Priča o bogatim strancima koji su tokom rata dolazili u Bosnu i plaćali da s nebodera na Grbavici ubijaju civile u Sarajevu (ali i ne samo tu!) kao životinje na safariju počinje se rasplitati, uprkos zataškavanju u Tužilaštvu BiH, i to tamo odakle je i krenula.

Tužilaštvo Milana (Italija) otvorilo je predmet u „slučaju Sarajevo safari“ i u očekivanju smo pokretanja istrage!

To je rezultat istraživačkih napora italijanskog novinara, pisca, režisera i publiciste Ezia Gavazzenija, koji je razotkrio ishodište i neke aktere ove morbidne priče.

Šokantna otkrića

Tek podsjećanja radi, sve je krenulo od dokumentarnog filma Mirana Zupaniča Sarajevo safari produciranog od katarske mreže Aljazeera Balkans i slovenačke Arsmedije, a prikazanog na AJB DOC festivalu u septembru 2022. godine.

Otkriće mračnih detalja iz vremena opsade Sarajeva šokiralo je javnost izazvavši dvije vrste reakcije: negiranje i optužbe za demoniziranje Srba sa srpske strane te bijes i zahtjeve za istragu sa bosanske strane.

Tadašnja gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić podnijela je krivičnu prijavu Tužilaštvu BiH protiv N.N. osoba – organizatora i počinilaca zločina protiv civila, a zatim i nekoliko urgencija.

Međutim, to nije pokrenulo postupajuću tužiteljicu Marijanu Čobović da u protekle tri godine prikupi dokaze i otvori istragu, iako u ovom slučaju za produktivan početak istrage ima i svjedoka, i dokaza u vojnim arhivima! Na zahtjev za informaciju o stanju predmeta ove sedmice je odgovoreno poslovično šturo, kao i uvijek kad se nastoji prikriti izostanak bilo kakvog progresa.

„Predmet je u radu, tužiteljska odluka nije donesena, kada bude donesena, javnost će moći biti informirana“, stav je Državnog tužilaštva.

No, na suprotnom kraju priče – tamo gdje je sve počelo – nakon filma vlastitu istragu započeo je Gavazzeni, koji se i ranije bavio teškim temama terorizma, političkog podzemlja i mafijom. Njegova otkrića u bosanskoj javnosti mogla bi i pojačati šok izazvan prvobitnim saznanjem da smo u periodu rata za neke ljude bili tek „divljač“ sa tarifom za odstrel.

Smrt kao „humanitarna pomoć“

Naime, ispostavlja se da se organiziranje grupa lovaca za odlazak „u lov“ u ratnim zonama u Bosni uopće nije provodilo tajno. To se radilo otvoreno, poput pripreme turističkog aranžmana, a često legendirano kao „doprema humanitarne pomoći“ pod pokroviteljstvom zvaničnih organizacija!

Gavazzeni za portal Radiosarajevo.ba o tome kaže:

„Mnogo toga ukazuje na Magentu, grad u blizini Milana, odakle su ‘turisti’ znali odlaziti u pravcu Sarajeva jednom mjesečno. Našao sam jednog još živog, ali mi je odbio govoriti o tome rekavši da je taj dio svog života ostavio iza sebe. Mnogi su odlazili iz Magente. Predsjednik Stalnog narodnog suda Gianni Tognioni rekao mi je da je opće poznato (!) da je između 1992. i 1994. godine autobus „lovaca“ odlazio iz Magente jednom mjesečno, pod izlikom da voze u Bosnu hranu i drugu pomoć.“

Svi su sve znali!

Dakle, fenomen nije bio nepoznat u javnosti. O „ratnom turizmu“ pisao je list Corriere della Sera, pa su za to, ipak, morale znati i italijanske vlasti i sigurnosne službe. Čak i prije nego je Vojna obavještajna služba Armije Republike BiH, na temelju iskaza zarobljenog srbijanskog dobrovoljca koji je vidio talijanske „lovce“ na putu od Beograda do Pala, upozorila oficire talijanskog SISMI-ja u Sarajevu da se tako nešto događa.

Vlasti u Italiji su tada navodno prekinule te aranžmane.

Italijanski časopis tada je objavio priču pod naslovom: „Odmor u Bosni, sa pucanjem na ljude“. Tu Gianni Tognioni, tada sekretar Stalnog narodnog suda, objelodanjuje postojanje „ratnog turizma sa snajperima“ na primjeru italijanskih „vikend ratnika“ u Mostaru, što daje novu prostornu dimenziju fenomenu.

Dakle, još tada je bilo poznato da je grupa „lovaca“ svakog mjeseca kretala autobusom, a zatim privatnim letom sa nekog malog aerodroma prema Bosni. Bili su već opremljeni maskirnim uniformama, vojnim čizmama i oružjem. Svjedočenje jednog od njih otkriva da su se priključivali hrvatskim ili srpskim vojnicima, da su mogli pucati snajperima po ljudima u napadnutom gradu kao da sudjeluju u borbi.

Sve se prije povratka završavalo gozbama.

Istraga u Milanu, a u Sarajevu…?

Gavazzeni zajedno sa advokatom Guidom Salvinijem na temelju prikupljenih dokaza podnio je krivičnu prijavu Tužilaštvu u Milanu koje je i zvanično otvorilo predmet i uskoro se može očekivati tužilačka odluka o otvaranju istrage.

Tako da ćemo pravnu dimenziju čini se prije dočekati u Italiji, nego u Sarajevu, iako su to dva kraja iste priče i bilo bi logično da se odvijaju paralelno.

Zasad jedino što je zajedničko kod dva nacionalna pravosuđa u istom predmetu jeste činjenica da je krivična prijava Benjamine Karić dio i milanskog dosijea. Uz to ide i svjedočenje američkog vatrogasca u IFOR-u Johna Jordana, koji je vidio „lovce“ na Grbavici i o tome u ICTY-ju svjedočio u procesu protiv generala Dragomira Miloševića, osuđenog za teroriziranje stanovnika Sarajeva.

Ovaj slučaj specifičnim čini to što postoje dva odvojena kraka iste organizacije. Prvi čini organizacija u Italiji, pronalaženje klijenata, okupljanje grupe, transfer u Bosnu preko Beograda ili Splita. U toj fazi dolazi do kontakta sa organizatorima u Bosni i lokalnim vodičima na snajperske položaje. Oni su drugi krak priče. U slučaju Sarajeva prilično je jasno da se organizacija sa srpske strane odvijala na visokom nivou, u krugovima vojnih obavještajno-bezbjednosnih službi i SSDB-a Srbije, a zatim na razini lokalnih komandanata i bezbjednjaka na terenu. Putokaz za istragu vodi prema njima te u arhive jedinica VRS i ARBiH u Sarajevu.

„Top secret“ otkriva tajne

Što se tiče Italije, ključni su arhivi talijanskih obavještajno-sigurnosnih službi SISMI i SISDE te policije Milana. Oni, logično, moraju imati dokumente o ovim događajima, koji su im bili poznati, a po svojoj specifičnoj prirodi morali biti opservirani i sigurnosno obrađeni. Već i sam detalj otkriven u filmu, da su obavještajci Armije Republike BiH 1994. obavijestili SISMI o „lovcima“, s njihove strane naknadno je došla poruka da je „otkriveno odakle sve kreće, neutralizirano i neće se ponoviti“. Ovo ukazuje da dokumenti o tome moraju postojati.

Dokumenti su vjerovatno klasificirani kao „TOP SECRET“, ali bez obzira na to, nakon otvaranja istrage morali bi se staviti na raspolaganje tužilaštvu. Osim ako to ne šteti interesima države.

Jer, pojedini akteri safarija bili su ili su i sada pripadnici društvene elite sa mogućnostima utjecaja na procese…

Isti slučaj je i u domaćem pravosuđu – na zahtjev Tužilaštva BiH svaki dokument označen kao „vojna tajna“ može se deklasificirati i koristiti na sudu tako da se odgovori na sva pitanja mogu naći u ratnim arhivima, ako se hoće.

Zbog očigledno međunarodnog karaktera organizacije ovog morbidnog safarija, bit će neophodna međunarodna pravna pomoć i saradnja između Bosne i Italije, što nam govori da je pred nama kompliciran proces.

Međutim, pokazalo se da je napredak ipak moguć čak i kad istragu vode novinari. Od srpskog negiranja da se safari uopće dogodio, i da „SISMI ništa ne zna o tome“, stigli smo do informacija o mjestu, načinu i dinamici okupljanja, do bar jednog aktera i svjedočenja s talijanske strane te na korak do istrage na početnom mjestu zločina.

Autor je umirovljeni brigadir Vojne obavještajno-sigurnosne službe OS BiH, magistar politologije u oblasti međunarodnih odnosa i vojno-politički analitičar u projektima koji se bave sigurnosnim pitanjima.

(Radio Sarajevo/foto: Paul Lowe/ustupljeno Autonomiji)