Besmislene tužbe protiv novinara i medija, napisane uopšteno, bez konkretnog sadržaja i jasnog razloga za podizanje, postale su jedno od glavnih oružja moćnika u Bosni i Hercegovini za ućutkivanje i uvođenje cenzure i autocenzure za javno izgovorenu riječ.

Takozvane SLAPP tužbe (eng. Strategic Lawsuit Against Public Participation, odnosno strateška sudska tužba protiv participacije javnosti) nosioci vlasti, kontroverzni biznismeni i druge javne ličnosti u BiH obilno koriste protiv novinara i urednika, posebno onih koji se bave istraživanjem kriminala i korupcije.

Korišćenje ovih tužbi, uz nedavnu ponovnu kriminalizaciji klevete u entitetu Republika Srpska, signal je da se oko medija slobodnih od političkih struktura steže obruč i kao nikad do sada proizvodi pritisak kojim se želi zaustaviti njihov rad.

Urednik portala Žurnal i direktor Centra za razvoj medija i analize iz Sarajeva Eldin Karić objasnio je da se svim ovim „alatima“ političari i druge osobe za čija djela postoji javni interes masovno služe u nastojanju da blokiraju novinare u njihovom radu.

Primjera oko nas je, kaže Karić, na stotine. Ukazuje i da je redakcija u kojoj radi redovno na meti ovih tužbi i da ih imaju na desetine. Iako ih često tuže, rijetko gube parnice, što jasno pokazuje da im cilj nije dokazivanje klevete, nego finansijsko i svako drugo iscrpljivanje medija i novinara.

„Do sada su nas tužili sigurno 70 puta, a imamo oko 50 aktivnih procesa. Uglavnom se radi o SLAPP tužbama. Za svaku priču koju smo objavili na portalu Žurnal.info mi imamo dokaze koji ih potkrepljuju. Međutim, to njima nije bitno, suština je da nas tim tužbama pokušavaju zaustaviti u radu“, istakao je sagovornik Autonomije.

Da li ste neku od njih izgubili?

KARIĆ: Jednu ili dvije, ali one nisu pravosnažne. Mi se nadamo da će u drugostepenom postupku biti i one oborene. U ta dva slučaja bilo je jasno vidljivo da je sud pod kontrolom politike, pa smo znali da će i presuda biti takva. Naravno, na nas to ne utiče u smislu da li ćemo raditi svoj posao ili ne. Svaka informacija koju saopštimo, bila je i biće potkrijepljena dokazima i službenim podacima, ali to sud nekada uvaži, a nekada ne. Bez obzira na to, mi ih imamo.

Kada radite na nekoj priči, dešava li se da unaprijed znate da bi to moglo završiti tužbom?

KARIĆ: Novinari gotovo uvijek znaju. Dešava se i da reakcija bude potpuno suprotna od očekivane, da se ništa ne desi. Nekada sud pokaže i nezavisnost, pa presudi u našu korist i u potpunosti prihvati naše dokaze. Posebno nas je iznenadila presuda u slučaju tužbe koju je protiv nas pokrenuo „Prointer“ iz Banjaluke. Sud je u obrazloženju presude naveo sve ono što smo i mi u našem tekstu, kao i ono što je u javnosti bilo poznato o toj firmi, njenoj povezanost sa porodicom Dodik (Milorada Dodika, predsjednika RS, prim. autor). Poznavajući situaciju, zaista sam očekivao da će presuda biti drugačija. Takvih presuda je bilo više.

Kako izgledaju SLAPP tužbe koje vi dobijate?

KARIĆ: One nemaju nikakav sadržaj, što me posebno nervira. Recimo, često u obrazloženju tužbe ne piše zbog čega se ona uopšte podiže i zato bi bilo dobro da postoji neka instanca koja bi odlučila da li tužbe uopšte imaju nekakvog osnova. Jedna redakcija može imati 50, 60 ili 70 SLAPP tužbi, a da nigdje nije naveden nijedan precizan razlog za njeno podnošenje. Te tužbe oduzimaju mnogo energije, vremena i novca, unose nervozu u redakciju.

Kako se to odražava na redakciju i na finansije?

KARIĆ: Prilično teško. Veoma je teško naći novinara koji se želi baviti istraživačkim novinarstvom. Ljudi su u našem poslu frustrirani već time što unaprijed znaju da će imati problema zbog posla. Treba se sa time nositi. Informišete javnost o stvarima koje su bitne za njih, a onda vodite pravne bitke protiv onih koji su krivi i odgovorni za neku korupciju, kriminal i nezakonitost. Umjesto da se sistem bavi njima nakon otkrivanja istine i njenog potkrepljivanja dokazima, novinar se bori i protiv njih i protiv sistema i mora uporno dokazivati svoj kredibilitet.

Može li se novinar osloniti na sistem?

KARIĆ: Ne, zato što sistem ne sankcioniše one koji to rade, koji ga zloupotrebljavaju. Međutim, taj neki naš sistem bi trebalo da se pobrine i odreaguje na objave medija, da procesuira i zaustavi korupciju na koju mi stalno ukazujemo. Umjesto toga, mi se „ganjamo“ po sudovima i dokazujemo da nismo mi nešto krivi. Nema nikakve sankcije za one koje su novinari otkrili zbog korupcije, zloupotrebe položaja i druge nezakonitosti.

Šta se desi kada sud presudi da nije bilo klevete, da novinari nisu odgovorni i da nisu nanijeli štetu?

KARIĆ: Ništa. Mi imamo tužbe koje su na drugostepenom sudu od 2012. godine, dakle punih 11 godina. Dobijemo mi parnicu, presude u našu korist, stigne nam i nadoknada troškova pa se sve nekako pokrije, ali je stvar u tome što mi deceniju čekamo rasplet neke parnice, šta će se desiti, i stalno idemo ispočetka. Na primjer, mi imamo prvostepenu presudu na 180.000 maraka (92.000 €) i ona nam stoji iznad glave. Tužio nas je Gordan Memija, kojeg smo povezali sa narko kartelom Tito i Dino. On je na sudu sam priznao da je bio u vezi sa tim ljudima.

Otkud toliki iznos odštete, kada je neki standard da on ne ide preko 5.000 maraka (2.500 €)?

KARIĆ: Zahtjev za obeštećenje je bio 5.000 maraka, ali je sud odredio da je šteta nanesena od 180.000 maraka, što nema veze sa zdravim razumom. Proces je bio vezan za klevetu, a sud je odjednom samo donio presuda oko namirenja štete, što je velika proceduralna greška, a ni oni nisu izgubili nikakvu vrijednost nekog projekta, niti profit. Tu se vidi da je sud jasno išao na to da nas uplaši i pokaže nam da se tom pričom više ne bavimo. Sve te ljude koje smo spominjali danas su traženi širom svijeta, ali eto, mi smo u prvom stepenu izgubili tužbu protiv njih.

Da li sve novinare od propasti deli jedna plata, a redakcije jedna presuda?

KARIĆ: Neka presuda na veliki iznos, kao što je, recimo ova naša, zaista može da oteža ili zaustavi rad jedne redakcije. S obzirom na to da smo mi neprofitni mediji i da nemamo sopstvena sredstva, u tom slučaju bismo morali da pronađemo način i podršku da to platimo ili da zatvorimo redakciju. Sigurno je samo da mi odustati nećemo. Čak i da zatvorimo redakciju, mi ćemo nastaviti da radim svoj posao. Ne postoji cifra, prijetnja, niti bilo koja je vrsta pritiska, koja će nas zaustaviti. Naša misija i vizija su takve da se ovo šta radimo mi, kao i naše kolege u istoj situaciji, ne smije zaustaviti. Kada bi se to desilo, u našoj zemlji bi zaista zavladao totalni mrak. Zamislite samo na šta bi sve ovo ličilo da nema novinara koji ukazuju na korupciju i zloupotrebe.

Mislite li da mi, novinari, imamo mnogo uticaja na sistem?

KARIĆ: Ne mislim da imamo jak uticaj na sistem, ali koliko-toliko uspijevamo da održimo neki nivo svijesti. Uvijek ponavljam da će informacije koje novinari pišu i otkrivaju kad-tad doći u sferu interesovanja javnosti. Mnogi političari za koje su novinari pisali da su u kriminalnim radnjama, danas su završili na crnim listama. Možda sada to što radimo nema neku direktnu vidljivu posljedicu, ali je neminovno da će sve učinjeno imati smisla u pravom trenutku.

Čitajte još:

SLAPP tužbe – alat u borbi protiv demokratije

Ima li razlike između tužbe za klevetu i SLAPP tužbe?

KARIĆ: Jedina razlika koja se tu može povući je da se kao oštećena strana nađe neki građanin, koji nema nikakvu institucionalnu moć. Ko god se krije iza svoje institucionalne i moći i pozicije, a pokušava da se zaštiti tužbom, za mene je to SLAPP. Svako ko se bavi javnim poslom mora biti podložan kritici i tu se mora povući granica koja kaže da ljudi na poziciji moći ne mogu biti tako zaštićeni. Ovo je osnovni element koji bi se morao razmatrati u sljedećem periodu.

Ima li odgovornosti novinara za ovakvu situaciju?

KARIĆ: Medijska zajednica gotovo da nije radila ništa da stvori ambijent u kojem će novinari biti zaštićeni. Od dolaska demokratije na ove prostore, dakle 31 godinu, ništa se posebno nije desilo, niti radilo na tome da se izgradi status za medije u ovom društvu, a to neće niko uraditi umjesto nas. Medijske organizacije i oni koji se tako predstavljaju potrošili su vrijeme na gluposti, a nisu se bavili bitnim stvarima. Medijski prostor je apsolutno neuređen i nedefinisan, mi ne znamo ko su vlasnici medija, niti kako se finansiraju. Danas se suočavamo sa posljedicama nerada medijskih organizacija.

Šta su medijske organizacije uradile i da li su u nečemu pomogle?

KARIĆ: Te organizacije su radile na tome da se stvori privid zajedništva u medijima, a on ne postoji niti je ikada postojao. Imamo paralelna udruženja novinara, jedno od njih je apsolutno pod uticajem režima, a da ne govorim o tome da pojedine organizacije međusobno uopšte ne komuniciraju. Kod nas se negdje više tuku novinari nego političari. To me strašno nervira, zato što je posljedica nerad, nemar i javašluk uz korišćenje donatorskih sredstava za projekte koji zaista nisu imali smisla. Samo pogledajte na šta su se trošile pare posljednjih 20 godina, pa će vam biti jasno zašto smo propustili da naučimo bitne stvari i zašto nemamo ambijent u kojem ćemo donijeti zakon da javne ličnosti ne mogu tužiti novinare za klevetu. Mi nismo radili na tome da svoju publiku i javnost edukujemo, ali ni sebe o medijskoj pismenosti. Nismo shvatili da svako ko dobija sredstva iz budžeta mora biti podložan kritici. Tu nema nikakve rasprave.

Koliko je pravosuđe osposobljeno za tužbe u kojima je jedna od stranaka iz medija?

KARIĆ: Nije uopšte osposobljeno. Nevjerovatno kakvih situacija sam imao. Imamo sudije koji ne znaju da udruženja građana nisu institucije. Stave vas u situaciju da objašnjavate nešto ljudima koji o tome apsolutno ništa ne znaju, a koji su tu da vam sude.

Kako se vaši advokati bore s njima?

KARIĆ: Bore se. Imamo jednu advokatsku kancelariju koja nas zastupa, a postoje i neki projekti novinarskih udruženja za pružanje pomoći novinarima i redakcijama. Specijalizovanih advokata samo za medijsko pravo koliko ja znam nema, ali moram da kažem da me pozitivno iznenadila ova grupa iz Banjaluke koja se žestoko angažovala i sa novinarima se borila protiv kriminalizacije klevete.

Kako komentarišete kriminalizaciju klevete i ideju da će novinari uskoro biti obuhvaćeni istražnim radnjama kakvim su obično izloženi narkodileri i drugi kriminalci?

KARIĆ: Prva stvar na koju sam upozoravao kada su najavili izmjene Krivičnog zakonika Republike Srpske je da neko tužilaštvo može narediti policiji da upadne u redakciju, izvede vas u lisicama i odvede na saslušanje. Nije to jednostavno, a posebno ne da vas režimski mediji snime dok vas izvode sa radnog mjesta. Da ne govorim šta sve slijedi onome protiv koga se vodi krivični postupak, da može u pritvor ili da mu se može zaplijeniti oprema.

Da li to znači da je napadnuto naše pravo da sačuvamo povjerljivost izvora?

KARIĆ: Apsolutno da. Moramo početi da razmišljamo o posebnom načinu komuniciranja sa našim izvorima. Ako želimo da nastave razgovarati sa nama.

Plaše li se novinari?

KARIĆ: Osjetio sam da strepe. Meni su nedavno provalili u stan i ukrali laptope. Još se nisam oporavio od toga. Nije lako kada vam neko tako ugrozi vaš intimni prostor, tamo gdje se trebate osjećati bezbjedno, gdje je porodično jezgro. Indikativno je da su samo laptopi ukradeni, a bilo je i drugih vrijednosti. Tako nešto duboko uznemiruje čovjeka. Moramo da se naviknemo da radimo u nekim novim okolnostima.

Ima li rješenja?

KARIĆ: Krajnje je vrijeme da novinarska zajednica sjedne, dogovori se i napravi svoj front sa kojeg ćemo njima poručiti da ih je dosta. Stalno smo defanzivni, idemo na suđenja i tamo se pravdamo pred kriminalcima zbog posla koji radimo. Puštamo da nas vrijeđaju nakon što smo dokazali i pokazali da su oni oštetili državu, ukrali nešto i tako dalje. Vrijeme je da se napravi jaka grupa medija koji će raditi i boriti se na svim frontovima, jer ako ne budemo ojačali svoju poziciju, doći ćemo na mjesto gdje nećemo moći raditi svoj posao.

Andrijana Pisarević (Autonomija,ustupljene fotografije)

“Stavovi izraženi u ovom tekstu su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stavove Evropskog fonda za Balkan”