Drugo jutro se probudim kraj Une, u kući na spratu, i pomislim odakle u Charlottenburgu džamija i kako je moguće da se tu čuje ezan na sabahu? Naravno, brzo shvatim da više nisam na/u Charlottenburgu nego da mi se ni um, svijest/podsvijest, ni snovi još nisu preselili u Bosansku Krupu.

Tako to biva sa selidbama kad si pisac, a to znači da si i nomad pomalo, jer kad bih se sjetio svih hotela u kojima sam bio za frtalj vijeka, koliko se javno bavim književnošću, od tih memorijskih slika mogao bi se složiti grad hotela i hotelskih soba.

Zaokupljem svojim stvarima, bukvalnim stvarima, kojih su mi bili puni koferi, ruksaci, a i dosta sam ostavio u Berlinu, nešto bacio (stare ali nosive čizme ostavio na ulicu da ih neko uzme) propustio sam dešavanja iz zemlje u kojoj još nisam počeo sanjati „domicilne“ snove. Ali sam krajičkom oka vidio nešto (što sam znao i otprije) koliko je presuda Kovačević iznijela na vidjelo svu silu ljudi koji su prestali sanjati i misliti bolju Bosnu od ove koja je krvlju omeđena i vojnim linijarom nacrtana. Posebno je to šokantno ako se zna da dolazi iz mozgova i usta ljudi koji su nominalno antinacionalisti, antifašisti, oni koji ne bi nikad trebali pristati na etničke torove. I baš takvi ljudi su osuli drvlje i kamenje na presudu koja je utemeljena u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Ako nisu osuli paljbu onda su barem počeli da je cinično ismijavaju i omalovažavaju. Glavešina SDP-a je prvi poletio da javno ispolji svoj defetizam, jer zna da je na vlast došao izbornim aparthejdom koji je osnažen u izbornom danu Šmitovim odlukama a i naknadnim izmjenama Visokog predstavnika. Kao da se i moglo od njih išta i očekivati, jer to sa socijaldemokratijom ima veze koliko i autobus na relaciji Sarajevo – Konjic sa svemirskim putovanjima.

Logično je da će se foteljaši grčevito hvatati za sve samo da im se fotelja ne izmakne ispod masnih guzova. Kao i naknadno saopštenje sarajevskih vlastodržačkih stranaka pisano u maniru najbolje ere socijalističkog realizma. Jedino je tu dodirna tačka „socijaldemokrata“ s pridjevom socijalistički.

Ispao je mulj i talog ljudi koji su pristali na nacionalni, etnički i bilo kakav drugi aparthejd. Upravo oni ljudi koji se kao, eto, biva, bore protiv njega. Ima E. E. Cummings stih: „Progres je udobna bolest.“ Mada je bolje napisati: vlast je udobna bolest. A bivanje u blizini onima koji su vlast isto je solidno udobna bolest.

Od zapažanja krajičkom oka izdvajam i to da je i dalje maksima „I SDA je to radila!“ na sceni, kad god ne znaju čime da se pohvale a hvale se na sva usta, neprekidno. Toliko se hvale da je to degutantno i odmah vidiš da znaju kako se prodaje ubleha, i prodavaće je do kraja mandata, koji neće obnoviti.

Činjenica da su ljudi pristali na ovakvo unutrašnje uređenje zemlje nametnuto stanjem na ratištima i ispisano u američkoj vojnoj bazi samo je dokaz koliko je čovjek građen od nepouzdanog materijala. Kao što je i činjenica da sasvim mali broj političara iz Sarajeva ima sposobnost da misli o BiH kao jednoj cjelini, dok su većina pristali na svakojake podjele, i svakim danom više pristaju.

Kiša koja pada po rijeci, lišću žalosne vrbe, krovovima daje smirujući ritam ovim rečenicama i odvlači me od optike krajička oka. Ionako je ovo svakom normalnom čovjeku odavno jasno. Ja sam se 1992. borio za fizički opstanak i za ideju bolje zemlje i države. Neću je nikad prestati misliti na drukčiji način, a vi radite svoj grobarski posao i dalje. Vi ste grobari ove države, ali što je najgore u ljude ste usadili mrtvilo i prazninu, ubili ste im moć da sanjaju i maštaju normalan život dostojan ljudskog bića.

Cijene hrane u tržnom centru u centru Bosanske Krupe su iste ili veće nego u Edeka lancu gdje sam kupovao u Berlinu. Čak nisu ni manje od boljih (skupljih) supermarketa kakve su Bio Company i Bio Denns. To je današnja realnost svakodnevnog života. Ako zaista neko, kontam, valjda, vlast, želi pomoći ovim ljudima ovdje onda zašto ne rade na ekonomskoj obnovi ove zemlje, zašto ne prave socijalne programe za pomoć ljudima? A puna im usta kako su oni maltene sluge građana, pardon nacija.

Za kraj, kako krak Une zvan Unadžik (što i znači krak) prolazi tačno ispod moje terase i dok pišem gledam kako voda protiče, kako kiša doboša i pravi krugove na njenoj površini, ne mogu da ne osjećam divljenje prema ovom bogomdanom fluidu.

Da, i moj identitet je fluidan kao i identitet Slavena Kovačevića. To podrazumijeva da je otvoren za sve uticaje, da nema granica i da ga stalno promišljam, nadograđujem. Sve ono za šta nezvanična portparolka Trojke nije sposobna, nego je sposobna samo da iskaže svoj skriveni nacionalizam, prezir prema ljudima koji nisu kao ona. Jadno, bijedno i u duhu aparthejda na koji su pristali oportunisti iz takozvanog političkog Sarajeva.

Neki dan se vraćam iz ribe gazeći vodu u ribarskom kombinezonu predviđenom za fly fishing i taman pred kućom, dok sam još stajao u vodi, čujem štiglića kako pjeva li pjeva u krošnji žalosne vrbe ispred naše kuće. Tada znam da nisam zaboravio sanjati, sanjariti, misliti vodu, biljke, ptice, žive i nežive stvari, a u konačnici i ovu zemlju.

(Radio Sarajevo, foto: N1)