Prošli su još jedni ‘historijski’ opšti izbori i ništa se nije desilo, niti će u narednim mjesecima. Ništa sudbinski, epohalno, pogotovo ne sa novim izmjenama izbornog zakona Visokog predstavnika, koje je obaznanio dok se tinta na glasačkim listićima bukvalno nije ni osušila.
Ljude je zahvatila postizborna depresija, logično s obzirom kako su se nadali tekstonskim i sveobuhvatnim promjenama, a znamo svi da bi za to trebalo promijeniti ustav koji je skrojen u vojnoj bazi. Pošto se to neće nikad desiti, neće nikad ni biti značajnijih promjena.
Ovo što je imperatorskim ukazom donio Christian Schmidt je samo dodatno cementiranje etničkih podjela i dodatno betoniranje pozicija nacionalističkih stranaka. Schmidtovi zakoni su skrojeni na ruku tri stranke koje vladaju ovom zemljom. To jest, samo za dvije, budući se Miloradu Dodiku živo fućka jer je njegov nacionalistički feud nedodirljiv, a i to imamo zahvaliti ustavu iz američke vojne baze. U konačnici, njegovi edikti idu na ruku samo HDZ-u, ali će se SDA i tu dočekati „na noge“ dodatnim umirivanjem i relaksacijom ljudi, koji su nas do juče trpali u koncentracione logore.
Ne vole glasači čuti istinu, ni glas razuma. Tako da je najbolje ćutati, ne pisati i pustiti ih da sami prođu kroz famoznu postizbornu depresiju. Sami ste pali, sami se ubili. Ne znam da na svijetu postoje ljudi koji su toliko lakovjerni, naivni i tako brzo padaju u euforiju kao što su to naši ljudi. Daj im i mrvicu neke lažne nade i eto odmah u njima raste uvjerenje kako ćemo već sutra, kada se zatvore sumorna birališta, jesti zlatnim kašikama i rezati visokokvalitetni, bio-hljeb platinastim noževima.
A sve se to dešava dok cijene mjesecima rastu, i niko se živ od političkih stranka nije ni počešao na divljanje cijena hrane, grijanja i drugih usluga. Nisam vidio nijedan potez da se građanima išta olakša. Nisam nikad pročitao nikakav strateški plan o vlastitim rezervoarima gasa, nafte, bilo kakvog energenta – da bi država bila koliko-toliko energetski nezavisna. Ništa, nula bodova. Pa čak i Vučić obećava građanima Srbije kako cijene plina i grijanja neće skakati, a direktor BH gasa samo govori o tome kako će cijene rasti.
Ja zaista ne razumijem kako neko sa platom od 500 maraka uopšte može platiti ikakve račune i pri tome hraniti višečlanu porodicu. Jer to je prosječna plata u BiH a ne nekakva hiljada maraka. Za stan od 40 kvadrata treba izdvojiti više od polovine prosječne plate a za ostatak treba kupovati hranu, pretpostavljam da je odjeća i obuća luksuz. A kad imate stan od sto kvadrata onda cijela prosječna plata ide samo na grijaje. Očigledno su naši građani čudotvorci pa iz praznih obećanja mogu izvući debele novčanice, kao nekad alhemičari što su kamenje pretvarali u zlato.
Depresivna je to storija koja nema kraja i konca. Pisao sam o toj vrsti saburajstva bezbroj puta. Imam hiljadu pitanja i nijedan odgovor koji može objasniti metalitet trpljenja ovdašnjeg čovjeka.
Ekonomska politika, socijalne mjere pomoći stanovništvu to nigdje nisam vidio da je neka politička snaga obećavala. Samo su država, narod, vjera, tradicija, opstanak nacija bili u ustima političkih kandidata, ali o stvarnom život bilo je malo priče. Ponešto se uradi u domenu lokalne politike, i to uglavnom u Sarajevu, i to bude sva dobrobit koju građani osjete. Ali, slikati se kraj tramvajske pruge kao da si napravio milion i osmo svjetsko čudo to je bilo degutantno. Pa valjda je normalno u gradu imati tramvajske šine, tramvaj…
Dođite u Berlin pa se provozajte gradskim prevozom, onda se vratite nazad u kotlinu i pokrijte se ušima. Naravno, lako je zajebavati prosječnog bh. glasača kad taj nema para da otputuje nigdje, i on nikad nigdje neće ni otići. Vječno zarobljen u kotlini, gradu u kojem te mogu ubiti i izaći isti dan na slobodu.
Oni svjesniji svega ovoga onda padnu u postizbornu depresiju, većina nastavlja sa svojim namrgođenim životima. Do narednih izbora, nove euforije i novog potonuća u očaj.
Henry Thoreau je davno napisao kako većina ljudi živi životom tihog očajanja, kontam da nikad nije bio u Bosni i Hercegovini jer bi onda vidio kako je očaj izdignut na nivo sasvim prihvatljivog i normalnog života.
Očaj je ovdje poželjan i oni koji ga dizajniraju žive kao carevi, a puna im usta Bosne, patriotizma, vjere, boga i nacije. Pravi patriotizam je kada ljudima obezbijediš barem elementarne uslove za život, a ne blato i fekalije po ulicama. Ne ovakve bolnice kakve imamo, ne fantomske vakcine koje nikad nisu došle – zbog čega je umrlo desetine hiljada ljudi. Kada im omogućiš da živežne namirnice ne budu skupe kao da smo neka solidno bogata njemačka regija. Kako objasniti prosječnom manično-depresivnom glasaču da je u Njemačkoj hrana jeftinija od ove u Bosni, koja je inače puna hemikalija i otrova? A da su plate višestruko obilnije nego kod nas.
Čak i da imamo savršen ustav, izborni zakon, državnu administraciju, kod nas bi običan život i dalje bio loš, nikakav.
Mi zaslužujemo ovakvog stranca koji ima imperatorske ovlasti. Svakako je bilo iluzorno očekivati od političara iz stranke bliske HDZ-u išta drukčije od ovog što smo dobili. Ali, naša naivnost i vjera da je njemački političar došao da nam pomogne da lakše živimo je zaista kolosalna. To je mentalitet robova, klimoglavih poslušnika – evet-efendija.
Čekajte nove izbore ili se iselite iz zemlje. Treći put je čista fikcija, sanjarija u kojoj shvatiš kako si najbolje godine života uložio u ništavilo. Ova zemlja je iluzija u kojoj jedino groblja napreduju.
STUPS: Eskalacija