Veliki srbijanski književnik i jedan od najvećih na ovdašnjim južnoslavenskim jezicima Filip David rodio se u židovskoj obitelji 1940. godine, kada je Drugi svjetski rata već bjesnio Europom, a zlokobno se bio nadvio nad zemljom u kojoj je rođen – Jugoslavijom. Strahote nacističkog zločinačkog režima nisu mimoišle ni njegovu obitelj, koja je nastradala u Holokaustu. To ga je trajno obilježilo, a kako je jednom kazao, nije mislio da će doživjeti još ratova u svom životu.

Tijekom ratova u Jugoslaviji bio je odlučni protivnik Miloševićeve osvajačke politike te je zbog toga bio prokazivan kao izdajnik i grešnik, ali nije odustajao od svojih stavova bez obzira na prijetnje i izopćenje iz javnog života. U prvom krugu subotnjih razgovora Beogradskog kruga, kojeg je jedan od osnivača, usred ratne 1992. godine David je rekao: “Gospodari naših života i naših sudbina uvukli su nas u rat, u kriminal, u gangsterizam, pustili su s lanca svoje rasiste i mafijaše, otvorili mikrofone, uperili u njih kamere, od zemlje u kojoj smo se rodili napravili su zemlju nasilja i sramote, a nas, protiv naše volje i naših uvjerenja, pretvorili u svoje sudionike. Jedino što nam preostaje jest da postanemo izdajnici… Biti izdajnik u takvoj zemlji i takvom sistemu najmanje je što može i mora učiniti svaki moralan i častan čovjek.”

Ni danas ne odustaje od svojih principa i stavova borbe za pomirbu posvađanih naroda na ovim prostorima. Filip David ulazi u red najvećih pisca ovih prostora, za roman “Knjiga sećanja i zaborava” dobio je prestižnu NIN-ovu nagradu, a njegove knjige pripovijedaka “Bunar u tamnoj šumi”, “Zapisi o stvarnom i nestvarnom” i “Princ vatre” te romani “Hodočasnici neba i zemlje” i “San o ljubavi i smrti” svrstavaju ga u red najvećih književnika na srpskom jeziku, a prevođen je na sve velike svjetske jezike. I sada je, kako kaže, u poznim godinama, protiv svoje volje, ubačen u žrvanj nakaradne politike koja upravlja našim životima, ali se ne želi predati, nego svojim radom i istupima želi pokazati da Srbija, ali i ostale zemlje na ovom području, ima i svoje drugo, bolje i pravo lice. On je svakako dobri duh i savjest današnje Srbije.

Od rata na ovim prostorima i raspada Jugoslavije prošlo je 30 godina, ali čini se da nas i dalje “žulja” bivša država, a da se još uvijek održava “aktualnost” rata. Zašto je to, po vama, tako?

–Priča o raspadu Jugoslavije nije jednostavna. I zavisi od toga tko je priča. Drugačije viđenje imamo mi koji smo u Jugoslaviji odrasli, započeli svoje profesije, a sasvim drugačije oni mlađi koji nose samo traumatična iskustva o njezinu raspadu. Jugoslavija onakva kakva je bila morala se raspasti jer je utemeljena na ideološkim osnovama, a kada se raspala ta ideologija, raspala se i Jugoslavija. Ista ili slična sudbina zadesila je i Sovjetski Savez. Sama ideja postojanja Jugoslavije imala je svoju historijsku zasnovanost, svoje političko, ekonomsko i etničko opravdanje, svoje dobre strane o kojima možemo svjedočiti mi, njezini suvremenici, ali na kraju je sve to poništeno ratnim strahotama. Da je bilo pameti, da je bilo dogovora, ono što je valjalo moglo se sačuvati ili u obliku zajednice naroda ili u nekom konfederalnom obliku ili kopirajući skandinavski model. Ono što se dogodilo predstavljalo je najgori oblik razdvajanja koji nas je međusobno udaljio za mnogo nastupajućih godina.

Obilje poticanog primitivizma i prostakluka obilježava vrijeme ove vlasti. Suradnici se biraju po odanosti, a ne po sposobnosti i stvarnim zaslugama

Zbog čega kod svih ta želja za stalnim podsjećanjem na rat, za komemoracijama, parastosima? Odakle ta potreba za tolikom patnjom?

–Vjerujem da je kod mnogih, najviše kod onih koji su izgubili najdraže, roditelje, djecu, domove, ta patnja bila i ostala iskrena, duboka, s razočaranjem u bliske susjede koji su se odjednom pretvorili u krvnike, uznemirujuća jer se čitav život okrenuo naopako, i da je u takvom svijetu mržnja za mnoge postala jedino i sveto pravilo života. Iz takvog osjećanja nije lako izaći. Zapravo ima dva izlaza. Ili čitavog života misliti na osvetu ili, suprotno tome, shvatiti da osveta vodi novim zločinima. Nije lako nadići mržnju i osloboditi se tog strašnog opterećenja. U Holokaustu su stradale čitave porodice moje majke i moga oca. Kada je doznala za tragediju, majka je izgubila sposobnost govora, i ta agonija trajala je više mjeseci, ponovno je učila govoriti. Ali iz tih strahota oboje, i otac i majka, izvukli su jedno bolno, ali suštinsko saznanje. Važno je održavati sjećanje na svoje žrtve, ali istovremeno izaći iz začaranog kruga mržnje i osvete. I nikada, nikada ne smijete dopustiti da vas pojede mržnja, bez obzira na strahote onoga što se dogodilo. Ako to nemate na umu, vodit će se beskrajni ratovi, privatni i svi drugi, oružjem i mentalno. Tako se na kraju gubi i svijest tko je kriv, tko prav, a svi su gubitnici.

Svjedoci smo i slavljenja zločina i zločinaca, koji su “kod kuće” heroji, ali su zato oni drugi krvnici. Pjeva se Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, govori o spomeniku Slobodanu Miloševiću, u Hrvatskoj se slikaju murali čovjeku koji je pobio 12 vojnih zarobljenika jer su Srbi ili generalu Praljku, osuđenom ratnom zločincu. Odakle ta opčinjenost zločinom i zločincima te stvaranje heroja od njih? Nedavno je došlo do sukoba zbog murala Ratku Mladiću u Beogradu, što mnogi smatraju izlaskom Srbije iz noćne more u kojoj tavori godinama.

–Taj incident dogodio se povodom pokušaja uklanjanja murala posvećenog Ratku Mladiću na zidu jedne zgrade u centru Beograda. Vlast je nekoliko mjeseci odbijala ukloniti taj mural, a kada je najavljeno da će to učiniti aktivisti nekoliko nevladinih organizacija, policija je blokirala dio grada ne dozvoljavajući prilaz muralu. Tu se na nečiji poziv okupila i poveća grupa ekstremista, uglavnom navijača i desničara, u obrani lika i djela haškog osuđenika. Mural na koji je bačen kreč obnovljen je u toku noći od njegovih pristalica, a na drugom kraju Beograda pojavio se još jedan mural Ratka Mladića. Vlast je u ovom slučaju kao i u nizu sličnih slučajeva pokazala svoj pristran odnos, što i nije nekakvo iznenađenje. Sve ovo dovelo je i do protesta Srbiji od strane Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država.

Odakle takvo obožavanje osuđenih ratnih zločinaca kod naših naroda?

–Ovaj oblik društvene patologije pod maskom navodnog rodoljublja podržan je od čitavog jednog društvenog sloja, političara, tabloidnih novinara, lažnih patriota. Amin Maluf, libanonski pisac, napisao je velik esej o “ubilačkom identitetu” o onima koji u ime jednog, glavnog identiteta, nacionalnog, vjerskog, ideološkog, nalaze opravdanje za zlodjela koja čine, za pljačke, ubojstva, i kojima se sve oprašta u ime tog identiteta. Ne samo da se oprašta nego se proglašavaju herojima. Maluf piše o opasnostima “ubilačkog identiteta”. György Konrád pisao je o histeriji identiteta koji uzrokuje probleme koji su politički, ali i psihijatrijski. Kakav je napredak ako se jedan oblik netolerancije zamijeni drugim oblikom netolerancije? Ako se ideološka mržnja zamijeni nacionalističkom, vjerskom ili rasnom netolerancijom? Tako se mogu, kako je govorio nobelovac Tagore, čitavi narodi dovesti do najotrovnijeg samoljublja a da nitko ne bude svjestan svoje moralne izopačenosti.

U Hrvatskoj znaju reći da se u obrambenom ratu ne mogu činiti zločini, a u Srbiji negiraju sudjelovanje Srbije u ratovima te kontriraju pitanjem – gdje su nestali Srbi iz Sarajeva ili pak cijeli rat u Hrvatskoj svode na dva dana Oluje i traktorske izbjegličke kolone. Zašto svi vide samo svoju žrtvu i zašto uopće ne pokušavaju sagledati vlastitu krivnju u svemu?

–Kazati kako se u obrambenom ratu ne mogu činiti zločini, neka se nitko ne uvrijedi, čista je besmislica. Zločin je zločin i za zločin nema opravdanja. Obračun s vlastitim zločinima, osuda takvih zločina prvi je i najvažniji korak ka pomirenju. Pravog pomirenja još uvijek nema jer svaka strana piše svoju povijest sukoba očišćenu od brutalnih nedjela, obavlja posao revizije povijesti, a ta se revizija onda ne zaustavlja na događajima u bliskoj prošlosti, nego seže u sve dalju prošlost, pa se tako samo umnožavaju i zaoštravaju nesporazumi i neprijateljstva.

Populizam je prevladavajuća karakteristika srpskog društva, a psovački i pornografski reality-programi postali su dominantan “kulturni model”

Zbog čega se već 30 godina ne možemo izmaknuti iz rata, a stasale su generacije koje se ne sjećaju ni socijalizma, ni Jugoslavije, ni rata, ni zajedničkoga života, ali su Srbi i Hrvati još “mrski neprijatelji” koji su jedni drugima za sve krivi? Zašto taj rat ili ratovi iz 90-ih ne završavaju?

–Očito takva situacija odgovara političkim elitama. Ta vrsta problematičnog patriotizma uspješno održava neku vrstu izvanrednog stanja i mobilizacije, čime se prikrivaju razni drugi problemi. Kako vrijeme prolazi, laž se institucionalizira. Neprekidni zahtjevi za lojalnošću u nepouzdanim sistemima s naopakim vrijednostima mijenjaju karaktere ljudi, uvećavaju strah i kukavičluk. Stvaraju se nekakvi mutirani, groteskni i čudovišni oblici ponašanja, ljudi postaju nepošteni prema svome životu, prema svojoj profesiji. Bankari se udružuju s lopovima, novinari manipuliraju istinom, ekstremisti se kite demokratskim parolama, a ubojice ljubavlju prema domovini. I to postaje jedno stalno stanje, bolesno stanje. O tome sam pisao i krajem devedesetih godina. Ne vidim da se nešto suštinski promijenilo. Razni oblici manipulacija i zloupotreba emocija uvijek su bili itekako prisutni na ovom našem balkanskom području, na jugoistoku Europe.

Čini se da su svi na ovim prostorima opterećeni poviješću – Srbi Prvim svjetskim ratom i pitanjem osnivanja Jugoslavije, Hrvati Drugim svjetskim ratom i svojim, navodno, podčinjenim statusom u SFR Jugoslaviji, koju doživljavaju kao Srboslaviju, dok su Srbi uvjereni da su oni prošli najgore, a da su Hrvati imali korist od te zemlje?

–Naše su povijesti prilagođene trenutnim političkim potrebama. Pisanje i tumačenje dalje i bliže historije najviše sliči na orvelovski pothvat gdje se prošlost mijenja zavisno od političkih garnitura na vlasti. To je suludo i šizofreno. Tamo gdje ne postoji odnos prema prošlosti, nema ni odnosa prema sadašnjosti i budućnosti. Revizija povijesti, koja je uvelike prisutna, unijela je silnu konfuziju, posebno u glave mladih. Ako se u dobrom dijelu javnosti veličaju i slave ratni zločinci, onda je mnogo toga za ozbiljnu brigu. Huligani pod pokroviteljstvom vlasti šire ekstremizam i nasilje. Takvih nasilnih grupa koje istjeruju svoju pravdu i ponose se svojim ekstremizmom sve je više. Revizija povijesti obavlja se na beskrupulozan i sramotan način. Udžbenici povijesti puni su lažnih mitova, a tamna mjesta te historije su prešućena. “Stvorili smo povijest punu laži, ispraznosti i lakomislenosti i to se jako osjeća.” Eto još jednog citata, ovoga puta Španjolca Miguela de Unamuna. Unamunova Španjolska s početka dvadesetog stoljeća postaje metafora naše situacije s početka dvadeset i prvog stoljeća.

Kako, po vama, danas živi Srbija, koja i nakon svih ratova sada ponovno jaše na programu “srpskog sveta”, govori da svi Srbi moraju biti okrenuti Beogradu, negira postojanje Crne Gore, o Hrvatskoj opet govorio kao o NDH… Što to Vučić smjera?

–Politika stvaranja “srpskog sveta” je opasna politika jer se zasniva na uvelike kompromitiranoj ideji o svim Srbima u jednoj državi. Ta historijski utopijska i zapaljiva priča s opasnim posljedicama čije smo rezultate vidjeli stvara podjele i unutar same Srbije. Uznemirava posebno onaj dio državljana Srbije koji nisu etnički Srbi. Manjine postaju sumnjive umjesto da su most razumijevanja i suradnje s većinskim narodom. Velika nesreća svakog naroda su njegovi tobožnji usrećitelji koji nas uvijek i iznova uvode u godine izolacije i opasnog življenja.

BiH i Kosovo područja su stalne napetosti. Na ovoj našoj balkanskoj vjetrometini oružani sukob lokalnih razmjera začas se može pretvoriti u rat katastrofalnih razmjera

Pričali smo o ratu iz 90-ih koji još opterećuje sve nas i nije završio, a već neki na Zapadu panično govore o mogućem novom ratu u BiH…

–Bosna i Hercegovina i Kosovo dva su područja stalne napetosti. Rata može biti ako neka od velikih sila zaželi sukob određenog intenziteta i dometa. Ali na ovoj našoj balkanskoj vjetrometini sve je povezano sa svime pa se oružani sukob lokalnih razmjera začas može pretvoriti u rat katastrofalnih razmjera. Iz iskustva znamo kako se lako iskra pretvara u požar, a kako je teško požar zaustaviti.

Je li Vučićeva Srbija danas spremna, kao nekada Miloševićeva, na neke nerazumne poteze koji ponovno mogu destabilizirati regiju?

–Ono što Vučić zaista misli ne izgovara Vučić, nego njegovi najbliži suradnici. Ništa se ne može, ne smije uraditi, napisati ili kazati a da to ne amenuje srpski predsjednik. Pravosuđe, ekonomija, zdravstvo, najgledaniji mediji, najčitaniji tabloidi neposredno su pod kontrolom srpskog predsjednika. Hipokrizija i populizam su prevladavajuće karakteristike društva, a psovački i pornografski reality-programi koje danonoćno gledaju milijuni nametnuli su se kao dominantan “kulturni model” prihvaćen i u svakodnevnom političkom životu. Obilje poticanog primitivizma i prostakluka obilježava vrijeme ove vlasti. Suradnici se biraju po odanosti i lojalnosti, a ne po sposobnosti i stvarnim zaslugama i profesionalizmu. Pred našim očima narasta kult ličnosti jednog političara. Hermann Broch je još davno, nakon Drugog svjetskog rata, napisao nešto što važi i danas: “Bez osvješćivanja nema ni samosvijesti, a bez samosvijesti nijedan narod nije u stanju da svjesno uzme u ruke svoju političku sudbinu.” Osvješćivanje je dug i mučan proces koji proistječe iz kajanja i prihvaćanja svoga dijela krivnje. Još smo daleko od toga procesa.

Zašto Vučića podržava tako velik broj Srba, je li to zato što smatraju da će im on “nadoknaditi” poraze u ratovima i “vratiti” Kosovo?

–Aleksandar Vučić trenutno je neprikosnoveni vladar Srbije. Opozicija se raspala u međusobnim prepirkama, bez jasnog i djelotvornog programa. Bojkot prošlih izbora pokazao se kao pogrešan potez koji je opoziciju još više oslabio. Predizborni uvjeti za političku opoziciju nikada nisu bili dobri i povoljni ni pod Miloševićem ni pod Vučićem, ali nesudjelovanje, kako se pokazalo, donosi mnogo više štete nego koristi. Jaka propaganda u Vučićevim medijima o oporavku ekonomije i podizanju životnog standarda u državi velike sirotinje, o jačanju Srbije kao vojne sile, uz spomenute slabosti opozicije, za duži period učvrstili su njegovu vlast. Stvara se privid sigurnosti i dugovječnosti te vlasti. No, ničija vlast nije trajala dovijeka. A onda se jednoga dana kada ta vladavina stigne svome kraju obično dozna koliko je u svemu bilo istine, a koliko neistine. Već su nam poznata vremena kada je narod uvjeravan da je istina ono što pišu potkupljivi mediji, a ne ono što vidimo vlastitim očima.

Bez obzira na žalosno stanje odnosa između dviju zemalja, čini mi se da ipak sve veći broj Srba dolazi u Hrvatsku na ljetovanje, pa i na rad, a Hrvati gledaju srpske serije i filmove i slušaju srpsku muziku. Što biste na to rekli?

–Te veze se ne mogu nikada sasvim prekinuti. Naše se kulture zahvaljujući sličnosti jezika te privatnim i povijesnim vezama duboko prožimaju. Razum i interesi upućuju nas na suradnju i dobrosusjedske odnose.

(Vlado Vurušić, Globus / Forum, Foto: N1 screenshot)