Skip to main content

ALEKSANDRA BOSNIĆ-ĐURIĆ: Sve nijanse izdaje

Stav 09. okt 2022.
3 min čitanja

U političkim rukopisima različitih režima, jednako kao i u političkim i ideološkim žargonima homogenih opcija i grupa, često se i lako onaj neko suprotstavljeni i drugi proglašava izdajnikom. Ipak, bez obzira na lakoću kojom se ova stigma izriče, postoji razlika između stvarne i proglašene izdaje. U ,,srpskom“, jednako kao i u ,,ruskom svetu“, ovo proglašenje je jedno od omiljenih oruđa njihovih ideologa, ono je uvijek izricano uz slućenje progona, izgona i prijetnji nasiljem kao i lišavanju ,,izdajnika“ svih onih ličnih, profesionalnih i egzistencijalnih atributa koji njegovu egzistenciju čine elementarno sigurnom i dostojnom življenja. Dovoljno je podsjetiti se tragičnih sudbina svih ,,izdajnika“ Staljinovog režima, koji, ne slučajno i nimalo čudno, ovih godina u Rusiji doživljava svoju manje ili više eksplicitnu rehabilitaciju.

Činjenica je, međutim, da mimo politički nastranih rukopisa svojstvenim autoritarnim režimima i autoritarnim vođama, izdaja, kao društveni i politički fenomen, postoji. Činjenica je i to da je izdaja koju u prelomnom trenutku za jednu zemlju ili društvo počini njena intelektualna i kulturna elita jeste jedna od najtežih. Da se, nekim slučajem, intelektualna elita u Srbiji prije nešto više od desetak godina, kao i intelektualna elita u Crnoj Gori prije dvije, dakle baš u onim periodima kada je bilo jasno da će ideološki oblici tada još uvijek simulakruma zvanog ,,srpski svet“ počiniti štetu nesagledivih razmjera, jedinstveno oduprla sirenskom zovu sinekura, ugleda, novca i komadića moći bačenih sa trpeza aktuelnih vlasti, izvjesno je da nas septembra 2022. ne bi sve toliko zloslutno podsjećalo na devedesete i da danas ne bismo živjeli njihovu razigranu parafrazu.

I tada i danas, predstavnike kulturnih elita trebalo je da neko obavijesti da se sopstvena kultura izdaje najviše onda kada se dragovoljno učestvuje u opsesivnim hipnotičkim konceptima njenih ideoloških demijurga i političkih izvođača koji bi da je drže zatvorenu u vječito infantilnoj poziciji u odnosu na neku drugu, veću, ,,bratsku“ kulturu, koji bi da je drže zarobljenu u romantičnim predstavama o Rodu, u inverziranim i zloupotrijebljenim predstavama o Vjeri, Naciji i Svetoj teritoriji, koji bi da se beskrajno obraćaju samo dosljedno manipulisanoj i emotivno pokrenutoj istomišljeničkoj masi.

Ova nevesela skupina onih koji izdaju svoju kulturu, a izdaju je baš svaki put kada ne rade najbolje što mogu u njenom interesu (dakle, da bude otvorena, živa, autentična i slobodna), samo naizgled nije homogena. S jedne strane čine je, naime, svjesni agitatori, a s druge, u istoj mjeri svjesni poslušnici i izvođači radova. Krajem septembra, na otvaranju 56. BITEF-a, govorila je ruska pozorišna teoretičarka i kritičarka Marina Davidova. Tom prilikom rekla je: ,,Važno je da razumijete da 24. februara Rusija nije napala samo Ukrajinu nego je proglasila rat i sopstvenoj kulturi (…) Od 24. februara 2022. svjedočimo kulturnoj promjeni koja se odvija u Rusiji, a koju možemo da poredimo sa onom koja se dešavala za vrijeme Staljina. Samo što se sada dešava čak i brže nego u Staljinovo doba. Broj reditelja, scenografa i dramaturga koji su napustili Rusiju je ogroman. Sve važne institucije za savremenu umjetnost, za savremeno pozorište, de facto su nestale. U ovom ratu, pravi pobjednici u Rusiji su mediokriteti, oni koji žele da drže zemlju u mraku (…) Zapravo, i Staljinova kulturna, konzervativna revolucija imala je iste obrasce. I to je bila pobjeda mediokriteta. Oni su preuzeli vlast. Fašizam je oduvijek bio trijumf mediokriteta. I upravo jednom takvom trijumfu svjedočimo danas u Rusiji“. U završnim rečenicama obraćanja Davidova je poručila da svi oni koji u ovom trenutku podržavaju rat koji vodi Rusija, zato što vole rusku kulturu, treba da znaju da je upravo kultura najveća žrtva ovog rata.

Svojevremeno je, istražujući fenomen nesumnjivo generisanog nasilja devedesetih na teritoriji nekadašnje Jugoslavije, Holm Zundhausen ukazao da će u budućim sudskim procesima biti neophodno uspostavljanje kriterijuma u stepenovanju krivice i razlikovanju između „prestupnika za pisaćim stolom“, aktera i od samog početka saučesnika i posmatrača. Jer, upravo su „prestupnici za pisaćim stolom“ bilo iz uvjerenja, ili iz oportunizma, smatra Zundhausen, kreirali duhovni kontekst koji je dao legitimitet, pa tako i podsticaj, primjeni nasilja u cjelokupnom društvenom kontekstu: „Bila su to ona duhovna lica, književnici, naučnici, koji su iz uvjerenja, potrebe za potvrđivanjem, nadmenosti ili sljepila, velike djelove društva zastrašivali genocidnim toposima, scenarijima ugroženosti, teorijama zavjere i tjerali u histeriju (ili, kako se u međuvremenu kaže, u kolektivnu histrioničku poremećenost ličnosti)“.

Upravo onako kako je pisao Žilijen Benda u Izdaji intelektualaca, pojmovi pravednosti i istine nikada ne bi smjeli da postanu tek „metafizičke magle“, u kojima je „istinito ono što je korisno, a pravedno ono što zahtijevaju okolnosti“… Onda kada intelektualna i kulturna elita većinski pristane na ovakvu, u osnovi sramnu, iznudu kreacije i mišljenja, nepovratno je uništila sopstvenu misiju. Iako nastaju u različitim društvenim kontekstima, kulture u osnovi počivaju na dvije bazične vrijednosti – na univerzalizmu i na izuzetnosti. Kada se one iznevjere, bez obzira na sve nijanse, možemo govoriti samo o izdaji.

O izdaji kulture jednako kao i o izdaji javnog interesa u sopstvenom društvu.

(Portal Analitika, Foto: Denis Kolundžija)