Zaista, najjači nagon za pisanjem dolazi iz čiste dosade. Kad iscrpiš sve druge mogućnosti da izgubiš vrijeme (poput čitanja gluposti na koje naletiš na netu), dok ne iskrolaš sve socijalne mreže na kojima si, onda nastupa trenutak kada shvataš da možeš otvoriti word i početi pisati.

Naravno, prije nego otvoriš praznu stranicu worda moraš u glavi imati neku rečenicu, onu koja sija značenjem koje je samo tebi jasno. Ta rečenica je kao svjetlosni signal u potpunoj noći. Ili moraš imati nešto zapisano u notes, na kakav stiker, a, boga mi, jako je korisna aplikacija Bilješke na ajfonu.

Jednog sunčanog oktobarskog dana prošle godine dok sam šetao trgom Unirea u Temišvaru stao sam, naslonio se na neki zidić, otvorio Bilješke i, naoko ničim izazvan, počeo pisati i napisao okosnicu prvog poglavlja za roman. Taj roman sam započeo pisati u februaru 2015. A završio ga u martu 2023. S tim da jedan roman, jedna knjiga nikad ne može biti završena.

Dosta sam pisao o načinu kako pišem, o svim tim sporednim okolnostima koje su bitne za pisanje, a najbitniji je dobar radni stol s ogromnim prostorom za noge, vrhunska radna stolica, prozor ispred stola… Pretjerujem, jer ja mogu, ako treba, a uvijek treba, pisati i u podmornici 20k milja pod morem.

Također su socijalne mreže dobre kada ih koristiš kao digitalne notese i teke. U rubrici Unsent Tweets sam znao pohranjivati misli i ideje za kolumne, ali i za književne tekstove. Od nekih tvitova sam napravio književne rečenice, tj. one su već bile književne, samo sam ih ubacio u tekst. Sve može da posluži kao skladište za gelere misli, za cjelovite misli, za razvijene ili ideje u fazi embriona. Pod uslovom da imaš ideje i misli, koje ćeš pretočiti u tekst, uliti u sadržinu knjige na kojoj radiš.

Što su bolji uslovi za rad meni je ujutro milije ustati rano i raditi na romanu. Sreća pa sam ga završio, jer kad pišeš roman jasno ti je značenje riječi rob. Prestao sam biti rob ali već planiram buduća robovanja. Jer kad si pisac nikad nema odmora, obnova srušenih svjetova je per mus, što se kaže u kartaškoj igri Beli.

Da sam pametan kao neki, onda bih tekstove o pisanju objedinio i od toga napravio knjigu, koja može biti od pomoći drugim piscima i piscima u nastanku. Ali, sistematičnost mi nekad nije vrlina. Trebao bih pisati i raspoređivati građu od jutra do sutra, a kada onda čovjek da živi?           

Proveo sam devetnaest gorko-slatkih dana u gradu svoga odrastanja i negdje pred kraj boravka nadošla mi je jedna vrlo jednostavna rečenica pomoću koje sam shvatio i osjetio užitak življenja u malom gradu. Nije to bio bilo kakav užitak, nego onaj izgubljeni užitak, ona predratna normalnost, lagodnost i ljepota. Kao da se prošlo vrijeme konačno spojilo sa ovim našim vremenom, i kao da su postali jedno. Kao da je kontinuitet uspostavljen, iako me svaki dan u kojem sam gubio živce, zbog porodičnih problema, uvjeravao u suprotno.

Dovoljan je bio taj osjećaj neke smirenosti, ali i blagog zanosa što postoji taj mali grad, koji je naveče avetinjski pust, onda kada ode dijaspora i kada svaki kišni, oblačni dan kuca na tvoja vrata i ne da ti mira.

Tako sam zapamtio tu rečenicu, bolje napisati: osjećaj, jer sam znao da to mora postati tekst. O raspadanju ovog društva, zemlje, države napisao sam stotine tekstova, ne znači da neću i dalje pisati o tome, ali nekad je potreban kratki odmor da čovjek skupi novu energiju, dok god ovo produženo ljeto sa suncem traje.

Bio sam sa jaranom, u Krajini bi rekli ‘dostom’ ili starinski drugom, u ribi jedan dan. Taman nekad pred moj odlazak i povratak u Berlin. Nismo ništa uhvatili, ali jesmo se trudili, svakome je spala po jedna riba. Pričali o svemu i svačemu, kako i priliči situaciji, poslije otišli na ćevape i dan se zaokružio kao školjka. Bio je savršen u svojoj uobičajenosti. Baš zato sam osjetio ugodnost življenja u malom gradu odrastanja.

Nedugo poslije toga sam skontao i drugu rečenicu kako zapravo nisam nikad ni živio u ovom gradu, Bosanskoj Krupi, osim nekih šesnaest godina ali ne u jednom komadu. Kako ja ni ne znam pravi život toga grada, kako ne poznajem ni ljude koliko sam mislio da ih znam, ni odnose među njima, iako imam šestoto književno čulo. To čulo mi omogućava da spoznajem stvari a da ih ne moram sam proživljavati.

Uistinu, to jeste moj grad, možda najbliže što neki grad može biti moj, ali je i Sarajevo moje, i Berlin je moj, i Zagreb je nekad bio moj grad. Sjećam se i Tripolija, a zbog toga što kao pisac imam nomadski osjećaj svijeta i života mogu baštiniti mnoge ulice i naselja kao svoje. U jednom trenutku, u Krupi, shvatio sam da sam „razdomljen“. Ni sam ne znam teoretski potkrijepiti značenje ovog neologizma, ali ga osjećam intuitivno, onim šestotim čulom.

Onda sam sjeo u avion i otišao u drugi grad. Također moj. Previše putujem i prebrzo mijenjam prostore da bih mogao imati fokus na raspadanje stvarnosti u Bosni. A ono traje li traje. I ne misli prestati.

(Radio Sarajevo, foto: N1)