Trenutno se nalazim u gradu u kojem noću lete dronovi i oglašavaju se sirene zračne uzbune. Taj grad je toliki da u njega može stati stanovništvo BiH puta dva. Stvarnost je to kakva kod nas, na sreću, ne postoji jer imamo dovoljno svojih ratnih i postratnih trauma.

Gledajući kako ljudi reaguju na rat Izraela i Hamasa (te ubijanje nevinog stanovništva i divljačko razaranje Gaze) teško se oteti utisku koliko smo duboko istraumatizirani društvo. Drukčije ni ne možemo biti jer, koliko znam, nikad nije predstavljena nikakva platforma, legendarna agenda, ili kakav program koji će pomoći stanovništvu ove zemljice da se bori protiv PTSP-a.

Činjenica je da su prizori koje svakodnevno gledamo iz Gaze i dijelova Izraela blizu palestinske teritorije okidači za kolektivni PTSP koji sad drma kompletno društvo. Dovoljno smo već istrigerovani višedecenijskim prijetnjama secesijom „novog i boljeg“ Milorada Dodika, onog koji je bio „dašak nove energije“, tako da nam ne treba puno za kolektivni nervni slom.

Sada dolazi na naplatu odbijanje da se kao društvo suočimo s prošlošću. Dolazi ono odavno ali sada se bolje vidi na primjeru koliko ljude pogađa patnja stanovnika Gaze. To što se dešava na uskom pojasu teritorije, najvećem zatvoru pod vedrim nebom na svijetu, isto je ono što se nama dešavalo četiri ratne godine. Ako odbijemo dronove, moderne rakete što naš neprijatelj nije posjedovao, pa je morao puniti bojlere eksplozivom i ekserima te nas i tako bombardovati. Primitivizam oružja nije donio sofisticirane ratne rane i traume, nego naprotiv.

Postoje oni koji se ne bi voljeli suočiti s prošlošću zato što znaju šta su radili u ratu i kako su svoju „državicu“ stvarali na ratnim zločinima i genocidu. Njihovo odbijanje da se bave prošlošću je dio šireg programa i sve što rade vrlo je planski i promišljeno. Kao što radi novi i bolji Milorad Dodik.

Postoje i oni, posebno u Sarajevu, kojima prošlost smeta jer kako da onda uđu u koaliciju s onima koji prećutkuju prošlost zbog Radovana Karadžića i Ratka Mladića. A isto im se i gade žrtve genocida u Srebrenici, jer oni su progresivni i nisu seljačine niti papci, kako shvataju ljude iz istočne i drugih dijelova Bosne. Neki od njih su javno objavljivali glupe postove o tome kako treba zabraniti sjećanje na rat i ratne muke. Ti isti su sada federalni i državni poslanici. Imaju izborni mandat da građanima sole pamet svojom uskom pameću.

Ali, nisu oni toliko bitni, nego je bitnije to što je naše društvo ušlo u fazu kolektivnog nervnog sloma. I taj slom dovodi do produkcije mržnje kakva nije viđena ni prije ni tokom rata. Ta mržnja ima svoje ime i ona se zove: antisemitizam.

Socijalnim mrežama kruže citati, navodno iz Tore i drugih knjiga, kojima je za cilj da se mržnja proširi na sve Jevreje bilo kada i bilo gdje. Manipulativna strana fejsbuka dolazi do punog izražaja. Ljudi vlastitu žalost zbog stotina ubijene djece u Gazi pretvaraju u oružje mržnje. Ne postoji nikakvo opravdanje za to. Čak ni naša vlastita nagomilana i nikad riješena trauma/traume. Taj začarani krug u kojem jedna mržnja rađa drugu neće nikome pomoći. Samo će pomoći onima koji žele posijati haos u ljudskim glavama i dodatno pogoršati ionako nikakvu političku scenu u BiH, kao i zatrovati međuljudske odnose na svakodnevnom nivou.

Poruke pune prijetnji smrću i razne druge gadosti koje dobijaju stanovnici Sarajeva, Jevreji ovog grada, zastrašujuće su i ne mogu se nikada i ni sa čim opravdati. Antisemitizmom niko neće izliječiti vlastitu ratnu traumu. Neće to doprinijeti ni za milimetar boljem životu u ovoj i previše napaćenoj zemlji.

Ono što je i gore je to što ljudi nisu ni svjesni koliko duboko tonu u antisemitizam. Lajkaju i dijele tekstove koji su odvratni i puni laži, dezinformacija. Pišu nacističke poruke, ili na propalestinski skup ispred Vijećnice donose Davidovu zvijezdu stilski preinačenu u kukasti krst. Džaba je Zejneba Hardaga, pravednica među narodima, sakrila žutu traku svoje sugrađanke Jevrejke da je zaštiti na ulici Sarajeva 1941., što se vidi na čuvenoj fotografiji. I džaba je Derviš Korkut spasio sarajevsku Hagadu dok su na ulicama spaljivani svici iz Tore. Uzalud su spašavani i sakrivani Jevreji od ustaškog progona, ako ćemo sada potonuti do samog dna. A već smo dole.

Nećete pomoći Palestincima šireći mržnju u stvarnom i virtualnom svijetu. Neće to ni zaliječiti ničiji PTSP, samo će ga pogoršati. Kao društvo smo bolesni. Bilo da je dijagnoza antisemitizam ili islamofobija, ili kulturasizam. Trenutno je „popularan“ ovaj prvi.

Najviše će antisemitizmom profitirati oni koji mrze sve što je bosanskohercegovačko, i koristiće ga kao oružje za dodatno demontiranje ove države i zemlje. To već revnosno rade proglašavajući Armiju R BiH Hamasom, ili tako etiketiraju svakoga koga žele politički ili ljudski diskreditirati. Nakon svakog pijanstva slijedi gorko otriježnjenje. Žalost je žalost. Ne treba od nje praviti mržnju. Mi koji smo na svojoj koži iskusili plamen i čelik mržnje trebali bi to najbolje znati.

(Radio Sarajevo, Foto: N1)