O čemu čovjek može pisati u teškim vremenima? Može, naravno, o čemu god hoće. Sve što napišemo je naš politički stav. Čak i ono što ne napišemo, što ne izgovorimo i to je naš stav. Jer ćutnja je gromoglasan stav. Kao što je uporna i bezdušna ćutnja političara na Zapadu koji ne spominju patnje palestinskog naroda ali su im puna usta brige za agresora, da dobiju dovoljno municije i naoružanja kako bi se genocid u Gazi nastavio.

Nije da i prije nismo znali u koliko licemjernom svijetu živimo. Znali smo ali sada se stvari kristalno jasno vide. I ne piše džaba u Novom zavjetu: „Tko ima uho neka čuje… Tko ima oko neka vidi.“ Činjenica je da vodeće zemlje svijeta niti imaju uši niti oči. Njihova empatija je selektivna i njihova ćutnja se čuje do neba, za sve nas koji vidimo i čujemo. Nečija djeca su bitna, dok nečija i nisu. Sve zavisi od boje kože, od religije ili političkih interesa, a oni su uvijek vezani za ekonomske interese. Ponoviću jednu rečenicu iz prethodnog teksta objavljenog ovdje: „Ovo je prvi rat u kojem je poziv na prekid rata označen kao antisemitizam.“

Ovo je prvi rat u kojem agresorsku i okupatorsku stranu podržavaju notorni desničari svijeta, a ono što ih ujedinjava jeste islamofobija. Na stranu što je u srcu svake desničarske ideologije antisemitizam i mržnja spram Jevreja, vlada današnjeg Izreala objeručke prihvata ovakvu političku sabraću, iako je to toliko paradoksalno i nezamislivo zdravom razumu. Meni je nezamislivo, ali svijet se mijenja velikom brzinom i te promjene su na gore. Nezamislive političke alijanse se dešavaju kao to da HDZ BiH koji se nikad javno nije odrekao ustaštva ni NDH kao ideologije zla (u čijim logorima ubijena je većina sarajevskih Jevreja stradalih u Drugom svjetskom ratu) sada glumi politički filosemitizam. Budući znaju da je to danas desničarski kredo: biti politički blizak desničarskoj vladi Izraela.

Moj djed Bećo Šehić je bio u Jasenovcu a prije toga u logoru Stara Gradiška. Uhapšen je jer je bio član Mjesnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za dizanje i organizovanje oružanog ustanka 1941. godine, zadužen za grad Bosanska Krupa. Uhapšen je u Bihaću čim je NDH došla na vlast. Preživio je i Staru Gradišku i Jasenovac. Kako je on znao biti na pravoj strani istorije, za razliku od ideoloških gurua današnjeg HDZ BiH-a, tako je i moj otac 1992. bio na pravoj strani istorije kada je osnovao prve oružane jedinice u Bosanskoj Krupi, od Patriotske lige do brigade Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine. Nije teško biti na pravoj strani istorije, ali neki ljudi nemaju osjećaj za to; misle ako su apolitični da će ih to spasiti od stresnih situacija – promišljanja bjelosvjetske i lokalne politike.

Ne postoji apolitičnost, jer je sve politika. „I šetnja šumom je politička činjenica“, pisala je velika Wyslava Szimborska. To što neko misli da ga ne zanima politika, ne znači da mu neka politika ne radi o glavi. Uvijek se tada sjetim njemačkog publiciste Sebastiana Haffnera i njegove knjige Povijest jednog Nijemca u kojoj kaže da tokom dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog vijeka u Njemačkoj pisci i pjesnici nikad obimnije nisu pisali o ljepoti prirode, o rijekama, jezerima, cvijeću etc., dok su u stvarnosti udarani temelji za konclogore i prvi ljudi su već bili u njima. To je bila apolitičnost njemačke lirike na početku dvadesetog stoljeća. Takva „apolitičnost“ omogućavala je (među drugim ‘omogućivačima’) Holokaust.

Ko danas šuti taj podržava agresora, podržava kolonizatore i aparthejd u državi koja slovi za „jedinu demokratiju“ na Bliskom istoku. Mada mi je nepojmljivo da možeš ubiti Palestinca, zauzeti mu kuću, spaliti mu maslinjak i za to nikad nećeš krivično biti gonjen. To nije demokratija nego je distopija. Kao što je i zabrana radovanja koju je proglasio desničarski ministar sigurnosti proglašena kriminalnim aktom. Nepojmljivo je i da je palestinska djevojka uhapšena jer nije dala da joj skinu maramu s kose, što je protumačeno kao teroristički akt pa je osuđena na desetak godina zatvora. Ili da je petogodišnji dječak uhapšen pod optužbom da je bacao kamenje na izraelske vojnike pa je osuđen na višegodišnji zatvor.

Zabrana radosti i smijeha, nasumična hapšenja djece i djevojaka odlike su fikcijske proze i filmova kojima je tema distopijsko društvo. Čemu izmišljati kada nam se distopija dešava pred očima. Ili da su dozvoljene količine hranjivih tvari u dnevnom obroku hrane koja je puštana u Gazu (prije 7. oktobra) iznosile tačno onoliko koliko je potrebno da ljudi budu na ivici gladi ali ne i pothranjeni, o čemu je pisala Al Jazeera.

Hrana, voda, struja koriste se kao oružje za kontrolu i slamanja bilo kakvog civilnog otpora među napadnutim stanovništvom, pored bombi, granata, raketa i ostalog visokotehnološkog oružja. Koliki je stepen dehumanizacije Palestinaca govori snimak na kojem izraelski oficir, govoreći u kameru, odbrojava dok u pozadini cijela zgrada ne bude dignuta u zrak. To rušenje palestinske zgrade izraelski major posvećuje svojoj dvogodišnjoj kćerci (zlo nije banalno, ima svoje lice, ime i prezime, porodicu, biografiju). Zločinci zločine ne kriju nego se njima hvale i ponose, znamo to iz našeg rata. Mnogi od „privatnih snimaka“ iz našeg rata završili su na sudu u Haagu.

Moje je da pišem i pamtim. Zlo je vječna tema, moja centralna tema. A ko hoće može pisati o cvijeću i ljepotama prirode.

(Radio Sarajevo, foto: N1)