila na antiratnim protestima u pokušaju da sruše režim ruskog predsednika Vladimira Putina?

Najneposredniji odgovor je, piše portal, beskompromisna snaga kojom su ruske snage bezbednosti gađale neistomišljenike.

Ruska antiratna opozicija bila je najglasnija u danima neposredno nakon invazije u februaru, a zatim krajem septembra kada je Kremlj proglasio „delimičnu mobilizaciju“ da bi podstakao ratne napore.

U oba navrata, policija je nasilno dočekala demonstrante. U prvih 10 dana pune invazije, ruska policijska agencija OVD-Info izvestila je da je oko 13.000 ljudi uhapšeno na antiratnim skupovima u 147 ruskih gradova, a demonstranti su prijavili premlaćivanje od strane policije.

Od tada, na stotine je uhapšeno i zatvoreno, a neki osuđeni na nekoliko godina zatvora zbog „diskreditacije“ ruskih oružanih snaga ili širenja „lažnih vesti“ o Putinovoj takozvanoj „specijalnoj vojnoj operaciji“. Ovo nasilje je nasilno zaustavilo opozicione organizatore da rade i nateralo mnoge koji su protiv rata da ostanu kod kuće, piše portal.

„Službe bezbednosti su prešle na taktiku zastrašivanja“, kaže jedna portparolka ruskog Feminističkog antiratnog otpora, protestne grupe organizovane u potpunosti preko Telegrama. U pokušaju da se osigura da grupa može da preživi represiju države, pokret je u potpunosti decentralizovan. Ne postoji određeno vođstvo i svako ko deli vrednosti koalicije može da se pridruži.

„Čak i pre nego što miting počne, oni idu od kuće do kuće, razvaljuju vrata, vrše pretrese, hapse ljude, smeštaju ih u bolnicu“, kaže ona. „Bilo ih je toliko mnogo.“

Ali čak i ovo objašnjenje ostavlja pitanja bez odgovora.

Antiratni Rusi koji izađu na ulice suočavaju se sa mučenjem, silovanjem i napadima, ali oni nisu jedini narod koji je podvrgnut takvoj autoritarnoj taktici.

Beloruski demonstranti bili su podvrgnuti sličnom tretmanu kada su preplavili ulice 2020. u pokušaju da svrgnu diktatora Aleksandra Lukašenka. Iako je ustanak na kraju propao, nasilje nije odvratilo stotine hiljada Belorusa da zauzmu očajnički stav.

U Rusiji se te iste brojke jednostavno nisu ostvarile.

Prema anketama koje kontroliše Kremlj, preko 80 odsto Rusa podržava Putina, dok više od polovine stanovnika zemlje podržava rat svoje zemlje protiv Ukrajine.

Iako je brojke nemoguće nezavisno proveriti, nedostatak glasnog neslaganja je pokrenuo pitanje – da li su oni toliko daleko od istine?

Podeljeljen i očajan

Ruska opozicija je stalno slabila u poslednje dve decenije, pošto su političke organizacije i stranke stavljene van zakona i prisiljene da odu u egzil.

Ali čak i pre nego što je politička represija počela ozbiljno 2014. opozicija se našla podeljena na različite frakcije i kampove.

„Rekla bih da je ruska opozicija veoma atomizovana, i mislim da je tako oduvek tako“, kaže Marija Gunko, doktorantkinja na studijama o migracijama u Centru za migracije, politiku i društvo Oksfordskog univerziteta.

„U Rusiji se opšte vrednosti i pogledi na svet uveliko razlikuju između klasa, starosnih grupa, a takođe i geografski — između glavnih gradova i manjih gradova i ruralnih područja.

Ovaj nedostatak jedinstva u svim slojevima ruskog društva uticao je na sposobnost opozicije da organizuje i privuče velike mase.

„Ljudi u Moskvi i Sankt Peterburgu će izaći na ulice zbog određenih vrednosti kao što su sloboda govora i demokratija, ali to nije na dnevnom redu na isti način drugde“, kaže Gunko.

„Izvan Rusije, postoji priča da je Aleksej Navaljni, šef ruske opozicije, ali to nije slučaj. On ujedinjuje sasvim mali, specifičan deo ruskog društva.

Kada Rusi – posebno oni koji žive daleko od velikih gradova – izađu na ulice, obično su određeni segmenti društva ti koji žele da protestuju zbog pitanja koje posebno dotiče njihove živote ili egzistenciju“, kaže Gunko.

„U Rusiji postoji neka vrsta društvenog ugovora u kome elite na vlasti mogu da rade šta hoće sve dok se ne mešaju u privatne živote ljudi“, kaže Gunko.

„Naravno, država tamo radi to i to, ali u svom privatnom prostoru ljudi su prilično slobodni. Zato vidimo više protesta zbog mobilizacije nego samog rata — jer je to pitanje koje se meša u taj privatni život“.

Mnogi ruski opozicionari kažu da je rat primorao odvojene grupe da gledaju dalje od svojih razlika i promovisao veću razmenu informacija među aktivistima.

„I dalje imate brojne levičarske grupe poput ruskog socijalističkog pokreta, socijalističke alternative koje postoje na veoma skriven način. Mnogi aktivisti su već napustili zemlju. Ali neki članovi ovih grupa su i dalje bili aktivni tokom protesta“, kaže Ilja Budraitskis, istoričar i kulturni i politički aktivista.

„Postoje ideološke podele, i dalje postoje, ali sada postoji tendencija ka saradnji i praktičnoj solidarnosti“.

Budraitskis ne vidi ove podele kao kamen spoticanja na duži rok. „Ako verujemo da će doći do promene situacije, važno je da imamo različite političke i socijalističke i društvene alternative za budućnost zemlje“, kaže on.

Ali mnogi se i dalje plaše da će opozicija morati više da radi kako bi pronašla zajednički jezik i ubedila ljude da mogu napraviti razliku ako žele da mobilišu mase.

„Dugoročno, ljudi ne mogu biti samo protiv nečega – oni moraju biti za nešto“, kaže Gunko. „Zbog čega će se ljudi ujediniti? Toliko je razlika u Rusiji. Ljudi su trenutno ujedinjeni protiv zajedničkog zla, ali postoji li opšte dobro?”

Partizanska taktika

Na kraju krajeva, aktivisti žele da naglase da je ruski antiratni otpor još uvek na delu – čak i ako taj protest ne bude u obliku tradicionalnih uličnih skupova.

„Ekstremna priroda događaja koji su se odigrali od 24. februara dovela je do pojave novih opozicionih taktika: nasilnog otpora, kao što je paljenje vojnih kancelarija i administrativnih zgrada, i više spontanih protesta“, kaže Ilja Matvejev, politički naučnik ranije sa sedištem u Sankt Peterburgu.

„Organizaciona baza opozicije je desetkovana mnogo pre rata. Mirna građanska neposlušnost je sada lako ugušena ogromnim ruskim aparatom represije. Polako se pojavljuju novi, nasilni oblici protesta i jasno je da organi za sprovođenje zakona imaju mnogo više problema da se nose sa njima, ali ovo je potpuna preorijentacija dosadašnjih političkih strategija opozicije, a ove akcije nose ogromne rizike. Ovaj proces će potrajati.“

Ove nove taktike u partizanskom stilu — koje takođe uključuju samostalne pikete, proteste protiv performansa, širenje antiratnih nalepnica i grafita i štampanje samizdata — se uglavnom sprovode kroz decentralizovane pokrete organizovane preko Telegrama, uključujući Feministički antiratni otpor i grupa učenika pokreta Vesna.

Osnovan drugog dana rata, Feministički antiratni otpor oslanja se na bogato iskustvo iskusnih feminističkih aktivistkinja, koje je država ranije previdela.

„Feministkinje nisu doživljavane kao opozicioni politički pokret“, kaže portparolka Feminističkog antiratnog otpora.

„Trenutno imamo oko 80.000 ljudi na našim društvenim mrežama“, kaže ona. „Ovo je društveni pokret. Svako ko deli naše vrednosti može nam se pridružiti i učestvovati u antiratnom otporu: deljenjem letaka, pisanjem tekstova i prevođenjem. Svako može da radi. Borba protiv bilo koje vrste cenzure je sama po sebi umetnička forma. Sve nam to omogućava da povećamo našu publiku i povećamo naš protest.”

Ostaje da se vidi kakav će uticaj ova gerilska taktika imati tokom vremena.

„Ne mislim da se političke promene u Rusiji ne mogu desiti bez značajne ulične mobilizacije“, priznaje Matvejev.

Ali aktivisti upozoravaju da će odbacivanje ruske opozicije kao beznačajne samo unaprediti Putinove ciljeve. Ako se neistomišljenici osećaju izolovano, manje je verovatno da će progovoriti.
„Jedan od glavnih ciljeva pokreta je da razbije blokadu informacija koja kaže da niko u Rusiji nije protiv ovog rata“, kaže portparolka Feminističkog antiratnog otpora.

„Ukrajinci imaju svako pravo da nas mrze i kažu da ne radimo dovoljno. Ne čekamo njihov topao prijem. Ali želim da kažem Ukrajini da smo ovde.

(Danas, Foto: Pixabay)